Za otvaranje prvog Nu:Write Theatre Festivala zabavljali su otkačeni Gnještun Čudnoređe i nova, sjajna postava Šta Ima?, dok su Penguin Radio nešto pokušavali...

U velikoj ljetnoj pauzi kada se u Zagrebu skoro pa ništa ne dešava, Mundijal u Južnoafričkoj Republici je završio i svi su pobjegli na more, organiziran je prvi Nu: Write Theatre Festival kojeg je pokrenuo Marko Cindrić. Isti je prvi Hrvat u povijesti koji je studirao glumu i dramu na Oxfordu, a cijeli festival se svodi na teatar i kazalište gdje je organizirano 30 predstava raspoređenih u 5 dana koji su u znaku nove drame i mladih britanskih kazališnih trupa i pisaca koji u Londonu uživaju veliku popularnost. U programu su prisutni između ostalih Pains Plough Theatre Company, Nabokov, Tangram Theatre Company, Fitzrovia Radio Hour, Box Of Tricks, Actors Centre, Folded Feather, trupa Phila Portera, te Tangled Feet, nagrađivani ansambl fizičkog teatra koji je zadužen za javna interaktivna kazališna iskustva. Na samom otvaranju festivala organizatori su pozvali tri demo izvođača da uveličaju ovaj događaj uz simboličnu cijenu ulaznice od 20 kn. Program je startao u nesnosno vrelom atriju Teatra&TD još po danu, pred praktički praznim prostorom kojeg su tek upotpunjavali ljudi iz organizacije, osoblje i poneki putnik-dobronamjernik kojeg nije omela niti pasja žega usijanog gradskog asfalta. Tog dana je bila izmjerena najvrelija temperatura tekućeg ljeta u Zagrebu (31 Celzija u 20h po teletextu HRT), mada je u samom zatvorenom atriju bez daška povjetarca bilo zasigurno nekoliko stupnjeva veća temperatura, a znoj se doslovce tako cijedio da sam odustao od bilo kakvog konkretnijeg piskaranja po papiru. Naime, već nakon 3-4 retka koja sam pribilježio, sa šake mi se slilo toliko znoja na papir da mi je i pisaljka otkazala poslušnost na mokrom notesu...

Prvi izvođač bio je lik koji se naziva ČUDNOREĐE, a riječ je o Ognjen Gnještunu, nekadašnjem bubnjaru Šta Ima? koji odnedavno nastupa kao solista na akustičnoj gitari. Snimio je i svoj prvi radni demo (o tome uskoro), a ovaj nastup mu se sveo na otkačen koncert koji je trajao svega 20-tak minuta. Mada pjeva specifično na način srednjevjekovnih trubadura sa vrlo ozbiljnom povišenom intonacijom i razgovjetnim vokalom na hrvatskom jeziku, njegova interpretacija je veoma teatralna i lucidna pri čemu mu vibrira svaki mišić i valjda sve živčane stanice na tijelu. Gledajući ga, stekao se dojam da će ako ne razbiti gitaru, ono barem pokidati žice na njoj, no na kraju je samo potrgao majicu s natpisom Machine Head i bacio je u šljunak pored bine. Izveo je 8 skladbi koje su odreda prilično zvrkaste; neke su protestne, a uz otkačene tekstove "Flip-flop jaje", "Direktna akcija", "Svi se češu", "Ti si u banani" (o Mamiću i NK Dinamu), "Maslačak"... puno pažnje poklanja vox-extended improvizacijama melodija. Svira vrlo potkovano, štoviše iznenađujuće (tko bi rekao da ex-bubnjar ovako kvalitetno umije svirati akustičnu gitaru), te se prema onome što je izveo bez ikakvih predrasuda priključuje gornjem domu hrvatske akustične kantautorske scene. Stilski je potpuno drugačiji od Čopora, Nine, Voland Le Mot, Ivan Vragolovicha, Ivan Škrabea, Olovnog Plesa..., te više ima poveznica sa primjerice Ibricom Jusić i Edin Karamazovim nego li sa relativno novijim autorima koji svoje korijene nalaze u bluesu, countryu, rocku i folku. Čudnoređe je šansonjer sa vrlo starim, gotovo srednjevjekovnim glazbenim elementima koje povezuje tek djelomično sa rockom (riffovi i solaže), no po zvuku, njegova gitara ostavlja dojam lutnje i mandoline. A tko zna, možda se kroz izvjesno vrijeme prihvati i ovih starinskih instrumenta. O zagrebačkim ŠTA IMA? (www.myspace.com/staimaband) nismo čuli nikakve novosti već više od godinu dana, a zbivalo se štošta u njihovim redovima. Prvo su se raspali i počeli raditi kroz neke projekt bandove, da bi se nakon pune godine dana pauziranja ponovno okupili s novim bubnjarem čije ime nisam zapamtio. Uz Dinka Doringa (gitara) i Mihovil Mihalineca - Miću (bas) iz stare postave, još jedna novina je klavijaturist, sjajni Fred Lanz, naturalizirani Francuz iz Lyona (tamo ima band Jusqualalie) kojeg smo upoznali kao gosta na albumu "Daljine" i koncertima Nine Romić. On je večeras dao poseban pečat novom zvuku Šta Ima? koji se sve više okreću u jazz-rock/funk formacije, premda im je struktura progressive-rocka i dalje ostala temeljnom konstantom. Imaju posve novi repertoar koji je djelomično sastavljen od nekadašnjih kompozicija čije su pojedine djelove satkali u sasvim nove aranžmane, a zbog novopridošlog člana, njihov zvuk je sada daleko kompaktniji i sadržajniji. Mada njihova glazba u principu zvuči kao spoj mnoštva jazz-rock improvizacija, ipak je detaljno melodična, veoma ritmična i plesna, te je scenski dignuta na jedan povišeniji nivo od nekadašnje ekipe kojoj je manjkao kontakt s publikom. Veliku ulogu u njihovoj tehnički zahtjevnoj glazbi gdje svaki glazbenik mora biti detaljno koncentriran na izvedbu danas ima Fred koji je u slobodnim intervalima skakao po pozornici i animirao publiku, a nešto najluđe i naotkačenije što se imalo prilike za vidjeti bile su Mićine ogromne čizme. Majko mila, na 30 i još nekoliko stupnjeva Celzijusa, on je navukao ovu zaista neobičnu obuću kakvu koriste arktički domoroci na Grenlandu za hodanje po snijegu i ledu na temperaturama ispod debele ništice. Specifičnost ovih čizama je da se obuvaju na obuću, a po veličini, mogle bi se navući i slonu na stopala. Ali kako mi se čini, u njima je veoma teško hodati, Mićo je jedva dizao noge, skoro ih je vukao... Čak je poslije njihovog nastupa i sama Iva Šulentić koja je izašla na binu posebno pohvalila ovaj neobičan i lucidan Mićin geg.

Kroz glazbu i nove aranžmane Šta Ima? moglo se čuti puno toga vrijednog, inovantnog i zanimljivog od različitih stilskih fuzija s elementima folka i etna, te urnebesnih ritmova, do završne, veoma plesne funk skladbe (sve pjesme su im i dalje instrumentali) u kojoj je Dinkova gitara zvučala poput violine. Čak sam pomislio da nije možda riječ o nekakvom samplu ili mogućoj Fredovoj caki na klavijaturama, ali sve je ipak odsvirano uživo. Ne tvdim da su stari Šta Ima? bili lošiji, no ova nova postava je daleko homogenija i zrelija, te se valja nadati da će uspjeti kapitalizirati svoj novi život jer ako su nekada nalikovali na Frank Zappu, sada nalikuju još više po svim ovim vratolomnim egzibicijama za koje su pokupili ogroman aplauz nakon svake izvedene pjesme. Pao je mrak, upalila se rasvjeta, skupilo se s vremenom nešto više ljudi (da budem iskren nikoga od njih prije nikada nisam viđavao na ovakvim koncertima alternativnog rock tipa), te je na pozornicu izašla HRT voditeljica Iva Šulentić (svima znana iz "Briljanteena") i onako pravo potkovano i bez ijedne greške svečano najavila Nu: Write Theatre Festival. Premda je imala skriptu, nije gotovo niti jednog slova pročitala s nje, zahvalila se Čudnoređu i Šta Ima?, te najavila sljedeći band i pozvala sve prisutne da upotpune svoj kulturni život dolascima na kazališne predstave. Eh, a sljedeći band PENGUIN RADIO bolje da nisam gledao. Ajde, gledati da, ali slušati... Nisam neki zlobnik, oni koji prate moje tekstove znaju vrlo dobro da pratim mnogo glazbe, raznolike scene i stilove, pogotovo hrvatske demo izvođače koje dugi niz godina podržavam, no ovo je bilo mučenje i publike i izvođača... Prije samo dva dana ovaj trojac sa mladim ženskim vokalom je gostovao u HRT emisiji "Dobro jutro Hrvatska" gdje je zvučao čisto solidno, ali večeras očigledno nisu imali svoj trenutak. Ne znam da li ih je oprala trema ili je nešto drugo bilo u pitanju, ali bili su posve nepripremljeni što je primjetila i publika koja im baš nije uzvraćala aplauzima. Ipak nakon onog svirački i scenski sjajnog nastupa Šta Ima?, ljudi su očekivali nešto možda i još bolje, a ne poluraspadajuću akustičnu svirku banda koji svira obrade. Elem, dva momka na akustičnim gitarama od kojih je jedan povremeno zapuhao u usnu harmoniku, a veći dio sessiona proveo hvatajući kolegu u minimalističkim riffovima sastavili su repertoar od nekih 15-ak mahom svima poznatih pjesama, no njihova izvedba je bila jako loša, da ne kažem katastrofalna letargija koja je nalikovala na probu. Djevojka ima sasvim lijep i prijatan glas, no sve skladbe pjeva školski kao da nastupa na nekoj terasi na Jadranu gdje nitko ne mari za gažerski band u čošku. Tu je manjkalo emocija, a o intonacijama i uživljenosti u izvedbu da niti ne govorim. Ajde, simpatične "I want you back" Jacksons 5, "Girls just want to have fun" Cyndi Lauper i "Opposite attract" Paule Abdul još su koliko-toliko mogle proći, no kada su usljedile obrade The Smiths ("There is the light that never goes out"), MGMT ("Electric feel"), Vampire Weekend ("Cape cod kwassa kwassa") i pogotovo katastrofalna izvedba Talking Heads ("Psycho killer"), meni je iskreno govoreći, pao mrak na oči od ovog skrnavljenja velikih i legendarnih autora i njihovih pjesama. Čak su izveli i Nove fosile ("Još te volim") u varijanti kakvu niti Rajko Dujmić ne bi uspio iscjediti nakon tjedan dana pijančevanja. Joj, joj, joj... ovo treba čim prije zaboraviti i samo se nadati da iduću šansu ako im se ukaže neće ovako prokockati. Sve mi je bilo neugodno jer je tamo bilo prisutno i tih engleskih glumaca koji nastupaju u predstavama. Mogu samo pretpostaviti kakvo su mišljenje stekli kada su čuli ove paradoksne obrade pjesama koje znaju i mala djeca... Uf, neću ništa više komentirati. Ovo me toliko zamorilo i obeshrabrilo da sam oko 22h pobjegao ne dočekavši set DJ Mario Kovača.

horvi // 19/07/2010

> vidi sve fotke // see all photos