Dan drugi, 22.6.2010. (utorak)

Službeno označen kao prvi dan (prethodni je ustvari bio nulti dan), osim daleko vedrijih vremenskih prilika koje su povremeno mirisale na kišu, ponudio je tri velike pozornice - glavni T-Mobile, susjedni Sony Ericsson i po meni najbolji Tuborg Green stage koji je ponovno bio smješten u šumarku gdje je lani bio Metal stage na kome su glavne zvijezde bili Dimmu Borgir i Anthrax.

Zbog tonskih proba na velikoj pozornici, prvo je startao program na srednjem, Sonny Ericsson stageu kojeg su u 17.15h otvorili IN THE GO, nekadašnji band Indigo koji je prije dvije godine objavio debi album na hrvatskom jeziku. Ovaj četverac sa frontmenom i gitaristom Puljizem izgleda da je ozbiljno protresao vlastiti koncept i pristup, te koraknuo na neizvjestan put s tekstovima na engleskom jeziku nadajući se proboju na inozemno tržište budući da nisu ostvarili povoljan odjek s albumom prvijencem "Indigo" 2007. Ne znam šta će uspjeti s novim materijalom jer ovakvih bandova ima na tone i čisti je retro 80-ih koji neodoljivo asocira na Simple Minds iz faze albuma "Sparkle In The Rain" s melodijskim linijama The Cure iz razdoblja "The Head On The Door", "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me" i "Disentegration" radova uz primjese klasičnog komercijalnog brit-pop šliha Coldplay. Interesantno je da u postavi nemaju bas gitaru koja se ipak čula; promatrao sam klavijaturista, ali mi se čini da niti on ne svira bas linije, već da one pristižu s matrice... Solidan su band kakvog bi vjerojatno obožavao tamo negdje 1982-85, ali ovo je ipak drugo vrijeme i to više nije 'in' zvuk. Niti je inovantan, niti suvremen, no šta će se sa njima događati dalje, vidjeti će se... Na trenutak sam odšepesao do glavnog T-Mobile stage gdje su svirali ZAKON NEBA, pop-rock peterac koji je djelovao poput slabašne Grette. Dan-dva prije ovog nastupa gledao sam ih u HRT emisiji "Ritam tjedna" gdje su se predstavili kao christian-rock band koji navodno svira alternativni rock, ali od te alternative niti glasa. U principu, oni su posve oportunistički i sasvim nezanimljiv band. Ako se već deklariraju kao christian-rock alternativa, trebali bi imati sasvim drugačije svjetonazore od onih koje nalažu Englezi ili Ameri i stereotipna komercijalna pop kultura, što znači da bi trebali imati barem neki duh Izraela, Palestine, marginalno zatomljenih zemalja s naglaskom na misionarsko širenje kršćanstva putem rocka, ali ništa od toga jer kršćanima ne možeš prodavati kršćanstvo kad su već kršćani. Takvi bandovi mi nikad nisu zanimljivi jer skoro nitko od njih nije originalan i svi oni su mahom neka od inačica U2 i Bob Dylana. Okey, momci imaju svoju priču nadahnutu religioznim načelima, ali meni to nije niti najmanje zanimljivo, a po viđenome, niti onoj malobrojnoj publici izuzev njihovih prijatelja... Jedan od najkonkretnijih nastupa od svih 'malih' bandova koji su imali (ne)sreću da otvaraju programe pred šačicom ljudi zbio se na Tuborg Green stageu gdje je u 17,30h nastupio livanjski ANDRIJA. Kažu da su se i sami čudili pozivu organizatora budući da nisu prošli u završni krug glasanja, no ipak su dobili mogućnost nastupa jer je 'viša' sila zaključila da su od svih prijavljenih bandova oni najpogodniji za žestoki rock program. Livanjci su ovu priliku iskoristili na najbolji mogući način i predstavili se u svojem do sada najboljem izdanju. Zvuk im je bio fantastičan, bas i ritam su mljeli tehnički vraški zvrzlane kombinacije u kojima ima svega i svačega od funka, natruha nu-metala, punka, noisea, post-hardcorea, stonera, sludgea, ali sve skupa, taj njihov stilski transžanrovski mješanac u kombinaciji sa mnoštvom gitarskih riffova i ekspresivnih dionica je vrlo teško definirati. Po tome se potpuno izdvajaju od bilo kakve trenutne regionalne rock scene i jednostavno piče svoj osebujan adrenalinski rock. Premda imaju sijaset lucidnih skladbi koje oni nazivaju hitovima, ipak još uvijek nisu band koji bi ostvario komercijalni pogodak za mase i priuštio lakopamtljivu himnu. A razlog za to je jednostavan; nemaju pjesme s refrenima i klasičnim 'uvod-kitica-refren-solo' formatom, već nižu veoma komplicirane kosture u kojima se ne zna šta je kitica, a šta refren posebno zbog neobičnog i veoma energičnog isprekidanog vokaliranja. Kako god, Andrija je ponovno dokazao da je potpuni alternativni rock band opako moćnog i jakog koncertnog zvuka s nevjerojatno ekscentričnim frontmenom Dankom (odnosno, pravim imenom Saletom) kojem je u naletu agresivnog i bijesnog nastupa skočila žila na čelu kao da će svakog trenutka prsnuti i šiknuti litru krvi. Uz nekoliko standardnih brojeva poput "Cirkuska", "Kurvina", "Mužjaci" i lagane "Rojem čela", izveli su i potpuno nove skladbe koje pripremaju za novi album. Posebno se izdvojila "Prolom oblaka" u sjajnoj kombinaciji RATM i Rapemana, a kao posljednju su izveli "Uspori vrijeme u najbolje vrijeme" koja iznosi svega 10 sekundi! Na Sonny Ericsson stageu malo sam pogledao zagrebačku HEROINU koji su u laganoj fazi metamorfoze. Imaju novinu u postavi - klavijature i sampler za kojeg je zadužen novi, peti član, te sada djeluju puno kompaktniji i sadržajniji u svojem alternativnom rock-blues zvuku. Ono što sam čuo sastojalo se od uglavnom materijala s njihovih demo/d.i.y. radova, te je sve i dalje nabrušeno, energično, a i scenski što se tiče frontmena Hrvoja, puno ekscentričnosti i mahnitog ludila. Ovaj sjajni mračnjak očigledno je počeo intenzivno ćelaviti pa je nabacio šašavu frizuru kojom to pokušava prikriti, ali izgleda da je na najboljem putu da za koju godinu prebacuje kosu s jedne strane na drugu poput sportskog TV komentatora Bože Sušeca, hahaha... Ma, ćelavost nije strašna stvar, čovjek od nje postaje zreliji i muževniji. Naredni izvođač malo je presmiono postavljen na veliki T-Mobile stage gdje su pristizali prvi ranoranioci nakon jučerašnjeg hladnog i vjetrovitog tuluma. Beogradska odlična kantautorica BO (Bojana Bulatović) koja je, kako mi se čini, po prvi puta nastupila u Hrvatskoj možda je očekivala brojniju publiku i to onu koja je barem poslušala njen posljednji album "Kapetane gde si" (2008), ali nje nije bilo. Osobno znam jedno dvadesetak ljudi kojima se ona iznimno dopada, no nikoga od njih nisam primjetio... Bo je unatoč tome ostvarila pravi raritet kojem je prisustvovalo 50-tak promatrača - skurila je Marshall pojačalo akustičnom gitarom! Odmah je tu priskočila pomoć drugog pojačala, pa je koncert protekao bez ikakvih problema uz pratnju bubnjara Saše Furunovića i druge akustične gitare Rade Vulića, inače dvojca iz Popečitelja. Nisu imali bas, ali ovaj trojac je zvučao izuzetno glasno i kvalitetno, te sam se odmah podsjetio onog posmrtno tihog koncerta Bob Dylana u Varaždinu gdje je tri četvrtine publike zijevalo i svim silama načulilo uši da razaznaju o kojim pjesmama je riječ. Za razliku od Dylana, Bo je sa svojom akustarom, usnom harmonikom i sjajnim tekstovima odigrala odličnu jednosatnu partiju pokazavši kako jasan i glasan može biti unplugged session. Rasporedivši repertoar sa svoja dva albuma (prvi joj je "Mene treba ovaj grad, baš ovakvu kakva sam sad", 2003), isporučila je set kompozicija od hitova "Ljubav je tu", "Vudu vrač" do "Ne brini" i ultimativne angažirane lepršave humoreske "Bicikl". No, ipak sam mišljenja da je njen nastup trebao biti stavljen na manji stage, a THE BAMBI MOLESTERS koji su svirali na Sonny Ericsson, trebao je biti postavljen na T-Mobile. Kako zbog samog koncepta programa i moje velike želje da konačno vidim i doživim Bo uživo, propustio sam nastup starih hrvatskih hardcoreaša DEAFNESS BY NOISE na Tuborg Green-u, pa sam odšetao pogledati The Bambi Molesters. Tamo se sakupilo već negdje oko tisuću ljudi, a band je pojačan sa dva duhača (saksofon i truba), te klavijaturistom održao još jedan u nizu svojih sjajnih koncerata. Svirali su punih sat i pol vremena isprepletevši dobro znane instrumentalne surf-rock teme s mnoštvom brojeva sa posljednjeg albuma "As The Darkwave Swells" (2010) od kojih sam upamtio naslovnu skladbu, te "Siboney" i brzanku "Mind bender". Također su ostvarili odličan kontakt s publikom i kako sam u tih sat i pol vremena šetao od pozornice do pozornice, u ovo predvečerje su imali najveći broj audijencije u tom trenutku. ONE PIECE PUZZLE, riječki industrial-rock/metal kvartet koji je u 19.30h nastupio na Tuborg Green-u okupio je zavidnu količinu publike koja je neprestano pristizala zbog dva glavna izvođača i tamo ostala duboko iza ponoći. Gledao sam ih nekoliko puta i uvijek su imali neki feler sa zvukom, no večeras su bili sjajno ozvučeni, te su djelovali kao jedna od kombinacija Ministry s elementima Rammsteina. Njihova frontwoman je bila u odličnom i vrlo agresivnom izdanju, scenski nastup im je bio sadržajan i upečatljiv, a hitovi poput "Vijagru u hostije", "Ne jebi bez kurca" i "Paranoja" ostavili su doslovce raspamećeni dojam agresivne i uvjerljive predstave. E, sad MORCHEEBA... Nastupili su na velikom T-Mobile stageu, okupili su, po slobodnoj procjeni, daleko više publike nego li su je dan prije imali Alice In Chains, no njihov nastup je meni osobno bio smrtno dosadan i zamoran kao da slušam neki gažerski band na restoranskoj terasi. Kako god, s ponovno pridruženom Skye Edwards, band je u šestočlanoj posadi (gitara, bas, bubnjevi, sampler, klavijature i Skye na vokalu) ponudio svojim mnogobrojnim obožavateljima vjerojatnu onu porciju zabave koju su i očekivali. Sve su to lagane pop pjesmice između trip-hopa i klasičnog slow-down tempa kojeg ovi ljudi vole. Netko je rekao da je to glazba za opuštanje i za emotivne trenutke, ali ruku na srce, mene ovo ne može opustiti, a kamoli poslužiti u trenucima intimnosti. Ma dobro, to ljudi vole i ne želim se petljati u njihov ukus pop glazbe... Zbog kašnjenja i pomicanja termina, nakon Morcheebe se stvorila 'rupa' od nekih 15-20 minuta kada se na niti jednoj pozornici nije odvijao program. To mi je taman poslužilo da malo sjednem, odmorim nogu i popijem pivo... Sa prvim mrakom na susjednom Sonny Ericsson stageu krenula je jedna od najvećih nepoznanica cjelokupnog ovogodišnjeg InMusic Festa - dvojac AUDIO BULLYS. Njih sam jedino znao po ne baš pretjerano uzbudljivom posljednjem albumu "Higher Than Eiffel" (2010) i sumnjao sam da imaju za ponuditi nešto konkretnije osim samplova i matrica na koje se izvikuju tekstovi. Ali, kada su krenuli, sve moje neoptimistične primisli su pale u vodu. Majko mila, ovi su doslovce rasturili zvuk svojim sampliranim spojem electro-popa, breakbeata, big beata, elektronike, psihodelije, trancea, techno-popa, EBM-a, electro-funka... Sve skladbe su im pretopljene jedna u drugu s vješto sampliranim interludijima, a naboj ritma kojeg imaju, kao i konstrukcija pjesama dozivaju u sjećanje štošta toga kvalitetnog od prošlosti naovamo - od Suicide i D.A.F., preko Nitzer EBB, The Chemical Brothers, Daft Punk, sve do Are Weapons i one sjajne australske oneman senzacije MUSCLES (album "Guns Babes Lemonades", 2008). Moram priznati da sam doslovce ostao zabezeknut njihovom fantastičnom elektronskom plesnom glazbom, kao i sjajnim nastupom frontmena koji je posve digao na noge, čak i mene šepavca sa štakom. Ma, nisam plesao, ali da sam mogao, zatancao bi ko Malik Tintilinić na vatri... Premda je njihova glazba čistog klupskog profila, pokazali su da je itekako sposobna da savršeno funkcionira i na ovakvom open-airu, a usput rečeno, okupili su brojno mnoštvo koje se gotovo nije razilazilo punih sat i pol. U svakom slučaju, ovo je bilo veliko i prijatno iznenađenje ovogodišnjeg festivala. Budući da je nastup Audio Bullysa kasnio, debelo sam zadocnio na RISE AGAINST koji su gotovo istovremeno krenuli s nastupom na Tuborg Green-u koji je bio posve popunjen i pokazao da je ove godine najbolji mogući potez organizatora. Band je prašio svoj veoma tečni i poletan punk-hc, scenski nastup im je bio energičan ono što se kaže 'do jaja', tako da su od šale stvorili fenomenalnu atmosferu kakva se samo poželjeti može na obostrano zadovoljstvo njih i publike. Pomalo sam se čudio što su ovi relativno ne baš pretjerano znani punkeri u naponu snage okupili dvaput više audijencije od prošlogodišnjih headlinera Anthrax... LCD SOUNDSYSTEM su već počeli sa nastupom na glavnom T-Mobile stageu, tako da ih na vlastitu žalost nisam stigao pogledati od početka. Bilo je nemoguće progurati se malčice naprijed ispred bine jer je auditorij bio posve pretrpan, pa sam ih kao i sve ostale zvijezde promatrao sa nekih 100-tinjak metara udaljenosti. Muzičari su bili stacionirani iza bubnjara, te nisam uočio koliko ih je točno bilo. James Murphy je naravno bio jedini u prvom planu u svojstvu frontmena koji je povremeno odšetao do svojih elektronskih udaraljki i samplera isporučivši solidan plesni set sa svoja prva dva albuma. Bile su tu "Us vs. them", "Watch the tapes", "Tribulations", "Movement", "Disco infiltrator", "Beat connection", "Yeah", a kao jedna od posljednjih, izvedena je "Losing my edge". Ako su se na repertoaru pronašli udarni hitovi "Daft Punk is playing in my house" i "North American scum", oni su vjerojatno bili u prvom dijelu koncerta kojeg sam propustio... Njegova komercijalna minimalistička kombinacija Talking Heads i The Fall sa elektronskom potkom urodila je kroz pet godina karijere iznimnom popularnošću za koju sada već daleke 2005. nitko nije mogao pretpostaviti da će biti takvih razmjera da može u jednom Zagrebu okupiti 7-8-9 tisuća ljudi. Govorim bukvalno, jer zaista ne mogu procijeniti koliko ljudi stane na onu tratinu ispred pozornice. U svakom slučaju, James je imao pretovaren auditorij isto kao lani i Franz Ferdinand ili preklani The Prodigy, no momak je posve čudnih načela. Ne izgleda nikako; debeljuškast, neobrijan tip u običnoj bijeloj majici i crnim hlačama, k tome nema niti poseban vokal, a ponajmanje neki kvalitetan kontakt s publikom, te na vrhuncu popularnosti namjerava rasturiti LCD i krenuti u neku novu avanturu. Neshvatljivo... Taman nakon odlične elektronske plesne seanse Jamesa i LCD, na susjednom Sony Ericsson stageu u 22.50h otpočeli su teksaški dance-rockeri !!! (chk-chk-chk) koji su doslovce sami sebi iskopali jamu i usrali se u nju ko' razmažena prepotentna balavčad. Sve je krenulo veoma dobro sa hitovima "All my heroes are weiros", "Heart of hearts" i "Yadnus", te se očekivala repriza onog fantastičnog nastupa od prije tri godine kada su na ovoj istoj pozornici nastupali sa tragično poginulim bubnjarem Jerry Fucsom, ali nakon nekih pola sata programa, frontmen Nic Offer je počeo svoj neočekivano prepotentni šou. Revoltiran što nisu dobili veliki T-Mobile stage da nastupe pred ogromnim auditorijem, kojeg su usput i zaslužili po onom sjajnom nastupu 2007., Nic je pljuvao po Billy Idolu koji se upravo spremao za svoj nastup. Doslovce je toliko sraćkao po njemu, čak su isparodirali hit "Flash for fantasy" što niti meni koji imam konjske živce da probavim svakakvo sranje, licemjerje, bahatost i izvrgavanje ruglu, nikako nije odgovaralo. Ovo je bilo zaista pretjerano omalovažavanje kojim su Nic i ekipa jednostavno rastjerali ljude, pa i mene. Kada sam odlazio da pogledam događaje na Tuborg Green-u, ispred !!! jedva da je ostalo tristotinjak ljudi. Nevjerojatno za frontmena koji je prije tri godine na ovoj istoj pozornici rekao da nema ništa protiv ako ljudi žele gledati Iggy Popa & The Stooges koji su paralelno nastupali na velikoj bini... Ne ponovilo se ovo nikom više, pogotovo ne ovako velikim zvijezdama čiji su nastup čekale tisuće ljudi koji su im sasvim opravdano zbog prepotentnosti okrenuli leđa. Nisam ja sad tu neki sudac, ali mišljenja sam da su zauvijek izgubili simpatije onog mnoštva koje su rastjerali svojim blesavim i zlobnim komentarima na račun Billy Idola. To nije profesionalno. Tc, tc, tc... Posesivni promašaj !!! sjajno su nadomjestili PENDULUM na Tuborg Green pozornici ispred koje više skoro niti igla nije mogla stati. Ovaj peterac (dvije gitare, bubnjevi, bas i solo vokal) je razvalio techno/rave/d'n'b-metal/punk pržionu dovevši atmosferu na ovom stageu do klimaksa. Frontmen je bio sjajan, energičan, komunikativan i u nevjerojatnoj kondiciji u sprezi sa frenetično brzim plesnim tempovima što se odrazilo u nevjerojatnom feedbacku i ludilom u publici. Sve pjesme su im pjevane, nema nikakvih instrumentala, neke su malčice laganije i služe kao opuštajući intermezzo za intervale u kojima su podarili jedan od najboljih i najenergičnijih nastupa ovogodišnjeg InMusic festa. Nemam šta reći, ovo je bilo fantastično, perfektno i svaka čast organizatoru na ovom potezu. Pendulum bi nam trebao ponovno doći. I to čim prije.

Popljuvan 'chk-chk-chk' ismijavanjem i prezirom, BILLY IDOL na velikom T-Mobile stageu od koga se praktički i nije imalo očekivati nešto specijalno, većinom se kreveljio i izvodio sve one svoje otrcane i izlizane grimase koje su nekada, u 80-im bile njegovo najjače scensko oružje. Okupio je svu onu razočaranu masu koja je pobjegla, bolje rečeno rastjerana s nastupa !!! i u određenu ruku bi im na tome trebao biti zahvalan. Ja osobno čak niti nisam namjeravao da ga pogledam, ali sam definitivno revoltiran Offerovim ponašanjem iz čistog gušta zvan afekt njemu u inat otišao da pogledam ovu olinjalu nekadašnju komercijalnu punk vedetu. To zaista nije bilo ništa posebno niti spektakularno, ali budući da je ovdje po prvi puta, onda ajde da i to vidimo... Uz nisku hitova "Rebell yell", "Catch my fall", "White wedding", "Eyes without a face", "Sweet sixteen"..., središnji dio nastupa mu je ušao u monotoniju kada je zaredao set listu nekadašnjeg Generation X banda. A osim toga, barem meni su opći utisak nagrdile pretjerano izvitoperene solaže i gitarske dionice Steve Stevensa koji se svim silama trudio nametnuti svoju kandidaturu za najsuperiornijeg gitarista na svijetu. Ma nemoj mi reći... Kako god, ovaj drugi dan, odnosno prvi službeni T-Mobile InMusic Festa dao je najbolji program na Tuborg Green stageu, te razočaravajući i ponižavajući nastup !!! za koje zaista nisam mogao pretpostaviti da su takvi egocentrici, posesivci, zlobnici i bahato pekmezavo drečave zvijezde. Program se nastavio pod dvije šatre sa DJ-ima, ali nakon razočaravajućeg dojma koji su mi ostavili dojučerašnji idoli !!!, nisam imao živaca da bilo šta više pratim. Totalno su mi razbili sliku o sjajnom bandu punom kreativnih individualaca uz onakvo ponašanje Nic Offera koji je bio obuzet zavidnim i pakosnim komentiranjem susjedovog dvorišta. A takvih ljudi u svojem susjedstvu imam za dvije prikolice, te je jasan i opipljiv dokaz da ne patimo samo mi Balkanci od toga čija baba veću čuču ima...

horvi // 28/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos