Nakon četvrtka uslijedio je i petak, kao prvi službeni dan ovogodišnje Hartere... Iako je naša priča o ovogodišnjoj Harteri počela puno prije, neću Vas već u uvodu daviti s tim. Početak nek bude na Kalvariji 19, tamo gdje smo parkirali naš auto tog sparnog popodneva. Za one koji znaju o čemu pričam, reći ću da je naš smještaj bio na adresi Kalvarija 2. Blizu!? Provjerite sami.
Enivej, upoznavanje s cimerima, instrukcije s njihove strane o prilazu Harteri te mogućnostima popunjavanja naših želudaca trajale su dosta, a mi smo već u 22h trebali biti na licu mjesta jer su DUBIOZA KOLEKTIV otvarali te večeri TUBORG GLAVNU POZORNICU (TGP). A bome se do ulaza u Harteru ima dosta za prošetati. A TGP je na kraju cijelog kompleksa.

PETAK 11/06 - BUKA BUKA BUKA

Utrčali smo dakle na početak DUBIOZA KOLEKTIVA koji su počeli pred doslovno praznom dvoranom. Iako smatram da DUBIOZA nije bend za početak i smatram da je organizator pogriješio s tim što ih je stavio da sviraju na samom otvaranju, priznajem da bolje otvaranje od ovog nismo mogli dobiti. Na prvoj im se pjesmi skupilo ponešto ljudi, al to je stvarno bilo premalo za jedan ovakav bend. Srećom njih, kao prave profesionalce, to nije zasmetalo, barem se to nije vidjelo prema nama. Tako su u svojih 45 minuta nastupa prošarali kroz sva svoja izdanja, s time da su počeli sa starijim pjesmama na engleskom da bi nakon malog zagrijavanja prešli na novije hitove razumljivije publici. Kako su nam kasnije ispričali, ovog ljeta ih čeka gomila festivala na svim govornim područjima, pa još sređuju setlistu kako bi zadovoljili sve ukuse. Svakako nemojte zakasniti na njihov nastup na T-mobile INmusic festu (23/06 u 19h). MIKA MALE i NINA ROMIĆ zajedno nisu imali toliko publike kao DUBIOZA na svojem predstavljanju na HARTERA HOTEL POZORNICI (HHP). To je također bila velika šteta, no kao i kod DUBIOZE, činjenica je da netko mora početi, a kod nas obično takvi sviraju za sebe, kojeg svojeg prijatelja i ponekog fotografa. MIKA MALE i NINA ROMIĆ među najkvalitetnijim su mladim autorima, što je Nina već dokazala svojim albumom "Daljine", a MIKA MALE to još trebaju dokazati. Svojim nastupom uživo svakako opravdavaju epitete koje im je kritika do danas podijelila. Šteta što ih riječani nisu željeli upoznati. Djelomičan razlog tomu bio je i pojavljivanje legendarnih ATARI TEENAGE RIOT na TGP-u. Počeli su žestoko, bučno, divlje i preglasno. Prviput u životu dogodilo mi se da sam zažalio što sa sobom nemam čepiće za uši. A tek pojave koje su se javljale po želucu i svim dijelovima tijela uzrokovane ovakvom glasnoćom. A nisu bili usamljeni. Tri su pjesme bile dovoljne za mene da ispratim ovaj elektro-techno-punk šok za moje uši. Rijedak je bend kojem ime sve govori, a ja bi još samo nadodao i četvtru riječ u njihov naziv, koja bi bila ATTACK! Kako je do SLEIGH BELLS-a na HHP-u ostalo još nešto vremena, bacili smo se na razgledavanje ostatka Hartere. U prostoru pod nazivom Red Bull Music Academy Floor (RBMAF) Eddy Ramich je isporučivao svoju dozu elektromuzike zaljubljenicima u Neo-soul / Nu-Jazz / House… Kako nisam baš u tom fahu, mogu samo reći da se na licima prisutnih vidjelo zadovoljstvo. Kako su TGP i RBMAF bile jedna uz drugu s otvorenim vratima i prozorima događalo se čudno miješanje zvukovlja, koje je ponekad bilo prenaglašeno i neizdržljivo. Slično je bilo i na terasi koja se nalazi upravo iznad spomenutih pozornica, a gdje se moglo ponešto pojesti, popiti dobrih Katunarovih vina i odmoriti se na ogromnom madracu. SLEIGH BELLS su bruklinški "hype" duo koji su i prije objavljivanja bilo kakvog audio zapisa uspjeli po američkim stručnim krugovima podići podosta prašine. Na Harteru su stigli s "vrućim" debi albumom "Treats". Snaga SLEIGH BELLSa je u "podivljaloj" pjevačici Alexis Krauss, koja osim što pretjerano viče u mikrofon, skaće po pozornici ali i s nje u publiku, krevelji se zajendo s prvim redovima i vraća natrag na stejdž. Derek Miller tu je da nafrlji svoju gitaru i po njoj poteže čvrste rifove, dok je ostatak muzičke podloge snimljen na matricu. Ono što mi se po glavi vrzmalo slušajući ih i gledajući je "nekontrolirano divlji JESUS AND MARY CHAIN iz faze Psychocandy". Eto, možda sam nekom pomogao. Uglavnom, svaka čast Harteri na dovođenju jednog imena koje ima tendenciju postati veliko, a mi smo ih imali privilegiju vidjeti u fazi rasta. U međuvremenu počeo je i program na četvrtoj poziciji - Ambasada Gavioli @ Elektro svetište (ES), koje nas je najviše oduševilo. Prostor prvenstveno, dok su glazbeno tu sudjelovali DJ-evi čija nam imena nisu značila previše, al vrijedi ih spomenuti jer kad god smo ušli u ES, dobra vibra je bila u zraku, a uši su se odmarale nakon buke na ostalim pozornicama. Dakle tijekom noći tu su DJirali F-Sonik, Ian F i Veztax. Ono što je značajno za ES, je uređenost prostora, koji se nalazi u dugom podzemnom hodniku ispod HHP-a, a cijeli je hodnik ukrašen Mrletovim umjetničkim slikama, skulpturama i ostalim umjetničkim izričajima. Svaka umjetnina posebno, obojana je fluorescentnim bojama koje pod svjetlima koja su postavljena daje još veći značaj prostoru, a sve zajedno stvarno treba vidjeti. Nas su se posebno dojmila djela koja bi mogli nazvati "Jadranka s krilima" i "DŽizis bez ruku". Kako su FUCK BUTTONS počinjali vrlo brzo nakon SLEIGH BELLSa, propustio sam nastup SYMBOLONE-a na TGP-u. Tvrdi se da su oni "jedan od najboljih hrvatskih izvoznih glazbenih proizvoda". Nadam se da su ljubiteljima takve glazbe to i potvrdili. FUCK BUTTONS su trenutno vruća svjetska roba, a njihov nastup je to definitivno opravdao. Oni su Andrew Hung i Benjamin John Power, a proizvode experimentalnu-elektronsku buku iza koje se nazire predivna melodija i definitivno su jedan od najjačih "uboda" ovogodišnje Hartere. Njihove izvedbe Surf Solara i Olympiansa publika će još dugo pamtiti. Smatram da bi se spretnim prebacivanjem Buttonsa nakon ATR-a na TGP, a Dubioze nakon Sleigh Bellsa na HHP dobila veća homogenost u programu, no sad je ionako gotovo. Na TGP-u su se tijekom noći još predstavili Duke Dumont i Erol Alkan, sve redom veličine u DJ/remix/mash up svijetu. Nama je to bila prilika da ih tu i tamo u prolazu oslušnemo, snimimo zadovoljne face ispred pozornice i šetamo Harterom. Kako nam se već pred kraj nije dalo ni šetati puno, osmotrili smo Erola koji je uz "kirbice" imao i majicu na kojoj je pisalo "Yeah! Techno", a njegov set uključivao je Blue Monday, što mu je diglo cijenu barem kod mene. Cijela je večer prošla, onako laički rečeno u odličnoj organizaciji, bez puno kašnjenja i pomicanja satnice, a sve to pod budnim okom Mrleta (odmilja prozvanog "Domar") i ostatka organizacijske ekipe. Rezime za petak, a da sve stane u jednu prostu proširenu rečenicu bio bi - buka pomiješana s elektronikom za premalo publike.

pedja // 15/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Sveukupnu atmosferu festivala, sa veselim i kul ljudima koji miglaju od stagea do stagea, je poneke od nas podsjetilo na rani rani Motovun, kada još nije postao hype za sve one celebritiy wannabes, što nam je bilo jako drago. Uz to, imali smo i vremenski neograničenu mogućnost fotkanja bendova, što naš Sale nije mislio da će doživjeti ovo ljeto još jednom nakon Trenchtown festivala, tako da je on bio u svom sedmom nebu, skupa sa svojim kolegicama i kolegama. Neka se i drugi festivali ugledaju na njih, to je pravi način da se izbjegne opća gužvancija u foto pitu i da se da ljudima prostor i vrijeme za rad, poručuje on.