Za sami kraj koncertne sezone u &TD-u preostala su nam bila dva koncerta u jednoj večeri, prvi kalifornijskog dinamičnog dua Xiu Xiu, a nakon njega njemački bombončić Lali Puna. Nastup Xiu Xiua, na kojem u sklopu europske turneje promoviraju novi, sedmi po redu studijski album pod nazivom Dear God, I Hate Myself, bio je nešto kraći, no ipak dovoljan da nam Jamie Stewart i Angela Seo pokažu što znaju. Na trenutke nas obavija zaglušujuća mješavina zvukova, programiranih podloga i sekvenci na sinthu, Angela Seo zamišljeno i energično udara po klavijaturama, uz dodatak improviziranih puhačkih instrumenata, da bi se iz te zasićene zvučne podloge promolio Stewartov specifični tugaljivi glas kojim nam daje svoje bolne tekstove. Zvuči kao da nosi cijeli svijet na svojim ramenima, a patnja koja ga obuzima na trenutke ga čini pobijeđenim, a onda opet ljutitim, pa kad vapaji i gitara nisu dovoljni da bi to izrazio, poseže za palicama i mlati po činelama zajedno sa Seo. Tu naziv 'eksperimentalni art pop' dolazi do izražaja, jer sam par dana prije koncerta pročitala recenziju najnovijeg albuma Xiu Xiu naslovljenu, parafraziram "misli li to Stewart ozbiljno?", odnosno je li moguće da je baš tako sve crno i grozno kako nam poručuje s "I will never be happy, I will never feel normal" ili je to sve pak autoironični odmak á la Morrissey. A pjesma nastavlja s "and I will always be nicer to the cat than I am to you you you", i Stewart jednostavno dobro pati, ali se istovremeno i zabavlja. Muzika se nastavlja, pjevamo o tome kako nas čokolada čini sretnima i budnima, uz mnogo elektroničkih efekata i usklađene improvizacije između dvoje glazbenika, i baš kad ste pomislili da je na pomolu novi veliki plesni hit, beat je dobar, melodija skladna, oni opet malo zaeksperimentiraju i pomiješaju sastavne dijelove tog hita u nastajanju, a rezultat je glazba koja odbija slijediti klasične norme i istovremeno nas i odbija i privlači. Čini se da je ovo bio tjedan za nevjerojatne koncerte. Kako čujem, Mars festival prošao je odlično, a par dana ranije Wolf Parade su nam svojim koncertom poklonili doživljaj za pamćenje. Svojim su mi zvučnim zidom, kako kaže jedna prijateljica, odnijeli glavu i rastrojili mozak tako da me ništa nije brinulo ostatak tjedna. A za sami kraj preostala je poslastica u obliku Lali Pune, istovremeno okrepljujući i umirujući doživljaj za nedjeljnu večer koji su nam priredili na klavijaturama Valerie Trebeljahr s tim sanjivim, zavodljivim i neodoljivo (ne)uštimanim vokalom, simpatični Markus Acher na basu i klavijaturama, odlični mladac Christian Heiß također na klavijaturama i bubnjar Christoph Brandner. I dok se Xiu Xiu trude raščlaniti glazbenu cjelinu, Lali Puna su do savršenstva doveli umijeće kojim svaki zvuk u izvedbi nalazi točno ono mjesto koje mu u univerzumu pripada. Ispričajte me, ali, koja punoća zvuka, koje savršenstvo detalja. Uvijek se pitam kojim kanalima ljudi doznaju za pojedini bend i s koje strane dolaze na koncerte, a u slučaju Lali Pune izvori su očito različiti jer je publika bila šarolika no podjednako oduševljena, što ponovno potvrđuje da pripadnici Morr etikete u Hrvatskoj uživaju kultni status. Nepretenciozni i skromni, s lakoćom nižu starije pjesme i one s novog albuma Our Inventions i iako je glazba koju proizvode pretežno anorganskog porijekla, melodična je i skladna, a uživo posebno seksi i snažna. Njihove 'pojačane' pop electro ode daju neopisivi osjećaj ugode, vode u više minutni hipnotički zanos, a gledatelj ostaje s blaženim osmjehom od uha do uha. Na takvom bih koncertu mogla ostati danima!

andrea // 03/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos