Mračna, ali tako slatka poslastica bila nam je poslužena u utorak navečer i bila je odličan uvod u 'menu' IndiGo Festivala. Tko je bio gladan mraka, genijalnih, ali teških tekstova, neobičnih glazbenih nota s očekivanjima u uvijek novo vjerujem da je tu večer otišao sit. Ne bih pisala u ime drugih, no moja aura je zasigurno drugačije svjetlila na putu do kuće. Večer je počela klasično, opušteno u dobrome društvu i u neprevelikoj gužvi s energičnim koncertom Punčki. Vinkovački ženski trojac u potpunosti je zavladao scenom pola sata pod vodstvom dinamične Lucije Ivšić. Bila je to mješavina rocka i punka (namjerno izostavljam iz ladice punk-rocka, jer to nije), mladenačko buntovnih ritmova i tekstova vezanih u propale ljubavi i težnji za osobnim ispunjenjem. Cure su nam pokazale da ima još nade za ženski žestoki rock, te se nadam da će kroz godine samo napredovati i rasti, te ići prema gore. Svakako je stepenica više bila i biti predgrupa jednom pomalo opskurnom, ali 'velikom' bandu kao što je Xiu Xiu, te su baš one kao potpuna suprotnost nastupu poslije bile baš onih par grama na vagi da ravnoteža glazbene večeri bude potpuna. S jedne strane prštava energija čije iskre su letile po velikoj dvorani Tvornice, s druge strane savršena kontrola koja poziva na staloženost. Nakon brzog i veselog nastupa Punčki i desetak minuta puš-pauze scenu su opsjeli mračni demoni Xiu Xiu. Znam da zvuči kao da pišem o black doom nešto nešto nekom nečem, no nekako mi se poklopilo zajedno s unutarnjim stanjem i nastup predivnog Xiu Xiu, a ne mogu reći još jednom da nije bilo mračno. Vjerujem da je prisutna publika bila dosad i više nego dobro upoznata s njihovom glazbom, porukama i nastupima i da su ostali barem blago začuđeni ovim koncertom. Možda s nadom u bar koji stari hit s pokojim synth ritmom da prodrmaju smrznute kosti, ostali su zatečeni ugodno ili neugodno, jer ništa od toga nisu dobili. Jamie Stewart blagim je mimikama lica komunicirao sa svojom vjernom pratiteljicom i glazbenicom Angelom Seo koja je pokazala svu virtuoznost na svim mogućim udaraljkama koje postoje, te me kao i uvijek fascinirao glasovnim rasponom koji se kretao od šapata jedva čujnih do krikova koji paraju hipofizu. Xiu Xiu na ovoj turneji promovira svoj novi album Always kojeg su izdali u veljači ove godine, pa tako i večeras čuli smo par pjesama s albuma u skroz minimalističkim izmijenjenim verzijama. Vrhunac je po meni bio svakako uz pjesmu Hi, ali bez ovacija. Iako je koncert prošao bez verbalne razmjene s publikom ipak sam imala dojam da je to bilo obostrano davanje i primanje, kako od publike tako i od banda, jedan od onih trenutaka kada riječi nisu potrebne. Još uvijek mi zvoni Fast Car, obrada od Tracy Chapman, koja je zvučala još avangardnije uživo nego sa studijskih snimaka koji se vrte po netu..
''We gotta make a decision
Leave tonight or live and die this way''
Odlučila sam otići i ne žalim niti trenutka slušajući i gledajući Xiu Xiu i mogu reći da dugo dugo ostaju u sjećanju, a tekstovi njihovi dugo dugo motaju se po glavi. Uz teške tekstove o abortusu, smrti, suicidu, političkim posljedicama, svakodnevnim diskriminatornim situacijama, ali ipak s nadom u smisao i ljepotu života koliko god težak bio, Jamie nam je dokazao kako se može drugačije (bio shvaćen ili ne) reći svijetu i svakom po naosob na svoj jedinstveni način brutalnu istinu ili barem natjerati na promišljanje. Hvala Xiu Xiu, hvala Jamie, hvala Angela...bio mi je potreban ovaj ugodan udarac tamo gdje najviše boli.

ulysea // 03/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos