Ukoliko pripadate u grupu onih koji osam godina nisu pratili djelatnost vokalno-instrumentalnog sastava HiM, poput moje malenkosti, onda vas je koncert koji se desio u petak, 15.01.2010. zatekao nepripremljene i u šoku. Naime, legendarni bubnjar (i koješta još) Doug Scharin jedini je pripadnik bijele rase u bandu, a nakedašnji toliko sjajno zvučeći live jazz-rock izričaj stare postave prepustio je mjesto latino-jazz plinkanju nove postave.

Iznenađenje je tim veće jer vam je u podsvjesti sjajan, furiozan prošli zagrebački nastup, a onda vas opali ništa drugo do krute sadašnjosti i nečega što nema ni natruha onoga na što smo se ježili početkom novog tisućljeća.

Japanci koji sviraju latino (Tetsushi Nanoka, Takuma Nanoka, Shimpei Okaya i Yuji Takahashi) i Doug koji nema prave prilike za razmahivanjem rezultiralo je predugom glazbenom večeri, koju nije spasila ni gošća lijepog glasa Ikuko Harada, koja je pored nezapaženog solo nastupa zajedno s HiM-om otpjevala nekoliko dosadnjikavih balada.

I zapravo najbolje što se te večeri moglo čuti bili su hrvatski Man Zero, koji, iako sviraju najtipičniju i po ničim iskakajuću inačicu post-rocka, itekako znaju s instrumentima, te vlada opće vjerovanje da će uz malo više inventivnosti napraviti jako dobar posao.

Da razjasnimo, nije to bila loša večer! U jednog Doug-a na bubnjevima to nije ni moguće! No očekivanja su bila prevelika i definitivno su najbolje prošli oni koji o HiM nisu znali ništa, niti su ih ikad slušali, a njihovo sveopće cupkanje i micanje glavama popravljalo je opći dojam. Nažalost, samo onoliko koliko je to bilo moguće.

danko // 19/01/2010