Prvi put nakon 1991 godine, Pet Shop Boys ponovo u Zagrebu

Nakon obavijesti da je koncert preselio iz Arene u Cibonu, malo sam se iznenadio i zabrinuo. Kako će to izvest i na sto će to ličit? Kako će tu osjetno manju dvoranu razdijelit u toliko kategorija. A izveli su to tako da je na svakom ulazu u dvoranu stajao redar, provjeravao karte i upućivao vas kuda morate ići. Svaki put kad bi se vraćali s WC-a! Redari su to, moram priznat, izvrsno i jako strpljivo odradili.
Iako je koncert najavljen u 20h, bez predgrupe, očekivali smo da će počet, ako ne na vrijeme, onda bar do 20:30. Tako da smo u polupraznu dvoranu ušli 15ak minuta prije. Prilično se popunila do 20:50 kad je konačno počeo koncert.... Gase se svijetla. Konačno! Ljudi počinju oduševljeno vikati, ubrzo ih zasljepljuje animirana projekcija na zidu od kocaka sto je manje vise bila jedina stvar na pozornici. Na stage dolazi dvojac u odijelu od kocaka i s kockama na glavi. Staju pored seta klavijatura... hmmm... to vjerojatno nisu oni... Pojačava se uvodna muzika i čuje se poznati "Heartbeat". Na prve prepoznatljive zvukove "Heart" uz bljeskove reflektora izlazi drugi dvojac s kockama na glavi. Mora da su to oni. Možda bi bilo koji drugi izvođači izgledali smiješno ali ne i PSB koji i tako banalnu i smiješnu stvar "nose" jako cool. Odmah smo znali tko je tko jer je Chris Lowe odmah odšetao do svog pulta, a Neil Tennant ostao na sredini sa mikrofonom. Prilično zanimljiv entry i odličan početak koncerta. Kocke su ubrzo skinuli s glave i publika ih je ponovo gromoglasno pozdravila. Zvuk je bio prilično dobar, mogao bi i bolji, ali s obzirom da u Ciboni nikad nije idealan, nemam puno zamjerki. Kroz cijeli koncert na video wall-u od kocaka vrtile su se jednostavne, ali prilično efektne animacije i spotovi. U jednom trenutku zid se ruši, počinje "Go West" i na kocke se penju plesači. Sada se iza njih projicira video s kojim su bili prilično sinkronizirani... Nice... Iako po meni jedna od njihovih lošijih pjesama, jako je efektno izvedena. Plesači su sve više postajali sastavni dio koncerta, izvađajući razne plesne točke gotovo na svakoj pjesmi. Čak se i Chris u jednom trenutku maknuo od svog pulta i izveo nekoliko smiješnih pokreta u svojoj jakni prekrivenoj ogledalcima. Za vrijeme "Why Don't We Live Together?" plesali su oko Neila obučeni u zgrade i nebodere, sto je bilo jako simpatično, a i popratili su back vokalima svako baby" u pjesmi.
Pravo iznenađenje bilo je "Do I have to?" inače B-side. Lagana stvar koja je malo umirila publiku i vjerujem mnoge bacila u trans. Gotovo bez pauze, jedva primjetnim prijelazom to isto nastavila je "King's Cross", jedna od rijetkih pjesama koja nije bila popraćena plesnom točkom. A na video wall-u iza Neila vrtio se film Dereka Jarmana, isti koji su koristili i na turneji '89. Jako lijepo, meni jedan od vrhunaca koncerta. "Jealousy" je vjerojatno jedna od njihovih najpopularnijih i najboljih pjesama i drago mi je da su je uvrstili na repertoar. Plesači su izveli pravu malu predstavu i otplesali ljubomoru i prekid koji je završio fizičkim obračunom. Na kraju razbacujući i gađajući se kockama. Plesač je tijekom izvedbe skočio sa visine 4-5 stepenica, unazad, dva puta, sto je iznenadilo i oduševilo publiku.
Najveća zamjerka je obrada "Viva la vida" inače u originalu grupe kmečavaca, Coldplay. Počinje "teasom" Domino Dancing, za koju stvarno šteta da nisu odsvirali, te sama ta činjenica bitno umanjuje moj doživljaj koncerta. Mogao bih nabrojat još neke pjesme koje bih volio čuti, ali ova mi je najviše falila. Plesači, većinom u smiješnim odjelima sa glavama u kockama, imali su veliku ulogu u cijelom spektaklu i stvarno su dali sve od sebe, bez njih ne bi bio isto. Pogotovo Polly and Sophie Duniam, identične blizanke, koje su najviše do izražaja došle pred kraj "Suburbia", kad su se iz poslovnih odjela, opet s kockama na glavama, skinule u šljokičaste minice, da bi se kasnije preobukle u sportske trenirke. Sve do "It's a sin", kada su svi, plesač i tri plesačice, plesali u uskim trikoićima….Nice… U jednom trenutku do jedne plesačice doletila je jabuka, nisam siguran, ali mislim čak da ju joj je Chris dobacio, što mi je bilo fora. Nakon sudbonosnog ugriza jabuka je završila u publici, a koncert i zadnji taktovi pjesme uz prasak šljokičastih pamfleta, koji su doletili i do druge polovice dvorane. Neil nas je pozdravio sa "Hvala Zagreb" a slično se moglo čuti u vise navrata tijekom koncerta. Znali smo da nije gotovo i ubrzo su se vratili da bi odsvirali Being Boring, meni jednu od najdražih pjesama. Diskretno bez plesača, Neil sa visokim perjastim šeširom, u crnom kaputu i visokim crnim čizmama. Chris iza svog pulta sa šarenom čupkastom kapom. Za kraj su ostavili "West End Girls", pjesmu koja je obilježila početak njihove karijere, ovaj put ipak s plesačima koje je Neil prije predstavio, a publika s oduševljenjem pozdravila. Sve u svemu, audio vizualni spektakl. Cijeli nastup je djelovao kao mala predstava, predstava kocki, i vraga mala, svirali su punih sat i pol. Bez obzira volite li PSB ili ne, dobro bi se proveli i ako ste mogli a niste bili, šteta... Jako profesionalno, po špranci i bez previše iznenađenja, ako ste slučajno prije koncerta bacili pogleda na playlistu prošlih koncerata s turneje. Kako bi frend rekao, "jako urban i profinjen koncert, dođe mi da se odselim u London." Dvorana ni u jednom trenutku nije bila prenatrpana, bar ne u parteru u kojem smo mi stajali. Onako, taman... mogli ste do WC-a, a propustili bi ste tek pola pjesme. Po mogućnosti neke novije koju bas ne znate... Nadamo se da ce nas kroz sljedećih 18 godina posjetiti ipak malo vise puta.... Dugo je to....

glass // 02/12/2009

> vidi sve fotke // see all photos