Kako su to zgodno najavili zagrebački novopečeni MOJO MEN FROM MARS, te subote spustili su se na planetu Zemlju kako bi pokorili stanovništvo. A stanovništvo se odazvalo u zaista zavidnom broju s obzirom na maleni prostor Spunka tako da je dobar dio publike htio ili ne morao ostati na terasi i odande slušati svirku. Ispred pozornice je bila velika gužva koja se kasnije pretvorila u mini plesnjak i pravi dernek koliko je to prostor dozvoljavao. Osoblje Spunka je po stolovima serviralo besplatni kikiriki u ljusci, pivo se točilo, uoči koncerta vrtio se garažni rockabilly/punkabilly/psychobilly i atmosfera je bila onakva kakva se samo poželjeti može. Mojo Men From Mars su odmah krenuli žestoko i do kraja svirke nisu posustajali u svojem silovito nabrušenom garažnom rocku s elementima rockabillya, punka i bluesa. Za početak su izveli gotovo kompletan opus sa nedavno objavljenog prvog demo materijala "Punk-A-Billy-Blues" točno po redosljedu koji se nalazi na cd-u ("Waste my time", "Collective mind", "Mojo men from Mars", instrumental "Instro" sa elementima surfa, "How you paying your bliss", "I told you a lie" i klasičnu punkerijadu "Tear it apart" gdje se gitarist Nikola Fritz prebacio na bas, a basist Krešimir Fritz uhvatio mikrofona pretvorivši se u lucidnog frontmena), dok su drugi dio začinili s nekolicinom obrada između kojih su se pronašle energične injekcije poput "Do you wanna dance" (Ramones) i stari klasik "Let's dance". Tu su još bile uvrštene skladbe "Perfect lie", "Baby please don't scream", "Tear it up" i "Matchbox", za koje ne mogu garantirati da li su njihove autorske pjesme, a koncert su završili naslovnom skladbom demo izdanja "Punk-A-Billy-Blues". U nekih 50-tak minuta otprašili su frenetično žestok koncert na izrazito prljav i sirov r'n'r-punk-a-billy način s mjestimično preglasnim vokalnim eskapadama, no u principu budući da im vrlo slično zvuči i snimljeni materijal, MMFM su samo beskompromisno potvrdili gradivo i na području žive svirke. U nekom drugom prostoru s boljom opremom zvučati će bez ikakve sumnje čišće i razgovjetnije, no onaj osnovni zadatak je izvršen po svim pravilima, onako kako to i dolikuje ovakvom žestokom, razigranom i poletnom bandu. Pomislio sam da je to u principu bio i glavni događaj večeri, jer iskreno priznajem, za band EICHMANN FAMILY do sada nisam čuo. Ali, majko mila, ovi su ga odvalili do balčaka... Električna gitara, bubnjevi i skroz otkačeni momak na kontrabasu su jednostavno razvalili i zvuk i Spunk, a i sive moždane stanice odsviravši furioznih 35 minuta u rangu najboljih izdanja Brian Setzera, Stray Cats, The Cramps, pa i Voodoo Cadillac, onih psychobilly fenomenalaca iz Brčkog. Momci svi odreda nose nickname prezime Eichmann (ne razumijem ovu foru s nazivom, ali neka...), a nazivaju se Dodo (gitara, vokal), Ed (kontrabas) i Almir (bubnjevi). Već se i može zaključiti po običaju, da su im tekstovi u potpunosti na engleskom jeziku, no njihova svirka je večeras bila nešto izuzetno energično i eksplozivno u okvirima standarda r'n'r-a sa sirovim elementima žestokog psychobillya u kome je uz naglašeni plesni ritam i sjajne gitarističke filove prednjačio kontrabasist koji je u naletima ekstaza svirao ovaj ogromni instrument kao da će ga svakog momenta polomiti i raskomadati u paramparčad od zadovoljstva. Često se penjao na bas bubanj, podizao je kontrabas iznad glave, vrtio ga oko svoje osi pri čemu je na donji stativ omotao barem 3-4 metra kabla, neprestano je izlazio s njime među uzavrelu masu plesača koji su ga bodrili tokom cijelog nastupa, a nekoliko puta se s njime našao i u klinču zagrljen na podu skoro doslovce životinjski strasno vodeći ljubav. A kao finiš ludila ovog frenetičnog trojca zbio se u samoj završnici koncerta kada se gitarist popeo na stol i odande odsvirao posljednju skladbu "Hard lovin'" pri čemu mi je sve one oljuštene ostatke kikirikija nehotice nasuo u krilo. A delirij i gužva su bili takvi da sam jednostavno bio primoran zabetonirati se baš upravo za taj stol... Njihov repertoar sa skladbama "Goin my way", "Lie detector", "All right", "Been around", "Uuuuuh", "Feeds"..., te nekoliko novijih brojeva "Daddy doesn't love me" i "Side street love" s demo materijala kojeg su na kraju razdijelili publici, apsolutno nikoga nije ostavio ravnodušnim zbog izuzetno upečatljive svirke i furioznog scenskog performansa. Na kraju su pozvani na bis izvevši su jednu skladbu nalik na The Cramps.

Ludilo čovječe! To je r'n'r, ništa mudro, ali vraški urnebesno. Sjajno pogođena subotnja večer.

horvi // 21/10/2009

> vidi sve fotke // see all photos