Znate ono - bolje biti odsutan nego prisutan s kompromisom. E, to se barem meni desilo te subotnje večeri u Jazz Clubu slušajući španjolski O Paradis.

Tog posljednjeg ljetnog vikenda u bliskoj i nešto daljoj okolici Zagreba održala su se dva-tri izuzetna nastupa na koje zbog posve blesavih razloga nisam mogao otići. The Fall i Echo & The Bunnymen na Jelen Festu u Beogradu i D.A.F. u Beču. Da ne navodim razloge zbog kojih nisam mogao otići ili na zapad ili na istok, na koncu konca, otišao sam sa suprugom na koncert španjolskog O Paradis u maleni zagrebački Jazz Club, mada su mi cijelo večer duboko u meni odjekivali naboji D.A.F. koje možda nikada više neću imati prilike vidjeti uživo. Ali, nikad se ne zna... Jazz Club je bio lijepo i fino ispunjen mahom uobičajenom ekipom koja dolazi redovito na Smaranja. Ljudi su se ponašali u skladu sa zakonitostima kluba u kome se ne puši, pomalo se popije poneka čašica vina ili poneko pivce u očekivanju svirke koja je trebala biti, onako, kako sam barem ja očekivao u nekom šminkersko-darkerskom piano-bar stilu. Međutim, brus...

Prvi sastav, duet ESCAMA SERRADA iz Španjolske kojeg čine dva momka na synthu i gitari mogu dobiti prolaznu ocijenu na konto ekspresivnosti. Odvalili su totalno impresivan set od nekih 40-tak minuta glazbe koja je čisti electro industrial-noise s eksperimentalnim izletima uz povremene tekstove na španjolskom jeziku, a mene su podsjetili na djelićak bliskih izvođača s ovih područja, Youth A.D. koje sam vidio i slušao prije nekoliko mjeseci na Dark:Scene Hell Machine Festivalu u Novom Sadu 30.V 2009. (a ponešto i od Third I dok zabrazde u eksperimente). Tu negdje se nazire i duh eksperimentalnih Throbbing Gristle. Imaju Escama Serrada nešto od toga, ali imaju cijelu papazjanu nekakvog neuglađenog zvuka koji tvori čušpajz neprimjeren za subotnji izlazak u šminkerski zagrebački klubić u koji ne idem često. No, kako god, ovaj dvojac je bio barem meni prilično zanimljiv, a pred sam kraj nastupa pridružio im se i sam Demian, odnosno O Paradis na bubnjevima koji im je uveličao predstavu sa kombinacijom njihovog nedavno objavljenog kolaboracijskog EP-ija "La Corte del Rey Pescador vs La Reina Esta Mala" (2009, Tourette Records). Zgodno je to zvučalo, te priznajem da sam nakon vrlo ekspresivnog i djelomično agresivnog electro-noise industriala očekivao daleko mekšu i finiju, šminkerskiju glazbu letargičnog O Paradis. Međutim, opet brus. Nije da taj mali španjolski darkerčić-šminkerčić sa kožnatom kapicom 'škabljorotkom' na glavi nema dobre pjesme, nego je stvar bila u loše posloženom razglasu. Demian je tokom cijelog koncerta koji je trajao nekih 80-tak minuta uglavnom svirao bas gitaru, pjevao je svoje skladbe na španjolskom jeziku koje su okupljeni ljudi vrlo dobro poznavali uz pratnju bubnjara, no čitav koncert se sveo na drum'n'bass. Ne u onom brzom ritmičkom pogledu, već u tome da su se samo čuli taktovi ne pretjerano brzih bubnjeva i skromne linije bas gitare koje bi mirne duše mogao odsvirati svatko sa poznavanjem nekoliko akorda. A ono što je osnovno u njegovom izrazu, sampler s matricama koje su najvažnije, uopće se nije čuo. Greška prilagodbe zvuka je bila očita - ton majstor Marek koji ne radi rock bandove pogrešio je u osnovnim relacijama koji su domicilni teritorij primjerice u vrlo sličnom prostoru klubića Spunk. Sav zvuk se regulira po jačini bubnjeva koji se ne ozvučavaju u ovako malenom prostoru, pa je prema tome zvuk trebao posložiti tako da bas gitara i vokal Demiana ne zadiru u ionako prenaglašenu ritmiku, dok se sampler uopće nije čuo. Demian je iz pjesme u pjesmu uporno stiskao svoj minijaturni sampler kao podlogu, ali to se uopće nije čulo što je na kraju sve skupa zvučalo kao jedan od najlošijih demo bandova s ovog područja koji ne zna što uopće svira. Bez obzira na repertoar u kome su se pronašle vrlo lijepe kompozicije "Mi dias", "No hay nadie mas", "Isla de barro", "Angel caido", "Palabras", "Vias del viento"..., zvuk je bio jebeno loše posložen i uopće nije mogao dočarati onu jednostavnu gnjecavu sneno darkersku atmosferu melodramatičnog popa O Paradis. Demian na pozornici je bio senzibilan momak koji proživljava te pjesme sa dušom i srcem, vjerojatno je djelomično bio i opijen sa intimnom atmosferom krcatog kluba, ali je zaboravio jednu stvar - na koncertu zvuk mora biti dobar. Čini mi se da je on još jedan od samoživih, samodopadnih ego-šminkera kojem je važniji kult osobnosti nego sama izvedba. Znam da ću zbog ovoga dobiti salve granja i kamenja bez obzira što su prisutni ljudi tokom koncerta plesali lagani stiskavac i uživali u ovome nastupu, ali neka kaže tko šta hoće, ovo je bio užasno loše ozvučen koncert kojeg valja što prije zaboraviti. Na bisu, O Paradis su izveli svoj ultimativni hitić "Sexo a la luna" (album "Cuando el Tiempo Sopla", 2007, Punch Records) kojim je Demian zadovoljio okupljenu malobrojnu, ali vjernu i raspoloženu publiku. No, koncert je stvarno bio bezveze što se tiče zvuka. Kao da sam prisustvovao nastupu nekog od nebrojenih domaćih demo-bandova koji su još u fazi istraživanja vlastitog stila. Zaista žalim što nisam bez obzira na sve otišao na D.A.F. u Beč ili The Fall i Echo & The Bunnymen u Beograd.

horvi // 26/09/2009

> vidi sve fotke // see all photos