Cijelu večer bih mogao opisati sa par riječi, jedna od njih bi bila razočarenje. Toliko o sportu, a sada o svemu ostalome. Ne namjeravam više izdvajati riječi, neka se same izbore za pažnju.

Ne znam je li se osjećaj širio, ali u mom slučaju, gotovo se mogao izmjeriti. Koji god da materijal zamislio, radilo se o blokadi, debelom zidu, ili barem teškim i visokim drvenim vratima. U stvarnom svijetu se taj osjećaj (poznatiji pod nazivom "nervoza") nije materijalizirao, možda i nije bio raširen, ali mene je bio poprilično obuzeo.

Vjerujem da nisam bio jedini jer se mnogo trošilo tog lijeka provjerene učinkovitosti, svijetloga i tamnoga. A sada slijedi dramatizacija. Ta blokada / nevidljivi zid / vrata počela je / počeo je / počela su mijenjati oblik i dimenzije, a u sve se umiješala i dobra prijateljica mikrofonija, da dodatno začini dovoljno napetu situaciju. Nemojte me krivo shvatiti, mikrofonija za mene ima posebnu draž, ali tada je bila šesti član peteročlanoga benda, jedan je dakle višak.

Naši junaci, a to su dakako bili HEMENDEX, nastavili su sa svojim prvim nastupom u ovoj postavi (od svojih pet članova jer su šestoga brzo izbacili, a da se radi o prvom nastupu prenosi agencija rekla-kazala tako da za pouzdanost ne odgovaram), nervoza je i dalje mijenjala oblike bez svoje drage prijateljice, a uskoro je dosegla i svoj vrhunac.
Kako? Na vrlo dramatičan način. Naši junaci i djeve voljno su klimali glavama, a usput stvarali snažno oružje za probijanje svakog nevidljivog zida (blokade, vratiju…), učinak istog se mogao i osjetiti, ostavljajući prisutne bez daha.

Kako ono kažu? "Nakon oluje uvijek slijedi Sunce. " ili takvo što? E pa brana je probijena, blokada uklonjena, zid razrušen i sva vrata razvaljena, ostala je samo čistina. Osobno mi je dovoljno da osjetim jednu stvar, da me ponese, da se prepustim i na trenutak zaboravim na sve brige, kako bih mogao reći da sam uživao i usto to iskreno misliti. Pritom nema velike razlike kod nastupa s trajanjem od dva sata ili trideset minuta (osim fizičke iscrpljenosti), a dulje trajanje ne garantira pozitivan učinak. Također, velika je razlika i kod nastupa pred gomilom od ovakvih, rekao bih intimnijih nastupa, ali ekipa pred pozornicom bi trebala znati više o tome. Bilo je pogo plesa, čini se u jednoj od mirnijih verzija. No, dosta ladičarstva, pogo ili ne to je bio samo način izražavanja uspjeha večeri. Da mene pitate, početak koncerta je bio veći poziv za bilo kakvo naguravanje, a kad sam se već latio ladica i etiketa, bit ću jasan (ili barem jasniji) pa opisati to kao dobar punk.

Ono što se, po mom mišljenju, istaklo kao simbol uspjeha je bio prijelaz, nagli kakav je bio (a kao rezultat je imao još veću moć naglašavanja), na stvar 'Made of plastic', a i sljedećih nekoliko, ladica: dobar indie. To je osjetila i već spomenuta vesela ekipa pred pozornicom i tako je počeo početak kraja. Kratko i slatko? Ne. Složio bih se sa: "Dovoljno dugo, raznoliko i dovoljno dobro da bi bilo odlično. ", ali samo ako bih morao. Draže mi je: "Jednostavno odlično".

Nastup je sve u svemu odrađen školski, no budući se nisu dali smesti nastupom šestog člana, škola je pozitivan prilog. Naravno, da je moj ukus u glazbi drugačiji, njihov nastup mi možda ne bi odgovarao, ali meni su njihove pjesme zanimljive. Mogu se poslušati na myspace profilu benda. Što se kritike tiče, takvo što mogu izreći jedino na zahtjev onoga koji nastupa (ili sebi bliskima), a moj subjektivni opis samog događaja stoji svima i uvijek na raspolaganju. Mislim da nemam pravo kritizirati nečije stvaranje, izražaj, trud, a sve zato jer to itekako cijenim.

trash // 10/06/2009

> vidi sve fotke // see all photos