STVARI KOJE TREBA ZNATI:
Dakle, da ne ponavljamo podatke, ovdje piše sve o Chrisu Cacavasu, kako se to lijepo kaže, singer/songwriteru koji je sa svojom ekipom nastupio 12. ožujka u KSET-u. A to "sve" podrazumijeva i imena njegovih pratećih glazbenika, ljudi s kojima je i realizirao posljednja dva albuma, 26 gradova koje će posjetiti tijekom svoje evropske turneje ovog ožujka i sve o albumima koje promovira - "Bumbling Home From The Stars" - izdanog početkom veljače i "Kneel" - izdanog samo mjesec dana kasnije (!), odnosno, kako su sami rekli - "točno pet dana prije nastupa u Zagrebu".

RAZLOG ODLASKA NA KONCERT:
"Upecali" smo se na Chrisa u jednom trenutku osamdesetih, kad su nam se najviše "vrtili" Dinosaur Jr, Violent Femmes, fireHose, Husker Du, R.E.M, Green On Red, Giant Sand, Dream Syndicate... kad se, tako je zvučalo, stvarao novi zvuk. Tu je negdje uvijek bio Chris, u samo prividnoj pozadini kreiranja novog američkog polusna/americane/rock povijesti američke scene/ "upiši po svom izboru"…/. Razlog je i osjećaj da bi to možda mogao biti još jedan mali-veliki doživljaj za pamćenje. Poput preslušavanja prvog Chrisovog solo albuma iz '89. Ili nama najboljeg "Pale Blonde Hell" iz '94. Razlog je "razbijanje" tjedne ustaljenosti života ljudi u srednjim tridesetima, razlog je mogućnost za brzopotezni povratak u bezbrižniju mladost, ritualni obilazak kultnih mjesta u Zagrebu, nastavak stručnog proučavanja nevjerojatne činjenice da su studentice svake godine sve mlađe i mlađe….. A razlog je i dobra ekipa koja se okupila.

VŽ EKIPA:
Kod polaska nam se u dvadesetogodišnjeg mladića Renaulta 9 ukrcao Shokre, prijatelj i kum, glazbeni znalac, a u Zagrebu SinaC, kumče i šogor, glazbeni filozof, te Pedja, prijatelj, suradnik i tajni agent "Obračuna kod HR korala", terapeut, doktor glazbe i čovjek čijom smo zaslugom tri dana prije koncerta uspjeli preslušati album "DWARF STAR" koji nam je promakao, kao i posljednji, zapravo pretposljednji Chrisov album "Bumbling Home From The Stars". KSET & OSTALI DETALJI:
KSET je definitivno pravi prostor za ovakve koncerte. Upad 35 HRK, posjetitelja oko 150 do 200, procjenjeni prosjek godina oko 30 - "vršnjaci", porazgovarali smo s Antom Perkovićem i Acom Dragašem, Damirom "Anubis" Prđunom, i Matijom Habijanecom a zamijećena je i prisutnost Darka Glavana. Hm, znakovito. Kompilacijski CD Earwingovog tjedna glazbe prodavao se na šanku po 5 HRK (doduše kad smo upali unutra još se pržio no stigli su tijekom večeri), a runda snova glasi 4 soka + 2 CD-a = 20 HRK. Bravo studoši! Nudila se i većina Chrisovih izdanja (od 80 do 100 HRK i majice), ali posjedovanje većine istih te stalna Pedjina susretljivost u jeftinijem načinu nabavke je prevagnula.

KONCERT:
I, u 22,00 i to čak uz ispriku "Oprostite što kasnimo" (bravo za organizatore i normalan početak nastupa za nas očeve i jutarnje radnike) na scenu pod statičnu rasvjetu stupa Chris. Da, po prvi puta u Hrvatskoj, s pratećim bandom s kojim je i realizirao zadnja dva albuma, Ed za basom, Brandon uz bubnjeve, a Jesse je započeo na klavijaturama ali je kasnije više svirao po gitari. Chrisa smo prepoznali, (sjećamo se svojedobnog iznenađenja izgledom Grant Harta pred Paukom- prilično šireg nego na pripadajućim coverima) izgledao je upravo onako kako smo i očekivali - poput starog, prašnjavog lisca, mršav, s podočnjacima ali i vrlo živahan te iznimno susretljiv u obraćanju publici. Pravi freak. Stara škola. Većinu vremena svirao je akustičnu gitaru, nešto malo električnu a sjeo je i za klavijature. Započelo je sa Sucker i Don't Think Twice, uvodnim pjesmama s pretposljednjeg albuma, uz lagano njihanje prisutnih i toplo odobravanje nakon svake stvari. Nije bilo bacanja s pozornice. Zvuk je bio vrlo dobar - Danfa je bio prisutan na tonskoj i rekao da su sve posložili, i opremu i probu za pola sata sa svojim čovjekom iz tour ekipe. U ostatku večeri uz, po prilici kompletan "Bumbling.." odsviran je i novi, u našim playerima još nepreslušan album. Chrisu treba priznati dosljednost - od starih solo radova nije odsvirao ni jednu stvar, da ne spominjemo Green On Red ili Giant Sand. Osobno bismo rado čuli npr. Driving Misery, Angel on A Mattress Spring, Song For The Fan ili Pale Blond Hell ali, čemu nezadovoljstvo - vjerojatno ga za taj period vežu uspomene koje bi mu u novom okruženju i s novom ekipom kojoj očito vjeruje i koju bodri i želi učiniti svojim prijateljima - samo smetale. Uostalom, pred nama je bio naš, odavno omiljeni amer u originalu, i trebalo se samo prepustiti. Svakako je bilo interesantno prisjetiti se cijele niske zbivanja kroz godine odrastanja omeđene s jedne strane nabavljenom kazetom prvog Chrisovog solo albuma, a s druge strane upravo "konzumiranim" koncertom. Koncertom stvarnog lutalice na metar ispred nas, jednostavnog autora jednostavno dobre glazbe, tihog odmetnika kojem smo nakon svega pogledali u oči i popričali kao da se znamo upravo toliko godina koliko je potrebno nekome da vas ponudi komadom pizze iz svog tanjura (a Chris je to napravio, ha ha!).
Tempo pjesama je i u live-izvedbi bio Chrisovski osrednji, no tu i tamo znali su usred stvari zapržiti svojim čudnovatim crescendima i škripavo rastrzano američkirockosamdesetih solažama i kakofonijama na rubu kaosa iz kojeg kako su lagano ušli tako su u pravilu i izlazili. Nakon svake pjesme obavezni THANK YOOU, mali dogovor između članova banda i koncert je odmicao gotovo neprimjetno. Zanimljiv je dio te neprimjetnosti sjajno formulirao Pedja - "…jedan od rijetkih koncerata koji sam proživel s osmjehom na licu cijelo vrijeme!" Jer, Chris i band ionako su ostavili dojam ekipe koja savršenoj uvježbanosti ipak pretpostavlja DOBAR OSJEĆAJ kako svirača tako i publike i solidnu dozu improvizacije na licu mjesta. A osim toga prepucavali su se na svoj račun tijekom cijele večeri. "…nismo napisali prokletu play-listu", - bilo je jedno od uspješnijih opravdanja kod nešto duže pauze između pjesama. Zgodno za spomenuti je koliko su Chris i dečki bili iznenađeni i koliko su se čudili činjenici da smiju pušiti na pozornici - to im je izgleda bio jedan od vrhunskijih doživljaja kod nas, pa se i nisu štedjeli te su na kraju ostali bez cigareta ali uspjeli su žicnuti dobro raspoloženi auditorij.
Ako je potrebno izdvojiti par vrhunaca večeri, u kojima se moglo čuti i osjetiti možda mrvicu više "nečega" od ostatka bile su to izvedbe Goodbye Friend, California (Into The Ocean), On My Back, jedna nepoznata pred kraj i prašenje jedne pjesme od Daniela Johnstona (koje pjesme i tko je Daniel, da budemo iskreni, nismo znali u tom trenutku ali Pedja je već jamačno pokrenuo akciju- search+ostalo što slijedi). Jasna stvar da je bio i bis, prvo solo izvedba Chrisa na akustičnjaku… i još par pjesama s bandom, a na kraju su morali završiti oko ponoći (jer su im zamirišale upravo dostavljene pizze). Uz istinsku blagonaklonost i toplinu u završnoj reakciji okupljenih. Iako je sam Chris, koliko god bio izmoren odavao dojam čovjeka kojemu je žao što je koncert završen. Njemu se još sviralo, a možda si to mi samo tak mislimo.… I, nakon svega, da ne zaboravimo; osjećaj nas nije prevario. Definitivno je to bio mali veliki događaj za pamćenje. KRAJ PRIČE:
Trebalo je iskoristiti priliku pa smo se i poslikali s Chrisom, a uvalili smo mu i dva CD-a "godinama" mladog i "godinama" ambicioznog banda iz Varaždina, srodnog izričaja. "Samo budite strpljivi, javiti ću vam dojmove" ozbiljno je obečao (ukoliko do toga dođe, Terapija će imati prvenstvo objave) u tom trenutku nasmijani tužnoliki Amerikanac. Na izlazu iz KSET-a još 10-minutno sređivanje dojmova, razvažanje zagrebačkog dijela ekipe i povratak u Varaždin. U 03,00 smo legli u krevete, u 06,00 započela je tjedna rutina no umor nije bio poput uobičajenog. Izgleda da je pozitivna energija koja se sinoć upijala s pozornice puno nadoknadila. I kao da su se jučer Chris i momci preko svojih pjesama i odsviranog koncerta još dodatno zbližili s nama, kao da smo i danas sa njima negdje u kombiju prema Nurnbergu kamo su se uputili… Mislimo da bismo opet rado zapljeskali nakon svake pjesme, možda bismo se malo i ohrabrili pa ga zamolili da otpjevamo koju pjesmu s njima, da odsviramo koju zajedno … Čini nam se da Chris ne bi imao ništa protiv. Zato se i dodatno veselimo što je na kraju koncerta rekao "nadam se da ćemo se ponovno vidjeti, stvarno…" Iako to ne ovisi o njemu, složili smo se da mu treba vjerovati. I mi se nadamo! DOVIĐENJA, CHRIS!!!

okhrk // 24/03/2002