Nakon ovog koncerta rekao sam sebi: "Djole, prijatelju, ako hoćeš sačuvati zdravlje i bubnjiće uvijek pripremi čepiće za uši . Nikad ne znaš šta te čeka u tami teatra &TD." Mislio sam da će za psihičku pripremu biti dosta dva odreska od puretine velikih kao tepih. Ali eto nije bilo, pa sam dan poslije još bio gluh ko top. Oduvijek sam znao da Heart, Brain i Gut, iliti kraće Tigrova Mast, skrivaju svašta nešto zabavno. Sjećam se njihovog showa na nasipu prije nekoliko godina kad su bili predgrupa japanskim psihodeličarima Acids Mothers Temple. Bilo je to zanimljivo kozmičko iskustvo, stvoreno pogotovo od strane AMT-a. Tada su Tigrovi bili zanimljivi, ali tek naznaka onoga što će kasnije postati. Taj red basa, red korga i red bubnjeva zvučao je shizofreno ali i dovoljno primamljivo da čovjek ne pobjegne glavom bez obzira, nakon nekog vremena. Sada zvuče….pa jednako shizofreno, ali i daleko zabavnije i usviranije nego onda. Ako su ovo sad zvuci novog materijala koji tek što nije izašao, onda bih rado bio prvi u tom redu za CD-ove. Spoj orijentalnih melodija izvedenih na malom distorziranom korgu, iskidanih u komadiće i pobacanih po nervoznoj igri basa i bubnja mi je jednako otkačen i mračan da me natjera da ga slušam i plešem istovremeno. Ne znam da li liječi reumu, kostobolju i gastritis, ali znam da tjera živčanicu u glavi. A Lightning Bolt? PA ne znam. Evo mog doživljaja kronološkim slijedom:
0 minuta : Dva Briana uštimavaju strojeve i efekte. GIbsson ukopčava bas i već je sada bjelodano jasno da uopće neće zvučati kao normalan bas, nego kao motorna pila sa gitarskom žicom. A Gippendale (to mi je tek tada postalo jasno) prvo stavlja mali mikrofon na usta, koji provuče kroz nekakav megafon efekt, i tek onda obuče masku. Znači, majstor uz bubnjeve još i pjeva. Čestitamo! Znojim se kao maratonac, a koncert još nije počeo. 1 minuta: Bas bubanj je na nekakvom bolesnom reverbu, i dugo poslije udarca pušta duboki vibrirajući zvuk. Bojim se da se stakla ne raspadnu. Ljudi se natiskavaju oko bubnjeva kao da žele da Gippendale mlati njih umjesto bubnjeva. Ja se držim svoje busije iza frenda. Neću da mu pukne palica pa da mi se trska zabije u oko.
3 minuta: Vlak zvani LB kreće izmutiranim "Now Hear This!" i rafalnom paljbom koja mlati direktno u glavu. Al ga mlati! Kako li će se tek on uznojiti u onoj rupi napravljenoj od zidova ljudi, a ja stojim pa već žmirkam od vodopada koji mi se slijeva niz čelo. 5-10 minuta: Gippendale krlja bubnjeve, Gibsson prebire po basu ali se čini kao ga reže motornom pilom. Riječi pjesama se ne razaznaju. Ništa se ne razaznaje osim nemogućih manijakalnih prijelaza i kričućih baseva koji se pretvaraju u jedan ton. Stojim iza frenda, a svejedno osjećam vjetar na licu koji dolazi od Gippendaleova nepogrešiva mlataranja po bubnjevima. Masa ispred bubnjeva se komeša u ritmu (čuj ritmu!). Neki ćelavi mlati glavom ispred bubnja i konstantno je u opasnosti da zakači činelu. 10-12 minuta: Još se nisam utopio u vlastitom znoju. LB prelazi u desetu brzinu. TO! Još! Još! Energija! Energija! Mjesta mi napravite, grrrrh!

14-15 minuta: Joj što je dobro! Još! Još! Maknite taj jebeni balon!

15-20 minuta : Raspoloženje opada. Mislim da mi se pura u stomaku probudila i da hoće van. Al ostat ću još malo, možda se smiri. Aha. 20-22,23 minute: Nije se smirila. Glava mi puca kao da je služila umjesto indijanera. LB su u formi i ništa ih ne može smesti u neumoljivom mljevenju. U stomaku mučnina. Crijeva mi se vrte po utrobi. Moram van. Pljujem znoj i hitam prema WC-u. Eto. Poslije WC-a sam otišao na pivo, koje sam popio u dva gutljaja. Čini mi se da me nije iznojila sama zagušljiva prostorija, nego i sam LB. Vrlo zahtjevan i vrlo rabijatan komad energije, koji sigurno će sigurno izazvati podijeljena mišljenja. To je jedan od onih bandova koje ili voliš ili ne voliš. Nema između.

Ako drugi put dođu ipak bih volio da su mrvicu manje distorzirani, da se tu i tamo da nazrijeti koja pjesma. Ipak je tako lakše.

djole // 21/11/2008