Ovoga puta s relativno manjem brojem članova (ukupno sedam se možda čini dosta, ali kad je to slučaj sa bendom koji se zna na pozornici pojaviti s petnaest članova, onda je to relativno malo), Lambchop su nam dali ugodnu večer ispunjenu sjajnom glazbom, te odličnim kontaktom s publikom. Zaštitni znak benda su se još jednom pokazali sjajne melodije, vrlo dobrih glazbenici te specifičan vokal i način pjevanja alfe i omege benda, Kurta Wagnera. U prvom dijelu koncerta smo čuli skoro cijeli novi album "OH (Ohio)" ("Ohio", "Slipped Dissolved And Loosed", "National Talk Like A Pirate Day", "Sharing A Gibson With Martin Luther King Jr.", "A Hold Of You",...), koji, kako to već obično biva, uživo zvuči puno bolje i zanimljivije nego kada ga čovjek sluša doma. Kurt, sav fin i uglađen kakav već je, uljudno nam se zahvalio što smo tako stoički "izdržali" sve nove pjesme, prije nego su počeli svirati stare (poznatije) stvari.

Za dodatnu zabavu i uspostavljanje kontakta s publikom je, uz Kurta (koji nam je priznao da je večer prije na koncertu javno rekao svoj broj telefona i da ga do sada još nitko nije nazva - "That's how fuckin' lonely I am"), bio zadužen pijanist Tony, koji je ispričao nekoliko viceva te imamo jednu sjajnu crnohumornu foru na račun svoje majke, koja se morala doživjeti da se u potpunosti shvati njena genijalnost. Kraj oficijelnog dijela je označila željno očekivana dizalica, sjajna "Up with people", nakon koje publika jednostavno nije mogla pustiti band da ode. Iako smo začuli i želju iz publike za njihovu sjajnu verziju "This Corrosion" od Sisters of Mercy (te uvod na klaviru iste), za kraj smo ipak dobili Leonarda Cohena. Jebiga, osobno bi mi "Corrosion" puno bolje legao (Pedja, you lucky bastard!), ali znate onu staru, you can't always get...

Da je Orpheum sjajan koncertni prostor uvijek odličnog razglasa, tu na terapiji trubimo već godinama, ali da je sjajan i za ovakav tip koncerta, dokazali su postavivši u preko pola dvorana stolice (stajaća karta je naravno bila par eura jeftinija), što je za uživanje u laganim komadima iz Lambchop repozitorija, neću reći skoro pa nužno, ali jako fino. Ako dodamo tome da se u Austriji ne smije pušiti na takvim mjestima (a Kurt i Lambchop fanovi pušači znaju kako dobro paše cigara uz neke njihove pjesme), onda stolice jako fino dođu. Sve u svemu, dojam s kojim sam išao na koncert se pokazao točnim - Lambchop nisu bend koji slušam jako često i ne spada u moje najomiljenije bendove zbog kojih bi proputovao dobar dio kontinenta da ih vidim, ali kada se u blizini, itekako ih se isplati vidjeti uživo. Meni je ovo bilo treći put i svaki put je bilo jako dobro.

sale // 25/10/2008

> vidi sve fotke // see all photos