Zanimljivo kakve sve biljke uspjevaju na muzičkoj sceni u BiH. Rekao bih čak da su po tom pitanju bolji nego mi, i to bar za nekoliko kopalja. Neću sad o tome čega je to posljedica, jer ovo ipak nije sajt koji se bavi demografskim promjenama na Balkanu, ali u Bosni se u zadnje vrijeme rodilo podosta čvrstih talenata čija je jedina greška što su promašili geografsku širinu, i rodili se na podneblju na kojem su tehničke mogućnosti za bilokakvo bavljenje muzikom minimalne.



Vuneny su zasigurno jedan od takvih talenata, iako se možda oko njih ne diže tolika prašina kao oko Dubioza Kollektiva ili Damira Avdića. Ta dva momka iz Mostara koji sviraju ponešto prljavu i atmosferičnu downtempo elektroniku s ugodnim vbibrirajućim basem nisu novost u KSET-u, ali meni jesu. I zato mi je sad teško prikazati kako to zapravo zvuči a da se ne ukopam u nepovezano nabrajanje žanrova. Dugačke su to pjesme s nekoliko, uglavnom sporih dijelova, u cijelosti izvedenih s kompjutera i ritam mašina koje fino voze i tjeraju na lagano ljuljanje i tek ponegdje prelaze u transoidne skoro-pa-šamanske ludorije. Nije ovo muzika koja tjera na skakanje, ili djelovanje. Sasvim se lijepo uz nju može opustiti, zapaliti poneku trubicu, popričati o stanju svijetu ili jednostavno cupkati. A uza sve to, može je se čak i slušati i analizirati efekt po efekt, i drviti o utjecajima ovog ili onog žanra . Što će većina samozvanih muzičkih znalaca i napraviti. Jer stvarno treba biti znalac da se opiše Vunene bez da ih se svrsta u krivu ladicu. Ja muzički znalac nisam. Ja sam samo entuzijastični slušalac koji voli glazbu uživo i sa MP3-ja i nema potrebu tražiti korijene i prepoznavati tehničke detalje koje je već netko upotrijebio sedamdesetih ili osamdesetih.

Vuneny su dobri, ali zasad samo dobri jer još nisu dokučili što zapravo imaju u rukama. Muzika im je odlična ali nastup im je siromašan, statičan i nedorečen. Cijelo vrijeme vas voza dobar kotrljajući ritam i atmosferična melodija bazirana na tri tona,, a onda kad pogledate na stage vidite običan reflektor s bijelim svijetlom i dva momka koji nešto prtljaju po kompjuterima. I to je to. Nije problem u tome što momci prtljaju po kompjuterima. I trebaju prtljati, ali je problem u tome što se samo to i vidi. Gdje su stroboskopi, gdje je light show, crvena zelena, žuta, plava, gdje je videozid na kojem se vrte snimke iz amaterskih porno-uradaka, gdje su slova koja promiču ispod nepovezanih vidoeclipova? Koncert je ipak takav oblik zabave koji funkcionira jedino ako band vizualno dočarava muziku koju izvodi. Dakle, ako sviraš punk logično je da izgledaš prljavo, poderano i da pljuješ po stageu, ako sviraš jazz logično je da ćeš obući odjelo i da ćeš svršavati znojeći se kod svake treće izmjene progresije, a ako sviraš elektroniku preko dugmadi, onda...e, jebiga, to je već malo teže pitanje. Muzika Vunenyih sama po sebi je odlična, ali za izvođenje uživo ipak je prespora i premisaona. Bila bi dobra podloga nekakvim izložbama, ili festivalima amaterskog filma, no sama po sebi ne može zaintrigirati slušatelja na duže od pola sata. Taj se efekt podvostručuje, kad Vuneny između pjesama čačkaju po uređajima, praveći pauze čak i po dvije -tri minute, bez ikakve komunikacije s publikom. Gubitak kontinuiteta je po mom sudu najveći ubojica koncerata, i to je opravdano kad se događa lošim bandovima. Ali ovdje je slučaj kad znaš da je band dobar, i završi pjesma i hoćeš još, a onda oni počinju čakati po spravama. I čačkaju, i čakaju a Onda odeš po pivo, i skužiš da se još uštimavaju i uzbuđenje koje je nastalo u prijašnjoj pjesmi, jednostavno splasne. I onda počne pjesma, i čuješ da je dobra, ali badava kad znaš da ćeš za sedam ili osam minuta opet doživjeti isto uštimavanje.

No, ako zanemarimo sve te silne tehničke detalje koje nabrojah, ostaje nam činjenica da se i Vuneny bez problema mogu svrstavati rame uz rame s glazbenom kremom BiH. Samo im je potrebno još malo usavršavanja.

djole // 25/10/2008