Prošlo je podosta godina od mojeg posljednjeg posjeta opusu AMC-a. Za muzikom AMC-a posezao sam tijekom svojih studentskih dana za vrijeme emocionalnih i ostalih kriza. Bilo je dobro osjetiti da ima ljudi kojima je teže nego meni samome. S druge strane, Mark Eitzel, vođa, textopisac i glavni i odgovorni u AMC-u, u svojim solo vodama nikad mi nije sjeo. Teško za objasniti. Vjerojatno sam i iz tog razloga propustio susret sa solo Eitzelom, a pojavio se na AMC večeri.

Kad je krenulo, trebalo im je dok su se ulovili, no vrlo brzo sve je sjelo na mjesto. Nova basistica Dana Schecter i gitarista Jonathan Heine, uklopili su se u sastav iako je očita razlika u godinama njih i Eitzela i Vudija, naprimjer. Uz novi materijal i objašnjenja između pjesama, Eitzel se prisjetio i nekih starih komada s legendarnih Engine ili California. No, u cijeloj priči nešto je falilo. Ako kažem da je hajlajt večeri bio upit gitariste dal ima nekog u publici tko zna zamijeniti žicu na gitari, sve sam rekao. Eitzelov glas je i dalje odličan. Nabijen emocijama do jaja. Daje sve od sebe. Prateći bend nije tu da se ističe, al kad treba potegnuti, pomažu na najbolji način. Publika je bila odlična i zainteresirana, pogotovo za starije stvari. Koncert je te tople listopadske večeri premješten na otvoreno i to je još poboljšalo doživljaj. Pa kaj onda ne štima!?

Tek kasnije pri odlasku doma, upalila mi se svjećica, a odgovor leži u drugoj rečenici ovog texta. AMC pjevaju pjesme za emocionalno sjebane da budu još više sjebani…

pedja // 11/10/2008