Treće po redu izdanje Jelen Pivo Live festivala. Vrijeme: idealno za igru. Pa skoro, ako pod "idealnim" smatrate tropske vrućine od 38 stupnjeva. Koja razlika u odnosu na prošlogodišnje izdanje festivala koje se održalo na jedva dvocifrenoj temperaturi uz vjetar i stalnu prijetnju kiše.

Teren: idealan za igru. Pa skoro, ako pod "idealnim" smatrate ruinirani stadion u središtu metropole veličine Doma sportova koji prije podsjeća na kulise iz nekog od filmova od Mad Maxu nego na prostor za svirke (Jebote, pa i pulska arena je u mnogo boljem stanju od Taša!). Broj gledatelja: idealan, ako pod "idealnim" smatrate solidno popunjen stadion, posebno prvog dana, bez onog fenomenalnog osjećaja "sardiniranja" koji često dobijem na masovkama tipa EXIT. PR služba festivala sva je ponosna objavila podatak da je festival u dvije večeri gledalo 17.000 ljudi. U njihovim snovima. Nisam ih brojao glavu po glavu, ali procjene nas novinara su da je bilo oko 12.-13.000. Nekako mi se čini malo za grad veličine Beograda, no dobro...

Prošle godine novinari i fotoreporteri bili su tretirani skoro kao divlje zvijeri: ovaj put su se organizatori pobrinuli da imamo svoj dio tribina neposredno uz samu pozornicu, tu je bio i šank i nekoliko poljskih wc-a, a bila je organizirana i escort služba u obliku simpatične plavuše bujnih grudi koja je fotografe vodila do nultog reda pred nastupe važnih izvođača. Ne mogu se požaliti što se tiče ljubaznosti i susretljivosti. Pritom ne mislim samo na simpatičnu plavušu bujnih grudi već i na ostale ljude iz organizacije. Satnica se poštovala skoro pa u minutu i jedino bitno kašnjenje uslijedilo je druge večeri zbog egomanije Discipline, no o tom potom...

Termin prvog benda, Repetitora, bio je 17:30 h. Zašto su Repetitori svirali prvi, ostat će vječna misterija, ovaj bend je zaslužio bolji termin i više publike, no Boris, Ana-Marija i Milena su izvukli najviše što se može i podarili nam još jedan vrlo dobar set gitarističke buke u stilu Sonic Youtha i agresivnosti ranih Stoogesa uz sjajan živi nastup, bez imalo straha od velike bine. A koliko su svirali po festivalima u regiji, nije ni čudo... Ali čudno je to što sam prepoznao samo tri pjesme od osam ili devet koliko su odsvirali, ostalo su bile stare stvari koje su izvukli iz naftalina ili nove pjesme koje im uskoro izlaze na debi albumu (datum koji morate zapamtiti: 6. listopada). Za sam kraj su izveli svoj najveći hit "Ja" kada ih je oprema izdala i pjesma se pretvorila u teško slušljivo zvučno šarafljenje, ali Repetitori potvrđuju da su bend čiji bi album trebao obilježiti ovu jesen. E, onda je došlo jedno (ne)ugodno iznenađenje: Jarboli, bend čije su krasne pop pjesme obilježile početak novog milenija, predstavili su se pred šačicom okupljenih u čudnom, neo- psihodeličnom izdanju, prearanžiravši svoje stare stvari u neko čudno hippie ruho, s hard rock riffovima i dugim solažama koje su svakoj pjesmi dale neobičan jam feeling. Nekoliko novih pjesama koje su izveli na početku uopće ne liči na Jarbole, a tek su "Jedan čovek jedna rezolucija" i genijalni pop biser "Hajde sad" s gostom Koletom iz Velikog prezira zadržale svoju prekrasnu pop fizionomiju. Ne znam što se događa s ovim bendom ni kamo idu, ali malo su previše zabrijali na Love i Jefferson Airplane izgleda. Dobro, Danijel Kovač mi je oduvijek odavao utisak hipija rođenog u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu...Vrlo čudan nastup...
A čudan je bio i sljedeći bend, kvartet Hypnotized. Nikad čuli za njih? Dobrodošli u klub! E sad, kome su se oni morali naguziti da dobiju dobar termin u 7 navečer, kad noć polako pada a rulja se skuplja ne znam, ali ovo je jedan od očitijih primjera protežiranja koje sam vidio. OK, protežiranje u glazbenom biznisu postoji kao i u svakom drugom, ali nepoznat bend poput ovog, ako uopće i dospije na ovakav festival, ima samo ulogu topovskog mesa za kasno popodne i par desetina nezainteresiranih posjetitelja. Ovako su imali nastup pred dobrih tisuću nezainteresiranih posjetitelja koji su popratili njihov 20-minutni set alternativnog/indie rocka na engleskom jeziku i s jakim osloncem na 80-e s priličnom indiferentnošću. Na kraju su izveli Bowiejevu "Rebel Rebel" ubrzanu jedno deset puta i nije to loš bend, samo što nisu opravdali vrlo dobar termin koji su dobili.

U nekom drugačijem univerzumu Električni orgazam bi bili headlineri na nekom festivalu ovakvog tipa, no ovdje su se morali zadovoljiti ulogom jače predgrupe. To im nije toliko teško palo izgleda: bend je odlično prošpartao kroz dva ključna albuma svoje karijere, rano remek djelo "Lišće prekriva Lisabon" i kasno remek-djelo "Distorzija", a blagodareći činjenici da su imali svog vlastitog tonca uspjeli su postići odličan zvuk, nešto s čime će se headlineri poslije njih gadno mučiti. Njihov stari/novi klavijaturist/pjevač Ljuba Đukić uokvirio je vrlo dobar nastup Orgazma "Krokodilima" na početku te neizostavnim "Nebom" na kraju seta, dok se Gile zadovoljio sviranjem ritam gitare. Jedina stvar mlađa od 20 godina bila je simpatična žestoka rock'n'roll debilana "Mentalno", a sve ostalo bili su hitovi iz razdoblja kad dobar dio pristigle publike nije bio niti rođen. Orgazam danas djeluje cool i opušteno uživo i priznajem da su takvo raspoloženje prenijeli i na mene. A onda slijede dinosauri, no ne Iggy Pop i njegova bratija već Dinosaur Jr., danas pomalo zaboravljeni velikani američkog indie guitar rocka devedesetih. Ponovno okupljeni u originalnoj postavi (J. Mascis na gitari, Lou Barlow na basu te legenda Murph za bubnjevima), Dinosauri su sad već solidno popunjenom Tašu podarili set listu najvećih hitova, od "Freak Scene" ili "Forget The Swan" s kraja 80-ih do klasika 90-ih poput melodične "Out There" ili velikog hita "Feel No Pain". Miran i povučen Mascis s dugom sijedom kosom liči na križanca Gandalfa i Bore Čorbe i sušta je suprotnost dječački mladolikom i razigranom Barlowu, dok Murph jednostavno jede one svoje bubnjeve! Odlični glazbenici, sjajne pjesme, ali imali su prestatičan nastup, no ono što ih je najviše sjebalo su stalni problemi sa zvukom kojeg nikako nisu uspijevali kontrolirati zbog čega je nakon svake dvije pjesme tehničar morao utrčavati na stage i popravljati stvari. Umjesto punih sat vremena tako su svirali jedva 40 minuta, dok su preduge pauze između pjesama ubile svaki pokušaj prepuštanja svirci. Šteta, no opet, vidio sam bend za kojeg nisam mislio da ću ga ikada vidjeti, pa sve pet. Pripreme za glavne zvijezde Iggy Popa & The Stooges potrajale su dosta duže nego što smo očekivali, tako da smo mi novinari i reporteri u nultom redu tih pola sata ubijali slikajući curice u publici, što i nije tako loš način da se ubije vrijeme. I onda je u 22:30 na binu uletio Scott Asheton za bubnjeve, Ron Asheton je zgrabio gitaru, udomaćeni basist Mike Watt u odori radnika u željezari uhvatio je bas a kum punka Iggy Pop dohvatio se mikrofona rušeći sve pred sobom, i doslovno i figurativno. "1969", "Now I Wanna Be Your Dog", "Real Cool Time", klasici Stoogesa, uključujući i zamorni garažni funk "My Idea Of Fun" s bezveznog prošlogodišnjeg albuma "The Weirdness", sve ono što je publika htjela od Iggyja dobila je: rukovanje s prvim redovima, pozivanje nekoliko sretnika na ples na bini tijekom "No Fun", valjanje po podu i općenje s razglasom, sve je bilo tu, upotpunjeno rušilačkom ritam sekcijom i divljim gitarskim riffovima. Ovo je, budimo iskreni, bila repriza nastupa na EXIT-u 2004. ili prošlogodišnjem VIP InMusic festivalu, i polako se čovjek počne pitati koliko je tu iskrene posvećenosti a koliko proračunate biznis mašinerije kojom se pod stare dane pokušava unovčiti blistava karijera, no nevjerovatna energija i količina znoja koju iguana Iggy prolije na nastupu ne laže: čovjek doista daje sve od sebe tamo gore i njegov je nastup užitak za gledati, voljeli ga vi ili ne. A čiča ima 60 plus godina, ej ljudi, nije to mala stvar...

Nakon sat vremena svirke bend se povukao, no urnebesan huk publike brzo ih je dozvao natrag uz "Search And Destroy" i "Little Electric Chair". Ja sam do tada već bio na putu prema izlazu jer je noćni beogradski život tek počinjao, ali prvi dan Jelen Pivo festa bio je sasvim dobar i nagovjestio je jednako uspješan drugi dan...

Dinosaur Hadžo

hadžo // 12/09/2008