Obožavam festivale. Velike ili male, skupe i jeftine, kakvi god bili, svaki festival nudi kratkotrajan osjećaj pijane slobode. Još ako je u šumi, onkraj potoka, kao DOF, onda stvarno imate osjećaj da ste u Utopiji gdje se svi utapaju u alkoholu i dobroj muzici. Hrana nije najzdravija, WC-i nisu čisti, pivo je možda vodenasto, ali koga za to briga?

Subota je počela s dvije beogradske bombe, a to su Concrete Wormsi i Hitman. Prvi su čvrsti i mudoviti punk-rock Motorhead-Misfits škole koji traje dobrih već 14 godina, tone i tone koncerata i samo jedan album. Po mom sudu, premalo za ovako kvalitetan band. Činjenica je da su Dragan, Dragana i Ilija, utrenirali svoju pržionu do savršenstva i da kad izađu na stage, pomislite da su neki profesionalni europski uništavači instrumenata. Čvrst je to i uigran trio koji istinski voli to što svira . Malo je takvih. I sad sam tek shvatio da puno serem za nekoga tko ih je propustio, pa ću sad i stati sa sranjem. Iako nije da ih prije ih nisam gledao, možda nekih tri četiri puta. Ako su bili dobri kako mi kažu kolege, želim im još puno kilometara, koncerata i popijenog piva. A sebi želim da ponekad pokrenem to svoje lijeno dupe i stignem na vrijeme. Ali je zato HItman, hardcore stare newyorške škole legao kao kec na deset. Istina je da sam i njih vidio nekoliko puta, i istina je da su "plaćenici" jedan od boljih srpskih bendova ovog tipa . Na diskografskoj strani medalje aktivni isto kao i Betonski Crvi, što znači da su za cijelo desetljeće svirke uspjeli skrpati jedan album. Koji zvuči odlično. Da su se rodili na nekom drugom mjestu, recimo u Americi, svijet bi bio bogatiji za još jedne legende tipa Sick Of It All ili Biohazard. Nadam se samo bez previše metalnih solaža i hip-hop nabrajalica.

Slijedeći su Cherkezi UTD. (s jednim z, molim lijepo) ne sviraju jednu deceniju, ali već imaju reprezentativan album koji se besplatno može skinuti s njihovog myspacea. Punk ovdje predstavlja isključivo i samo energiju, a sve ostalo genijalne su melodije proizašle iz ostavštine ruskog rocka osamdesetih i pjesmarice ruskog animiranog filma. To zvuči i izgleda kao da pijani ruski animator uzme gitaru, najede se dizalica i počne trčati po stageu kao da će prdnuti u fenjer ako sjedne bar nakratko. Nakon početnih teškoća sa zvukom kada sam mislio da će sve otići u kurac, izvukli su se s maestralnom budnicom "Peremen" i hitoidnim hitom nad hitovima "Chunga Changa" koja je skužila nekolicina popodnevnih pijanih punkera i počela krstit zemlju irokezama. Rijetko originalna i vesela pojava u Hrvatskoj a i šire , koja bi ako nastavi ovako mogla biti velik, velik band. Držimo fige da jednog dana imamo svoj privatni Gogol Bordello, a dotad opraštamo sve početničke greške. "Motus Vita Est", hardcore čedo hrvatskog Henry Rollinsa iliti Rade Preradovića Hogara. Ime neka ne zavarava znatiželjnike, nema ovdje baš prevelikog intelektualnog preseravanja. Sve je ovdje na Hogarov način, brzo, kratko i u glavu. Potonjeg se bez problema može zvati sivom eminencijom hrvatskog punk-podzemlja, po godinama i po stavu. N-ta postava "Motusa" koji neslužbeno postoje od kraja osamdesetih ponešto je drukčija nego proteklih godina. Motus nije više ravnjački HC-punk kakav je bio prije. Zvuk im se ponešto izmetalizirao, i tehnički usavršio, što je meni neshvatljivo znajući Hogarovu dosljednost punk sakramentima. Nesumnjivo je da se u cjelokupnom opusu Motusa može naći odličnih stvari, ali "Večeras je moja draga poput zvijeri pijana" s Ibanez-Iron MAiden solažom? Naravoučenije, piletu sisa ne stoji, ali ako Hogar hoće tako, onda dobro. Mogu samo reći da sad definitivno ima tehnički odličan bend. Manje punk nego prije, doduše, ali valjda čovjek mora nekako napredovati. "White Flag", stari kalifornijski prdonje koji sviraju, a što drugo, nego klasični kalifornijski punk-rock na način Bad Religiona. I ne, nisu zajebanti koji parodiraju Black Flag. Znajući koliko Igor (Banjanin, organizator, op. A.) voli ovakvu vrstu glazbe, bilo je za očekivati da će dovesti barem dva takva banda. Drugi je Adolescents, ali o njima nešto kasnije. Osobno nemam ništa protiv muzike koja je vesela i tjera na skakutanje. CA punk to svakako jest, ali nevolja je s tim, kao i svim bandovima koji poštuju žanrovske odrednice je da postanu slični u moru istih. Pa su tako i "White Flag", slični kao i ostali koji se trpaju u koš s ostalim kalifornijskim punkerima. Ako ne i isti. Ono po čemu bi ih opet prepoznao je to što pjevač ima potpuno nepjevačke, nepankerske neseksi brkovet e trbušinu hamburegera gladnu. Bez obzira na to, mora im se odati počast na kirurški preciznom i energičnom nastupu. Još da nema tih brkova…. Malo pomalo, dolazimo i do vrijednih uzdanica DOF-a, Superhiksa, vrhunskih ska-majstora iz Makedonije, kojima je ovo već peti put da sviraju na DOF-u. Hiksi su jedan od onih bandova koji se samo na papiru može zvati ska, ali su već poodavno probili granice onog što se zove ska. Jednako je to i kao zvati Manu Chaoa latino-punkom. No, dosta bulažnjenja o žanrovima. Legendarni veseljaci iz Makedonije tradicionalno donose litre mastike da počaste vrijedne slavonske festivaldžije i more pozitive da razdrmaju najlijenije i najpijanije guzice, a žive da ruše od umora svojim pumpajućim veselim ritmovima. Superhiksi polako i sigurno postaju prava koncertna atrakcija. Da ne kažem, mašinerija. Toplo preporučam svim akutnim depresivcima i potencijalnim skakačima s mostova. Slijedeća banda su prijespomenuti Adolescentsi, začetnici kalifornijskog skaterskog punka. Smješno je što se i dalje zovu Adolescenti a jedini koji se zaslužuje zvati adolescentom u bandu je gitarista koji izgleda kao da ima trinaest godina. A svira kao da mu je četrdeset, jebogalednjegov. Gdje izraste takav talent?!! Gdje?!!! Ali stišajmo oduševljenje. Adolescenti jesu dobri, čak štoviše odlični, ali ja i dalje ne mogu preći preko te određenosti. U doba kad su počinjali, sigurno su bili jaki i atraktivni, možda čak i originalni. No, danas kada takvih bandi ima stotine, i svi imaju iste riffove, i isste melodične vokale s djetinjastim prizvukom, Adolescentsi zvuče kao n-ta kopija Offspringa. No, kolikogod ja kao muzički (ne)znalac nešto kenjao o sličnosti i istosti, Adolescenti svoj zvuk i svoj stav nose s puno muda i samouvjerenosti. Manje brkato i uniformirano do White Flaga doduše. Toliko mi se svidio taj stav da će mi se jednom možda i desiti da ih stavim u plejer ili tricaš. Jednom kad se napijem… I na kraju zvijezde večeri. Kultur Shock o kojem stvarno nemam šta reći osim da ih pušim do imbecilnosti. Svi koji su htjeli znati kako zvuče imali su svojih pet šansi, od Pule do Zagreba. Dokaz da Kultur Shock grabi velikim koracima naprijed ovogodišnji je njihov koncert u Boogaloo koji je prijetio da će puknuti od pretrpanoti, vlage, i gužve. Fama o Gini Banani koji je u Americi postao samo Gino,a s Ramo, Rampo prešao na sevdah-punk-metal se širi. Njihova glazba meni treba kao što vreli gulaš treba gladnom želucu. Ovime izražavam svoju nepristranost i očit dokaz da ne mogu pisati o stvarima koje su mi srcu drage. Kultur Shock su duboko ispod sve te debele kože od distorzije zapravo neotkriveni kraljevi sevdaha i dao im Bog da sviraju, sviraju i sviraju do smrti. I sad me pitajte kako je bilo. Ih, još kako….

Sve u svemu, duhovna katarza, pročišćenje i vrhunska zabava za sve gladne i žedne. Daj Bože još ovakvih subota, pa taman se morao preseliti u šumu i naučio pit vodu iz lijana. E, da je bar pivo unutra….

djole // 11/07/2008

> vidi sve fotke // see all photos