Za sve koji su barem jedanput u životu osjetili radost dok su slušali MC5 ili "Heleter Skelter!" od Beatlesa, i one koje je živo zanimalo kako bi zvučalo da se Aretha Franklin nabubala steroida, ovo je bio događaj koji nisu smjeli propustiti. Pogotovo ako su kao i ja, doživjeli neslavan fijasko u Puli na Art&Musicu prije dvije godine, kad je prolom oblaka sjebao nastup BellRaysa. Nemam ništa protiv kiša na festivalima, ali više je donijela zla nego dobra. Sklizanje niz blatne obronke ubrajam u dobre stare festivalske stvari.

A Bellraysi nakon ovoga definitvno neće dolaziti u Hrvatsku u turizam. Ako i dođu, doći će po zadatku, a i tad možemo biti sretni. Jer prvo su kasnili u dolasku i bili vidno uznemireni kad su ulazili u Purgeraj, onda im je trebalo dva i pol sata da skuliraju i konačno izađu na stage, i na kraju, kad su počeli svirati, ispalo je da je tonac zajebao stvar. Gitara se nije čula skoro ništa, bas je bio preglasan a Lisin vokal se mjestimice gubio u lošoj akustici. Loš dojam pojačavao je tijesan, vlažan i zadimljen prostor kluba, pretrpan znojnim tjelesima

Ali, bez obzira na tehničke poteškoće, Bellrays su brzo postavili stvari na mjesto. Band koji ima čvrst i originalan zvuk, skoro 17 godina sviranja po bogtepita kakvim sve rupama, 8 albuma i odlične glazbenike ne može pogriješiti.

Pjevačica Lisa Kekaula svakako je slika i prilika banda s čeličnim mudima i od početka do kraja drži gard opasne "black momme". I ima dominantan glas kojim može apsolutno sve. Dovoljno jak i vrištav da pjeva punk-rock tipa "Fire on the Moon" ili "Blues for Godzilla", a opet kristalno čist i osjećajan da uzdiše nježni klasik "Have A Little Faith In Me". Gard je pokazala i Kad je u jednom trenutku zalomila kroz publiku, da udahne svjež zrak. Izgledalo je kao da će nekog spojiti šakom. Da li je to bilo zbog loše namještenog zvuka ili njene crnajke prirode, nisam siguran, ali bit će da je ovo prvo. Čovjek iz sjene bez sumnje je Craig, manijakalna i energična ritam mašina, maratonac kojem vjerojatno ne bi smetalo ni da svira na -25, koji se bez po muke prešaltava iz hard-rocka na soul, ili iz punk-rocka na blues. I do imbecilnosti obožava brze i komplicirane prijelaze.

Živčani nastup i zvuk BellRaysa još će dugo odjekivati u ušima nas nekolicine koji smo imali čast da vidimo ovaj band koji svoju beskompromisnu luzerštinu stoički podnosi. Da su htjeli, davno su se mogli iskomercijalizirati i postati stota ušminkana motown-bljuvotina, ali umjesto toga voze taj svoj film, koji je počesto trnovit i težak. Pogađali su ih dosad silni prekidi, teškoće s diskografima i teška bolest genijalnog multiinstrumentaliste Richieja koji je odgovaran za sve one prašteće gitarske rafale koji lete s njihovih ranijih izdanja, ali ništa ih nije pokolebalo. Doći u neku rupu na zapadni Balkan u kojoj nema mjesta ni za okrenuti se, iz žila odsvirati sat i dvadeset minuta plus bis, nadisati se svježeg hrvatskog duhanskog dima, boriti se s gužvom, skapavati od nedostatka piva i proklinjati zvuk-majstore, znači samo ogromnu volju. Ili možda višak ludosti. Šteta što nemaju malo više sreće. Nedvojbeno je zaslužuju.

Nadam se samo da ćemo se BellRaysi i ja konačno sresti u nekim normalnim uvjetima. Prije nego im rock-n-roll dosadi.

djole // 04/07/2008