Stvarno sam svašta vidio na koncertima ali ne pamtim kad sam posljednji put, ako ikad, vidio tri gitare i bas kako se ekstatično ukrštaju na stageu poput četiri poludjela jedi viteza. To je bio jedan od vrhunaca nastupa novosadskih Bayonetsa i jedan od highlighta cijele večeri. A cijela je večer bila iznimno uspješna... Dakle, petak je navečer, i gdje sam ja? Pa u Novom Sadu, naravno, ovoga puta u Routeu 66 gdje se održavala live promocija novog albuma novosadskog benda 2 minuta mržnje. Činjenica da se moj bortavak u Zagrebu malo skratio, kao i da sam novi album 2MM dobio prije nekoliko tjedana i da je sjajan, bila je dovoljna da opet sjednem u metromobil i krenem prema istoku. O drugim razlozima moga odlaska nećemo na ovom mjestu...

Uglavnom, moja pratilja i ja stigli smo pred Route 66 oko cenera i odmah iskoristili džoker "zovi prijatelja", u ovom slučaju Slađu iz novosadskog SKC-a koji je i organizirao promociju. Klub je bio prazan iako je dosta ljudi cugalo ispred ulaza. Smjestili smo se na galeriju, zauzeli stol, popili cugu na brzinu i popričali s par dragih ljudi, no nije baš bilo mnogo vremena za čavrljanje jer The Bayonets su se već popeli na binu.

Zanemarivši ovdje uvriježeno pravilo da se početak koncerta odlaže "dok se ne skupi ekipa", Bajoneti su počeli svirku već oko pola 11 i svirali su pred pedesetak ljudi. OK, oni su u Novom Sadu na domaćem terenu i mislim da sam ja bio jedina osoba u publici koja ih nikad do sada nije gledala uživo. Zanimljivo, skoro sve članove benda znam privatno jer smo se sretali na kojekakvim svirkama, ali eto, nikad ih nisam uspio uloviti na pozornici. The Bayonets su jednostavno razvalili! Tolika količina energije, pozitivne zajebancije, pravog stava prema životu i stvarima oko nas, sve to obloženo u uber-melodičnu street punk/oi! svirku s čak tri gitare - to se rijetko viđa na našim koncertima. Na snimkama zvuče kao žešći ska punk bend, ali uživo tu nema ni "s" od ska - ovi dečki udaraju i u glavu i u srce i u muda!

Već je uvodna "So Many Times" pokazala da nas čeka zvučni uragan, eksplozija žestokog ali melodičnog punka. Kad čujete kako Miljana, vokala, prate čak četiri back vokala (a ponekad im se pridruži i bubnjar, pa ih bude petorica) u prekrasnim "woooo" harmonijama dođe vam da se rastopite od miline. A tek kako su razigrani na bini, imao sam utisak da su poput majmunčića zatvorenih u kavezu jer je organizator iz predostrožnosti postavio ogradu ispred pozornice. Iskreno, moglo se i bez nje, jest da je u publici bila dobra pogača ali Bayonetsi su bend koji jednostavno traži kontakt s publikom i očito im je bilo glupo svirati onako zatvoreni, pogotovo Miljanu koji se svako malo penjao na ogradu i animirao ekipu.

Odsvirali su i jednu novu stvar koja se ne nalazi na njihovom albumu "Our Fights", dok su ostalo bile poznate pjesme - "Moments Of Life", "Never Forget", "5 minuta", "Plakati", "My Life My Destiny" - otpjevane na engleskom i srpskom jeziku ali kroz svaku stvar isijava jak antifašistički stav i politička angažiranost. Rulja je to sjajno prihvatila, sudeći po tome što su se sve pjesme pjevale uglas s bendom, a pivo je teklo u potocima, i ne mislim pri tom na ljude koji su ga kupovali na šanku već na one koji su ga prolijevali po nedužnima, uključujući vašeg vjernog izvjestitelja. Moja pratilja je prošla još gore, nju su pošteno zalili bar četiri puta, pa je moja teorija bila da je to zato što je jako niska pa su ljudi valjda mislili da je to u stvari prazan prostor...U svakom slučaju, stajao sam u ogromnoj lokvi tekućine na podu a to baš i nije najljepši prizor za jednog metroseksualca...

Odlijepio sam kad su izveli legendarnu stvar od Slade "Cum On Feel The Noize" a mislim da je bila i jedna obrada Cock Sparrera, no ne sjećam se koja. A za sam kraj "Stay Young", stvar koja otvara njihov album ali mnogo je prikladnija za završavanje svirke - poruka "Stay young forever" meni je osobno mnogo prihvatljivija od recimo "Fur immer Punk" Hladnog piva. A glazba Bajoneta je baš poput eliksira mladosti - živahna, poletna i toliko besramno razoražavajuća da vam ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti, dići obje ruke u zrak i pjevati s njima. Sjajan, sjajan bend!

Uslijedila je (pre)duga pauza koju sam iskoristio za svoj uobičajeni "celebrity hunt" - lov na poznate i one koji se takvima smatraju. Osim Dullesa (Atheist Rap) i njegove bolje polovice, bile su tu i dvije Karamele, Milana i Tamara, iz SSK, dvojac bez kormilara (sudeći po rumenilu na licima i konstantnim čašama piva u ruci) iz Generacije bez budućnosti, prelijepa Sara iz benda Crno pod noktom, tko još? I hrpetina ljudi koji su me pozdravljali a da se za neke od njih nisam mogao sjetiti ni otkuda ih znam. Lijep je to osjećaj, i pomaže mi da se u Novom Sadu osjećam kao kod kuće... E onda se na binu penju četvorica ne više tako mladih ljudi, odjevenih u 2MM majice, predvođenih likom s crnim polušeširom i tamnim naočalama koje nije skidao tijekom cijele svirke. Da, stari legendarni bend, predstavnici prvog vala novosadskog punka koji su djelovali od 1983. do 1985. kada su skladali nekoliko stvari koje su ušle u bukvar svakog punkera toga grada (punker u Novom Sadu koji ne zna za 2 minuta mržnje je fejker koliko i vinkovački punker koji ne zna stvari Pogreba X npr.). Nakon 23 godine pauze bend je ponovo zasvirao u NS-u i pokazali su da iskra izvornog punk buntovništva možda više ne gori onim istim sjajem ali daleko od toga da se ugasila.

Počeli su s "Modernom omladinom" koja otvara njihov istoimeni album, objavljen prije nekih mjesec dana - i odmah je počela šutka. Sada već dobrano popunjen klub kao da je eksplodirao i oko mene je skakalo sve - staro i mlado, pijano i trijezno...Hm, nije tu baš bilo mnogo trijeznih, čini mi se. Nakon Bajoneta klub je već izgledao poput bojnog polja a 2MM su se vratili da dokusure preživjele metkom u glavu. Ili bolje rečeno, rafalom brze ali melodične old school punk rock svirke. Publiku, očekivano, većim dijelom čini mlađarija koja se nije ni rodila kadm su 2MM počeli djelovati ali i nekoliko starijih čikica koji su se nalaktili za šank i s pivom u ruci gledali svoje vršnjake. Ajd, lijep je osjećaj kad znaš da nisi najstariji u publici, priznajem da mi se to sve rjeđe događa, he he he...

2MM su izgubili dosta od one agresivnosti i brzine koju su imali na svojim prvim svirkama. Sada je to zreliji bend, s mnogo više melodije, boljim vladanjem instrumentima i spremnošću da gitarskim solima ili nekim zanimljivim rješenjima izađu iz klasičnog 1-2-3 punk kalupa. I ovdje je bilo višeglasnog pjevanja na izvoz, posebno u himničnim "Stand Up" ili "Sudije", ali ništa nije toliko zapalilo rulju kao pjesma "Liman", posveta dijelu grada u kome pjevač Škrba, inače jedini član iz originalne postave, živi cijeli svoj život. Cijeli je klub pjevao uglas ovu stvar koja ima navijački aranžman ali je zapravo dirljiva i topla posveta svome naselju i gradu. Za razliku od primitivizma tipa "Ništa kontra Splita". Neka se Splićani ne uvrijede (ma nek se i uvrijede, tko ih...). Atmosfera u publici se usijavala, pivo je doslovce počelo padati s neba (OK, ne baš s neba, već s galerije iznad publike) pa sam jedan dio nastupa proveo vani, na stepenicama ispred ulaza, uživajući u prekrasnoj i toploj proljetnoj večeri. Vratio sam se unutra taman na veliko finale - "Zašto", "Crni mercedes" te na bisu izveden njihov najveći hit "Terorizam protiv dosade" i još jednom "Liman" za kraj.

Više od sat vremena izvrsne punk rock svirke benda koji bi mogao poslužiti kao primjer svoj onoj hrpi bukača i drkaroša koji urlanje u mikrofon, tandrkanje po žicama i pjevanje o opijanju u parku i lovu na pičke smatraju duhom i esencijom punka. 2MM su izvrstan spoj kvalitetne i iskusne punk rock svirke i socijalno osviještenih tekstova koji ni nakon 20 i kusur godina nisu izgubili na oštrici, a "Terorizam" se danas čak doima i više aktualan nego prije 30 godina, uz razliku što su teroristi onda bili Baader Meinhoff i Crvene brigade, a danas su to kojekakvi Bushevi, Cheneyjevi, Condoleeze i sličan šljam kojeg ljigavi domaći političari dočekuju crvenim tepihom, ne shvaćajući da je to simbol krvi tisuća i tisuća ljudi koje su dotični pobili u svom gramzivom pokušaju ostvarivanja nekog samo njima razumljivog "novog svjetskog poretka".

No, malo sam zastranio, ali činjenica ostaje - 2 minuta mržnje su bend koji se vratio bolji nego ikada i nemaju namjeru stati samo na ovoj promotivnoj svirci. Razgovarajući sa Škrbom poslije svirke rekao mi je kako će bend nastaviti nastupati koliko god budu mogli (ipak su to ljudi koji imaju svoje redovne poslove), a već su stigli i pozivi za svirke u Hrvatskoj. Pogledajte ih i nećete zažaliti. Mnogo bendova nosi pridjev "legendarni", "začetnici punka", truć trać, ali 2MM te epitete doista zaslužuju.

A lijep je i osjećaj kad koncert završi u pristojno vrijeme, oko pola jedan ujutro, pa u ugodnom društvu s coca colom u jednoj i dvije mlade dame u drugoj ruci (ne pitajte me kako to uspijevam, to su male tajne velikih majstora kuhinje) guštaš u predivnoj večeri. Žao mi je što nisam mogao ostati jer privatno-poslovne obveze ovaj su put nadjačale zov mufa, ali ne treba sumnjati da ću se vrlo brzo vratiti u NS. Samo što taj izvještaj vjerojatno nećete čitati na netu, hi hi hi...

Hadžo s našiljenim bajonetom

hadžo // 15/04/2008

> vidi sve fotke // see all photos