I sada su stvari posve jasne. Nakon druge večeri zagorskog polufinala, na HGF su se plasirali otkačeni KREUTZ, te pobjednici prošlotjednog turnira GRID GRDI. Uz njih nastupili su T KAO KRAVA, FIFTY-G i NAUTILUS, sve bandovi koji su sastavljeni od članova iz Zaboka, Stubice, Začretja, te još nekoliko zagorskih gradića i sela.

Starim provjerenim liscima kao što su Bixi i Goc niti jedna sitnica ne može promaknuti. Oni su majstori organizacijskog zanata, te su kao i prošlog utorka emitirali uvodni video-klip koji govori o nastanku, razvoju i značaju HGF-a kao velikog festivala malih demo izvođača. Pošto ga prošli utorak nisam vidio, iznenadio sam se sa domišljatim grafičkim dizajnom i samim jednostavnim i dorečenim sadržajem. Zato skidam kapu. Svaka čast ovome dvojcu. Oni su avangarda. Ovako će u budućnosti svaki iole kreativan izvođač (e, neću sad o tome, opet će te me posrati sa e-mailovima)... Kao i po običaju, sve izvođače je najavio Goc (Goran Vrgoč), te je vrlo šaljivo najavio T KAO KRAVA, band u kome nastupa njegov sin. Dečki su mladi srednjoškolci i fura ih, zna se - punk, isto kao i svakog klinca koji želi pokazati agresiju i nekontrolirani bunt protiv principa i načela. Glazbeno su vrlo siromašni, skladbe im se svode na 2-3 priučena akorda koja uz to još jako dobro falšaju, cijela ritam sekcija obavezno u svakoj skladbi ispada iz takta, a tekstovi su im krajnje smiješni čime žele aludirati na svoje velike uzore KUD Idijote i Exploited. Upravo su sa medleyem "Junajted/ Sex and violence" otvorili svoj nastup, a svoj kreativni glazbeno-tekstualni nesklad su prikazali kroz 5-6 pjesama od kojih se posebno izdvajaju "Daj mi bambus", "Budi kao pes" i zadnja "Poserem se na njih" koja govori o narodnjacima. A jedan tekst govori slijedeći refren - 'piva je naš život, ona nam znači sve, ona je naš život, ne možemo bez nje'. Priznajem da sam se slatko smijao na sve one njihove lirske umotvorine, a neki stariji mulci poput mene su ih preozbiljno komentirali da su užas, sranje i pizdin dim. Kad bi imali slojevitiju glazbu, uštimani sklad i prikladne aranžmane, mogli bi postići nešto više osim svirke u Gocovoj garaži. Možda bi ih zaviolio i poneki susjed u obližnjoj ulici koji je nekad davno otkidao na Dead Kennedys, UK Subs, Anti-Nowhere League i punk kompaniju iz vremena '78-'83. Ali, davno je to bilo kids, to su evergreeni za malu djecu, strašenje domaćica i kosaca koji su se budili u tri ujutro da pokose livadu dok ima rose, a oni čak nisu imali niti tranzistor jer im je glavna preokupacija bio posao i ako je bilo, demižon s vinom, malo špeka, sira, luka i domaćeg kruha iz krušne peći... Danas je drugo vrijeme. Znam djeco, volite taj punk srcem i dušom, ali izraz vam je brus za kosu. Izrasti će te u prave punk-rockere i otkriti će te mnogo novih mogućnosti. FIFTY-G su se pokazali kao daleko zanimljiviji i kreativniji sastav koji svoje temelje pronalazi u hard-rocku, ali i u garažnom rocku, bluesu, punku, new-waveu, grungeu i indie-rocku. Svaka skladba im je drugačija, no tekstualno su orijentirani na tipičan emotivni mačo odnos muškarca i žene kao što je to bio običaj kod velike plejade hard-rock izvođača. Sastav čine Nino Novak (bubnjevi), dugokosi Alen (bas i prateći vokal), te frontmen Tomi Puntarić (gitara i glavni vokal). (da mu Vinko Puntarić nije nekakva rodbina? Onda sam najebal). Skladbe im imaju solidne aranžmane, gitarist pravi veoma zanimljive atmosferske dionice u kojima se osjeti da je puno truda uložio u eksperimentiranje sa zvukovima (posebno u naslovu "Albino man"), no njegova privrženost tipičnoj hard-rock/metal solo dionici gotovo svaku kompoziciju nagrdi s prepoznatljivim 'brand' simbolom. To se osobito osjetilo u veoma dobroj "Fuckin' rocki' r'n'r star" u maniru indie-rocka 21.stoljeća gdje je ta solo dionica uletjela posve nepotrebno u koncept. Posljednja skladba im je bila vrlo dobra, obradili su "Lepe ti je Zagorje zelene" u glazbenom maniru U2 iz perioda albuma "War" i "The Joshua Tree", no posljednji dio u kome odlaze u brzi punk-rock je samo naglasio kako su Fifty-G solidni glazbenici koji na žalost nemaju smisla za cjeloviti aranžman i od dobre sviračke kompetentnosti naprave čušpajz svega i svačega. A onda su izašli KREUTZ, šašavi glazbeni kvartet s još šašavijim izgledom. Svi nose majice s natpisom banda, imaju pokrivala na glavi (šubare i marame) i osim basiste iz Flying Rabbits svi imaju naočale. Oni su Putko (gitara i vokal), Bixi (bubnjevi), Velja (bas) i Robi (truba i prateći vokal). Interesantno je da su osnovani još 1986. i radili su do 1991. u vrijeme kada su pohađali srednju školu, te su se ponovno okupili nakon 16 godina. Nisam uspio saznati da li su im skladbe koje su večeras izveli dio starog skladateljstva, no znam samo jedno - uzeli su trubača Robija jer je Putko na probi u jednoj kompoziciji osjetio da tu mora doći truba. I tako bješe... Krenuli su nevjerojatno kreativno, da se smrzneš. Uvod u kome je samo funky bas i plesni ritam, te onda tišina bez zvuka, prepoznatljiva "Tišina" odsvirana na trubi kao intro za vrlo dobru skladbu "Došlo je proljeće". Malo im se može zamjeriti što su im skladbe linearne (i gitara i bas uglavnom sviraju iste dionice) i što još nisu na čisto žele li izvoditi skladbe na engleskom ili hrvatskom jeziku (miješaju tekstove na oba jezika), no scenski su fantastični. I njihovo samo ime doslovce dočarava sprdnju na estetičko licitarsku nadri-umjetnost, šminkeraj i sve one rock izvođače koji žele biti ozbiljni a to im nikako ne polazi za rukom. Imaju neki fuckin' feeling da iz šunda naprave genijalnu stvar. A veliki dio njihovog konceptualnog new wave/punk-rocka kojeg sviraju izvlači im fantastičan trubač Robi koji svira prepoznatljive i lakopamtljive melodijske dionice koje su obavezni dio lajt-motiva po kojem su upečatljivi. Kada Robija ne bi bilo, Kreutz bi bio skoro ispodprosječan sastav koji se trudi napraviti nešto više osim garažnog zadovoljstva. Izdvojio bih skladbu "Ja sam stara kitica" koja se nametnula kao pravi mainstream punk-rock, a svojom izvedbom, gardom i zajebancijom koju imaju Kreutz su točno tamo gdje se nalaze Gustafi, te dva nepravedno zapostavljena sastava Kamo Sutra i Valungari. Na kraju su podarili pravi biser Zagorja - elektronski industrial rock/dance koji je za mnoge smrt r'n'r-a što nije točno (prisutni Pišta navodno ne voli bandove s ritam mašinom i samplerima, to je smrt r'n'r-a). Bixi je napustio bubnjeve, uključio sampler s plesnim industrial ritmom, uzeo mikrofon i ekipa je izvela čaroban broj "Na rubu zakona" čiji tekst citiram u potpunosti. 'Ona misli da sam super/ i ne kuži da nisam/ ja nisam njen/ ja nisam svoj/ ja pripadam budućnosti/ prošlost me ne zanima/ ispitujem mogućnosti/ koliko treba pingvinima... Nikad neće shvatiti zašto u loncu pile ne kuham/ zašto u srcu nož ja nosim/ zašto me smatraju opasno lošim... Zvijer sam zadavio i vatru zapalio/ nikad neće shvatiti/ oni neće prihvatiti... Lijevo, desno, desno, lijevo... Ja, ja, ja, ja, ja živim na rubu zakona/. Originalno, fantastično... nemam riječi da opišem tu silinu njihovog scenskog izraza i glazbenog naboja kojeg ova četvorka ima u sebi. A kad se u sve to doda citat gitariste Putka koji je u najavi jedne pjesme rekao 'Zagorje do Meksika, trsje od Grendlanda do ekvatora', onda je valjda svima jasno da je riječ o novoj Zadrugi na jedan posve drugačiji način. Imaju fakat stadionske himne... i zamišljam ih kao veliki band koji će podariti neku novu "Mala čiči", "Ja živim vu malome selu" ili bećarsku "Rekel sam ti ne" gdje su se 'zidi v krug vrteli, a rigali so dečki vani'. Sjajno i zagorski originalno!
Uoči njihovog nastupa nakratko sam porazgovarao s basistom Veljom našalivši se da nije kojim slučajem večeras došao po pobijedu jer sa Flying Rabbit to nije ostvario prije tjedan dana. I vidi vraga... Zadnji sastav bili su NAUTILUS (black_crow@hotmail.com) , mlada četvorka koju predvodi devetnaestogodišnjak, manekenski dizajnirani dugokosi klavijaturist i pjevač Nikola Vranić sa crnim cvikerima zbog kojeg se vjerojatno u Route 66 i natrpalo toliko mlađahnih i lijepih djevojaka. Nastali su krajem ljeta 2006. s ciljem da obogate siromašnu hrvatsku rock scenu energičnim nastupima i dobrom glazbom (izvod iz press materijala). Počeli su kao trio (bubanj, gitara, klavijature), a danas rade u sastavu Tin Švegović (gitara, prateći vokal), Nikola Čubelić (bubnjevi), Filip Gorupec (bas) i spomenuti ljepotan Nikola Vranić (vokal i klavijature). Važno je reći da su na 1.Imagine Festivalu u Tvornici 16.VI 2007. pobijedili u konkurenciji demo izvođača i osvojili put u Antwerpen (Belgija), gdje su nastupili na međunarodnom Imagine Festivalu 2 (9.-12.VIII 2007.), a nakon povratka su ušli u studio i snimili svoju prvu autorsku skladbu "Ljubavna rapsodija" u produkciji Gojka Tomljanovića. Međutim, uz sve epitete koji ih krase i fine, pretenciozno nabijene tekstove na hrvatskom jeziku imaju jednu strašnu boljku - neoriginalnost. Glazbeno su smjesa sympho-rocka, funka i blagih pomaka ka hard-rocku, a nemam pojma zašto ih je većina prisutnih shvatila kao kopiju Guns'n'Roses. Sve im je na mjestu, od odličnih aranžmana, emotivnih tekstova, odličnih dionica klavijatura, rockerski nabijenog aspekta i sjajnih radiofoničnih kompozicija, no originalnost im je ravna nuli. Za one daleko starije treba se sjetiti Duran Duran koji su pljenili svojim imageom i hitovima tokom '80-tih, dok su pronicljivi kritičari u njihovoj interpretaciji vidjeli očiglednu presliku Roxy Music i Japan. Tako se i sa Nautilus može otprilike izreći slična konstatacija. Samo što nisu novi romantičari (mada imaju sve predispozicije za to), već fini funk/sympho-rock koji neopisivo asocira na starinski Steely Dan i ovovjekovnu Bou (a i Songkillers) u daleko energičnijem i bržem maniru. Onda znate o čemu je riječ. Sve je super, ali ih ždere neoriginalnost. Za njih ima vremena, glazbeno su vrlo bogati i razvijati će se s vremenom. A i sam stručni žiri je imao vražje muke da izabere pobjednika večeri.

Na kraju je ponovno izašao Goc i rekao kako je stručni žiri glasao:
1.KREUTZ
2.NAUTILUS
3.FIFTY-G
4.T KAO KRAVA

I lijepo je to Goc rekao da su posljednji T kao krava željeli biti zadnji da ih se publika i mediji barem po nečemu sijećaju. Pobijedniku Kreutzima čestitamo, a svim nezadovoljnim poručujemo da rade, stvaraju i kreiraju čim bolju i smišljeniju glazbu. Zagorje ima glazbeni kapital i od toga se ne smije odustati. Nekada su bili Nezbit, pa Zadruga i manje znani Thee Larche, a sada su to Grid Grdi, Kreutz (ne zaboravimo i Voodoo Lizards iz Varaždina), te dva sastava koja na žalost nisu ušla u finale HGF-a - Proximity i večerašnji Nautilus. Netko će reći da je to sve skupa preseravanje, ali vjerujte, nije i ne obazirite se na to. Zagorje osim psihodeličnog tripovskog tuduma ima i odlične rock sastave. Netko od ovih će ako Bog, partija, zakon, sistem i infrasturktura dozvole isplivati i na vaše rado slušane medije. Kao što je Zadruga. A Krešo Končevski samo čeka pravi odgovor... I nije istina da su pobijedili bandovi u kojima sviraju organizatori HGF-a samo zato jer su prijatelji sa stručnim žirijem. Žiri su činili ljudi od struke koji ih uopće ne poznavaju i prije održavanja takmičenja im je zabranjeno da uopće išta znaju o festivalu i izvođačima. Znam da će na blogovima biti puno žući, ali netko k vragu mora pobijediti. A priznajte, i ovaj put je pobijedio najbolji.

horvi // 12/04/2008