Da preskočim sve ove trenutne nerede u Beogradu nakon proglašenja neovisnosti Kosova, dragi nam gosti Zemlja broj 9 iz Beograda nisu pokazali nimalo hendikepa da sviraju pred malom, ali izabranom audijencijom koju prvenstveno zanima njihov zvuk i glazba. Na ove nemile događaje nisu stigli niti reagirati (a niti ih dobro razmotriti) jer su se već nekoliko dana nalazili u Zagrebu, u studiju Hrvoje Nikšića gdje snimaju nove materijale za budući album u gotovo izoliranoj sredini. Oni su profesionalno izveli svoj nastup u kome su odsvirali četiri nove i tri stare skladbe s odličnog debija "Polja oscilatora" (2007, Slušaj najglasnije). Počeli su sa novim instrumentalom koji nosi radni naslov "Riccia", te uz njega izveli od novih brojeva kratku "Prenos mnoge memorije", te "Prozori roboti" i "Pritisak" koje su redom pjevane skladbe klavijaturiste Srđana. Osjeća se da su rapidno napredovali u kompozitorsko-aranžmanskom pogledu i da sav nekadašnji eksperimentalni post-rock pretvaraju u osebujne plesne rock skladbe gdje najviše do izražaja i dalje dolaze klavijature, no na daleko mekši, ali ne i ne-intrigantan način. Srđan i dalje vješto manipulira svojim tehničkim kombinacijama synthova u kojima praktički nema melodija već efekata, dok je ritam sekcija daleko čvršća i kompaktnija za razliku od nesretnog koncerta u squatu ispod mosta slobode 22.XII 2006. Stare skladbe koje su ovom prilikom izveli bile su vrlo dugačak instrumental "Polivox 9", pjevana "Samo zvuk" i na kraju instrumental "Praskava vožnja". Vrlo dobro izveden repertoar s kojim su vjerojatno i oni sami zadovoljni (kao i prisutna publika), a nakon koncerta gitarist Daca mi se dobrano izjadao kako kod njih u Beogradu i čitavoj Srbiji gotovo ne postoji interes za ovakav glazbeni stil, te kako Zagreb ima daleko bolju publiku i bolji feedback za svakog sličnog izvođača. Napomenuo je i da će oni vjerojatno prekinuti svoj rad kada netko od njih počne razmišljati materijalno, jer je sve ovo što rade rezultat čistog entuzijazma. Za ovakav sastav čiji su talent otkrili i Amerikanci sa KZSU bila bi velika šteta. Nisennenmondai, trio sačinjen od tri mršave, male, žgoljave i sitne Japanke Yuri Zaikawa (bas), Sayaka Himeno (bubnjevi), Masoko Takada (gitara) je očigledno podijelio mišljenja. Oni koji su odgledali njihov cijeli set ostali su oduševljeni, a oni koji su već na drugoj ili trećoj skladbi izašli u obližnji kafić bili su više nego razočarani. Ove tri skoro anoreksične djevojke (ili bolje rečeno još djevojčice) bile su gotovo leđima okrenute publici i poput The Necks su se samo koncentrirale na perfekciju izvedbe. Čak nisu niti riječ prozborile, osim na završetku kada je Masoko nešto rekla u mikrofon na sitnom japanskom jeziku poput desetogodišnjakinje kojoj pubertet stiže tek za 5-6 godina. Sve skladbe su im instrumentali i ono što izvode pretjerano je u najavi ishvaljeno usporedbama s legendarnim Pop Group (dobri poznavatelji znaju što su oni svojevremeno bili na čelu sa Mark Stewartom), Sonic Youth i This Heat. No, to nije tako. Masoko svira gitaru, te pomoću reverba, delaya i 5-6 pedala svira par tonova koji se serijski množe i ponavljaju unedogled čime dobiva minimalistički koncept nadogradnje, basistica Yuri samo slijepo prati ritam u zanimljivim intervalima, dok je najjači adut bubnjarka Sayaka koja se služi frenetičnom tehnikom korištenja pedale bas bubnja i fuzz-činela kojoj svakako treba odati priznanje na konciznom i nepogrešivom, skoro kronometarski točnom ritmu. Ali njihova glazba nije ništa drugo do li techno-trance izveden na rock instrumente, a čak su u drugoj i trećoj skladbi podsjetile na rane radove Cabaret Voltaire s albuma "2x45" poput kompozicija "Breathe deep" i "Get out of my face" u nešto žešćoj i bučnijoj varijanti. Pjesme su im dugačke po desetak minuta (i duže) u kojima sve počinju na isti šablon. Prvo Masoko jedno minutu-dvije svira istu sekvencu koju umnožava, te nakon toga slijedi bubanj, pa bas i onda tipično techno-trance zatjeravanje koje svakih narednih minutu-dvije donese još po neki ton-dva-tri s čime se dobiva nadogradnja kompozicije. Ako ništa drugo, ono barem su im pjesme vrlo plesne i brze (nije hardcore ritam), te se u svemu tome mogao čuti i poneki zanimljiv asocijativni zvuk gitare koji podsjeća na violinu, klavir ili synth (osobito u kompozicijama koje podsjećaju na Cabaret Voltaire), ali sve skupa nije to ništa osobito, no za prilike domaćeg rocka je itekako važna stvar jer su u publici bili i članovi nekih ovdašnjih post-rock i sličnih, modernijih underground sastava koji su možda nešto vrijednog saznali. Posljednja stvar koju su ove djevojčice izvele na traženi bis bila je tipična razbijačko-nemelodična skladba u rangu Sonic Youth iz perioda od 1987. do negdje albuma "Washing Machine" iz 1995. gdje je glavnu ulogu igrala posve ošamućena, atonalna i kakofonična buka koja se posve izdvojila iz večerašnjeg opusa Nisennenmondai. Stoga se ne treba niti čuditi što su im tiraži svega 500 komada po izdanju.
Europljani vole melodije, istočnjaci imaju svoj 19-totonalni sistem, tko će sve to zadovoljiti...? Ipak ovim hrabrim curama treba dati šansu, a uz to i dobru puricu s mlincima, janjetinu, sarmu, štrukle (a i pokojeg dobrog, crvenog zaokruženog gurmana). Od sushija i riže se ne deblja. Sav fosfor ide u mozak i u oči. Pametni i kosooki.

horvi // 22/02/2008

> vidi sve fotke // see all photos