Da citiram Edu sa prijateljskog portala: ˝Vijest dana je da je jedan jazz koncert rasprodao Lisinski. Nismo još propali kao nacija.˝

Na pročelju KD Vatroslava Lisinskog stoji veliki reklamni banner Gregory Porter & Zagrebačka filharmonija 23. siječnja 2026. u KD Vatroslava Lisinskog i RASPRODANO!!

Zagreb Jazz Festival, a.k.a. Dražen Kokanović and his possy, uz financijsku i medijsku potporu Večernjeg lista pripremili su pravu glazbenu poslasticu. Početak 2026. godine obilježilo je veliko otvaranje 17. Zagreb Jazz Festivala! Nagrađivani američki glazbenik Gregory Porter, u pratnji svog benda i Zagrebačke filharmonije pod dirigentskom palicom Ivana Josipa Skendera, nastupio je 23. siječnja u 20 sati u Lisinskom.

Gregory Porter jedan je od onih rijetkih glazbenika čija se priča čini gotovo jednako snažnom kao i njegov glas. Njegova karijera počiva na snažnoj osobnoj priči i izrazitoj autentičnosti. Rođen 1971. u Sacramentu, odrastao je uz majku koja ga je kroz crkvu uvela u gospel i jazz, oblikujući njegov emotivni, duboki bariton i sklonost introspektivnim temama. Nakon što je zbog ozljede morao napustiti sportske ambicije, Porter se okreće glazbi, gradeći karijeru postupno, nastupima u malim klubovima San Diega.

Njegovi albumi funkcioniraju kao osobne i društvene priče. Na Water (2010) i Be Good (2012) Porter istražuje identitet, marginalizaciju i potragu za dostojanstvom, često kroz liriku koja spaja intimnu ispovijed i socijalni komentar. Komercijalno uspješniji Liquid Spirit (2013) donosi afirmaciju zajedništva i duhovne obnove, dok se na albumima Take Me to the Alley (2016) i All Rise (2020) sve otvorenije bavi temama rasne nepravde, suosjećanja i moralne odgovornosti. Porterovi tekstovi rijetko su ironični; oni su izravni, topli i namjerno univerzalni, oslanjajući se na tradiciju jazza i soula kao glazbe empatije i otpora.

Par minuta nakon najavljenog početka pred publiku izlaze svi glazbenici, dirigent i gospodin Kokanović koji je pripremio mali uvodni govor. Prisjeća se početaka Zg jazz festivala koji je prije nekih 20-tak godina započeo od Jazzarelle a nešto kasnije poprimio današnji oblik. Zahvaljuje se svojim financijerima i pratiteljima (gradu Zagrebu, turističkoj zajednici grada i portalu Ravno do Dna). Iskazuje svoje zadovoljstvo pri pogledu na dupkom punu dvoranu i priželjkuje da ovo ne bude poslastica samo za intelektualnu elitu nego i za svakog Peru Perića uspoređujući ovaj događaj sa ispijanjem rakijice i mirisanjem cvjetne livade na što se publika lagano nasmijala. Objašnjava nam kako se večerašnja gozba kuhala proteklu godinu dana od posljednjeg Porterovog koncerta u Kinu SC krajem 2024. kada je bez medijske buke napravio četverodnevnu pauzu na turneji baš u Zagrebu. And the rest is history…

Uz pratnju svojeg užeg kruga glazbenika s kojima ima dugogodišnju suradnju Porter je tiho i gotovo samozatajno izašao na pozornicu i krenuo s pjesmom.

Prva je bila Painted on Canvas (Be Good, 2012.) Intimna, gotovo ispovjedna pjesma o emocionalnoj ranjivosti i potrebi za razumijevanjem. U njoj Porter koristi slikarsku metaforiku kako bi opisao ljudske odnose kao nešto krhko, ali trajno. Nastavio je u intimnom tonu pjesmom Nature Boy (Nat King Cole & Me, 2017) - klasičnoj jazz baladi o mudrosti, ljubavi i duhovnom putovanju najpoznatijoj u izvedbi Nat King Cole kojemu je Porter posvetio čitav album kao svojem uzoru. Nastavio je intimnom baladom, jednom od njegovih najpoznatijih autorski Hey Laura (Liquid Spirit, 2013) napisanoj u obliku pisma ženi koja se emocionalno udaljila. Tekst je jednostavan, ali snažan, fokusiran na neizgovorenu bol i nostalgiju.

Prije gotovo svake pjesme a pogotovo kako je večer odmicala Porter bi publici ukratko najavio iduću. Tako se sljedećom prisjetio svojih početaka i gaža u malom klubu u New Yorku. On My Way to Harlem (Water, 2010). Tekst pjesme je vrlo životan i pun opisa ulica i samog grada, glazba čak apstraktno podsjeća na gradsku vrevu i kakofoniju zvukova koje prerastaju u melodiju. Harlem se pojavljuje kao simbol crnačke povijesti, jazza i samopotvrđivanja. Također autorska Modern Day Apprentice (Be Good, 2012) pjeva o učenju kroz život, svjestan vlastitih nesavršenosti i razvoju. Real Good Hands (Water, 2010) - predstavio je kao pjesmu koju je napisao kako bi se predstavio ocu svoje tadašnje djevojke, nije znao kao to reći pa je otpjevao o povjerenju i ljudskoj dobroti. Otpjevana kao duhovna pjesma nade i predaje, u stilu gospela.

Najveće oduševljenje večeri u meni je izazvala Musical Genocide (Water, 2010) Porterova autorka pjesma s političkom temom. Kritika komercijalizacije glazbe i brisanja afroameričke glazbene baštine, s jasnom sviješću o kulturnoj odgovornosti. Bez poznavanja pjesme i teksta od prije, sama izvedba je bila iznimno moćna. Dojam je bio kao more zvukova koje nas preplavljuju i uzdižu na neku drugu razinu osjeta (barem ja tako doživljavam dobru glazbu). Posebno se istakao saxofonist sa svojim solo bravurama ali nisu niti drugi zaostajali. Porter je svakom dao njegove solo minute slave bez nadmetanja s njegovim glasom. Iduću laganu, poput uspavanke pjesmu Be Good (Lion's Song) (Be Good, 2012) je posvetio dirigentu i njegovoj kćeri, što je dodalo još jednu notu emotivnosti čitavoj izvedbi. Iako je više puta spominjao svoju majku kao inspiraciju u životu, kroz ovu pjesmu posebno je naglasio sve vrednote koje ona za njega utjelovljuje Take Me to the Alley (Take Me to the Alley, 2016). Socijalno angažirana pjesma inspirirana biblijskim motivima, usmjerena na marginalizirane i zaboravljene. Kritika licemjerne solidarnosti i poziv na stvarnu empatiju. Nastavio je sa Liquid Spirit (Liquid Spirit, 2013) Energična, gotovo himnična pjesma koja spaja jazz, gospel i soul. Slavi duhovno oslobađanje i kolektivno iskustvo, često interpretirano kao suvremeni "protest song". Prvi put progovara o politici i značenju dobrih vođa za jedan narod, s posebnim naglaskom na Martina Luthera Kinga Jr. Pjesmom When Love Was King (Nat King Cole & Me, 2017). To je romantična balada pisana u duhu klasičnog jazza. Iako originalna, stilski se oslanja na estetiku Nat King Colea i ideju bezvremenske ljubavi. Nastavljajući sa No Love Dying (Liquid Spirit, 2013) pjesmom nade i emocionalne otpornosti. Porter poručuje da ljubav ne nestaje unatoč boli i razočaranju, koristeći jednostavnu, ali sugestivnu liriku. Porter poziva publiku da mu se pridruže u pjevanju glavne poruke pjesme ponavljajući There will be no love that's dying here. I na tu notu napušta pozornicu.

Znajući da će ga pljesak vratiti, dvorana ustaje na noge i doziva ga nazad. Porter se odaziva i uz nježne note klavira uz pratnju gudaća kreće sa bezvremenskom Smile (Nat King Cole & Me, 2017) - drugom večerašnjom koju je obilježila izvedba slavnog Nat King Colea. Za one koji vole fun facts zanimljivo je dodati da je pjesma počela kao instrumental koji je komponirao slavni glumac i autor Charlie Chaplin kao jednu od tema za svoj film Modern Times (1936), tekst je dodan tek 1954. a napisali su ga John Turner i Jeffrey Parsons. Zadnju pjesma koju je izveo, i koju sam iskreno očekivala pregledavajući nedavne Porterove setlise je bila Stingova It's Probably Me (Liquid Spirit, 2013). Iako smo svi došli slušati Portera i uživati u njegovo baritonu, nemali broj gledatelja odlučio mu se priključiti u pjevanju zadnje pjesme. Uz dugotrajan pljesak i stajaće ovacije koncert je završio. Na izlasku su se dala uočiti mnoga poznata lica iz javnog života. Iskreno se nadam da su došli uživati u glazbi a ne pokazivati svoje toalete ili u nekim slučajevima obnažene dijelove tijela (podsjećam, vani su još uvijek temperature ispod minusa).

Special mention, poimence zaslužuje Porterov prateći bend. Iako organizatori najava nisu naveli popis svih individualnih članova benda specifično za ovaj koncert, koliko se može povezati to su bili:

Chip Crawford - klavir / glazbeni direktor
Emanuel Harrold - bubnjevi / ritam sekcija.
Aaron James - kontrabas / bas.
Saksofonist - Tivon Pennicott
Vibrafon / perkusije - James Shipp

Poseban ugođaj na zagrebačkom koncertu definitivno je dala i Zagrebačka filharmonija. Zbog nje je zvuk bio čarobniji, topliji i puniji, sve u pozitivi, nikada pretjerano niti prenapadno prisutan, pružio je Porteru dodatnu visinu izraza.

Zaključak. Ovakve se večeri pamte i dugo nose sa sobom, obogaćuju nas i vrijedne su čekanja. Nadam se da će ih biti još.

nina kc // 24/01/2026