Bubnjar Barry Altschul karijeru je započeo u prvoj polovici 1960-ih. Na početku samouk, važnu poduku primio je od bubnjara Charliea Persipa. Za rano razdoblje važna je njegova suradnja s pijanistom Paulom Bleyem s kojim je nastavio svirati i snimati tijekom tri naredna desetljeća. U drugoj polovici 1960-ih djelovao je kao član udruženja Jazz Composer's Guild i Jazz Composer's Orchestra, što je odredilo njegov ukus prema slobodnoj improviziranoj glazbi. Legendarni su albumi što ih je početkom 1970-ih snimio u triju s pijanistom Chickom Coreaom i kontrabasistom Daveom Hollandom, te s kvartetom Circle kad im se pridružio multiinstrumentalist Anthony Braxton, kao i neki što ih je snimio sa saksofonistom, flautistom i pijanistom Samom Riversom. Ta ostvarenja smatraju se esencijom free-jazza. Kao vođa sastava snimio je petnaestak albuma, a puno više kao član sastava drugih glazbenika. Među ostalima svirao je i snimao s uglednicima suvremenog jazza kao što su Hampton Hawes, Dave Liebman, Lee Konitz, Andrew Hill, George Lewis, Julius Hemphill i Roswell Rudd. U novije vrijeme vodi stalni trio 3Dom Factor u kojem uz njega sviraju kontrabasist Joe Fonda i saksofonist Jon Irabagon. Uz taj, jedan od najboljih free-jazz sastava na svjetskoj sceni, izvodi vlastita djela, a ponekad i standarde, ali uvijek na poseban i osoban način.

Razgovarali smo 4. prosinca 2016. u Krakovu gdje je u klubu Alchemia nastupio sa spomenutim triom. Snimka s tog koncerta poslije je objavljena na albumu "Live In Krakow" koji je odmah dobio sjajne kritike. Promovirat će ga 25. svibnja u dvorani "Blagoje Bersa" na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na zaključnom koncertu ciklusa Jazz.hr u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Divno je vidjeti tu radost koja vlada među članovima vašeg trija tijekom nastupa. Kako to postižete?
To je zbog spoja naših energija, duhovnosti, uma i osjećaja. Nešto je kliknulo.Gdje god sviram s ovim triom govore mi da se smješkam tijekom nastupa. To je zato jer u glazbi koju sviramo sadržano je puno humora. Potrebne su tri note da čujem kad se ostali pozivaju na 1940-e i 1950-e i to me nasmije. Važno je da smo otvoreni jedni prema drugima i da smo upoznati s glazbenim rječnikom kako bismo glazbom mogli posjetiti mnoga mjesta, aJon i Joe to jesu. Oni su kreativni instrumentalisti i snažne osobnosti. Ostvarili su vlastiti glazbeni izraz.

Osjećam kao da s njima letite u slobodu?
Da, mi doista letimo na svakom koncertu.Svi smo obrazovani glazbenici, bez obzira jesmo li pohađali školu ili smo samouki. Svi jako dobro poznajemo povijest glazbe. Naime, biti slobodan ne znači da si u mogućnosti raditi što god želiš. To nije sloboda. To je kaos. Imamo slobodu izbora. Samo je jedna sloboda, u svemu - sloboda izbora. Želimo li svirati tu glazbu moramo poznavati mnoge različite glazbene stilove i tek tada možemo spontano odabrati u kojem ćemo smjeru krenuti kad nas obuzme silina vibracija, kamo god nas vodi nadahnuće. U ovom triju svatko može, u bilo kojem trenutku, biti vođa sastava. Onaj koga u nekom času obuzme uzvišena kreativna energija odabire smjer u kojem ćemo krenuti.

Tako je bilo i na koncertu u Krakovu koji je bio doista poseban.Zašto ste snimku tog nastupa odlučili uvrstiti na novi CD?
Komunikacija je bila izvrsna. Bio je to naš posljednji koncert te turneje i tako smo moćno svirali, a glazba je samo poletjela, baš kao što si upravo rekao.

Možemo vidjeti da pažljivo osluškujete što tko svira i reagirate na sve što se događa. Kako to utječe na vašu glazbu?
Slušanje je neophodno. Jako je važno pažljivo slušanje onoga što sviraju drugi članovi sastava, ali ne mora svima biti najvažnije ono što je najvažnije nama.

To je također važno za glazbu, zbog toga bolje komunicirate s publikom.
Nadam se. Naime, kad je riječ o jazzu, publika aktivno sudjeluje u stvaranju glazbe.Rođen sam u 1940-ima kad je među beboperima vladao drukčiji mentalni odnos, među njima ili njih prema publici. Svi su se oni neizmjerno zabavljali, dobro su se provodili, ali kad je u pitanju bila glazba svi su bili jako ozbiljni. Danas su svi samo ozbiljni i ništa više.

Zašto volite svirati tu glazbu?
To je potpuno iskustvo, cjelovit umjetnički, kreativni doživljaj.Odrastao sam slušajući programe američkih radio postaja. Bilo je to 1940-ih i 1950-ih kad su sve te postaje emitirale snimke jazz glazbe. Imam sedamdeset i četiri godine i trebam se vratiti daleko u prošlost kako bih se prisjetio svega. Od rane mladosti želio sam biti glazbenik, a budući da sam bio okružen zvukovima jazza bilo je logično da sviram tu glazbu.

Kako ste učili jezik jazza?
Na ulici.

Jeste li učili svirajući na jam sessionima?
Da, to je svakako odigralo važnu ulogu u mojem obrazovanju.To je važno za svakog jazz glazbenika, a danas glazbenici sve rijeđe sviraju jam sessione te također sve rjeđe sviraju u sastavima starijih, iskusnijih glazbenika.

Kako ste se glazbeno razvijali?
Počeo sam svirajući swing glazbu i to na način kako je Gene Krupa svirao, ali to nije bilo ono što je u zlatno doba orkestara svirao s Bennyjem Goodmanom. Bila je to glazba nadahnuta njegovim malim sastavima kad su uz njega nastupali Anita O'Day i Roy Eldridge. Iz toga sam uskočio u bebop, a potom i hardbop, te postbop i konačno "freebop", ha ha ha.

Kako ste ušli u "freebop" i jeste li bili svjesni da svirate nešto novo što će biti zabilježeno u povijesti?
Nisam razmišljao o tome, samo sam mislio na glazbu. Nisam razmišljao o tome hoće li to što sam radio utjecati na povijest glazbe ili bilo što takvo. Nisam ja bio taj koji je donio nešto novo. To su bili glazbenici iz naraštaja koji je stasao prije mene, primjerice oni koji su se udružili u Jazz Composers Guild Orchestra. Oni su mi pomogli da otvorim um i spoznam da osim hardbopa, koji sam do tada svirao, može biti još nešto. Tako sam počeo proširivati vidike, svirati i nešto drugo, nešto što nije bilo ukorijenjeno u tradiciji jazza.

Kad ste počeli svirati free glazbu?
Godine 1964., s Paulom Bleyem. Zamolio me da mu se pridružim na jednom nastupu, iako nisam bio upoznat s njegovom glazbom. U stvari, prije toga sam ga jednom slušao, u triju s Paulom Motianom i Garyjem Peacockom. Prije koncerta pitao me želim li svirati standarde ili glazbu kojom je on tada bio zaokupljen. Rekao sam mu da možemo svirati što god poželi. Tada sam prvi put svirao free glazbu.

Kako je bilo svirati free glazbu s Chickom Coreaom i Daveom Hollandom, također i u kombinaciji a Anthonijem Braxtonom?
Predivno! Chick i Dave su namjeravali napustiti sastav Milesa Davisa i utemeljiti trio. Kad je došlo do toga pozvali su meda im se pridružim. Zajedno smo svirali gotovo dvije godine. Tada nam se, na jednom nastupu u Village Vanguardu, pridružio Anthony Braxton čije nas je sviranje zaintrigiralo i zato smo počeli redovito nastupati s njim.

Kako su drugi glazbenici i kritičari gledali na vaše glazbene ekstravagancije?
Ha ha ha, ovisilo je o tome tko su bili ti glazbenici. Mnogi kritičari, vlasnici klubova i drugi bili su jako uznemireni slušajući našu glazbu.

Sam Rivers, s kojim ste svirali, također je bio važan za tu glazbu. Zašto je bio važan za vas?
Sjajno sam se osjećao svirajući s njim. Njegov je sastav svirao sto posto improviziranu glazbu, od samog početka. Nikad mi nije govorio da trebam svirati na neki određen način, da moram svirati određenu glazbu. Sve što bi rekao bilo je: "Svirajmo!"

Sjajan ste skladatelj.
Hvala. Ha ha ha. Ne znam jesam li sjajan, ali OK.

Kad to kažem ne mislim na pisanje skladbi nego na improvizaciju, skladanje u trenutku izvedbe, što je karakteristika jazza. O čemu razmišljate u tim trenucima?
Dok sviraš ne razmišljaš. Ako počneš razmišljati dok sviraš zakasnio si, ostao si iza ostalih. To je upravo ovako kao što sad razgovaramo. Ne razmišljamo o riječima koje ćemo izgovoriti nego ih jednostavno izgovaramo. Govorimo ono što nam u tom trenutku padne na um.

Što je, prema vašem mišljenju, suština jazza ili improvizirane glazbe?
Nemam ništa što bi mi u jazzu bilo najvažnije. Sviram jazz! To mi je najvažnije! To mi pričinjava radost!Kao što je Louis Armstrong rekao: "Ako ne znaš što je jazz..."Jazz je umjetnička forma koja podrazumijeva izražajnost, a nastala je kao posljedica zabranjivanja. Naime, tu su glazbu izmislili robovi. To je bila njihova kultura toga doba, kad im je bilo dozvoljeno tek da jednom tjedno izvode svoju glazbu - subotom na Congo Squareu u New Orleansu. Tamo su se miješale razne glazbene kulture: španjolska, francuska, klasična, blues... Tako je nastao jazz. Među prvim jazz glazbenicima bio je Buddy Bolden, a poslije su došli King Oliver i Louis Armstrong. Armstrong je bio prvi koji je odsvirao solo, prvi koji je improvizirao. Ta se glazba nastavlja i razvija do današnjih dana.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog llista od 13. svibnja 2018.)

terapija // 22/05/2018