U srijedu su na Šalati nastupili Dropkick Murphys, vjerojatno najpopularniji celtic punk bend na svijetu. Kako Zagrepčani izgleda otkidaju na taj žanr, čemu svjedoče i ovdašnji kultni status Poguesa i Flogging Mollyja, Dropkickima je ovo čak četvrti koncert kod nas.
Na predgrupu Grade 2 došla sam dosta kasno pa ne bi bilo fer da ih opišem kao "generički punk rock" jer nisam čula sve što imaju. Na razglasu prije Dropkicka vrte se punk klasici, Stiff Little Fingers, Billy Bragg… Tik prije izlaska benda na pozornicu vrti se epski keltski folk. Eh sad, ono što mi je tijekom prvih 40-ak minuta koncerta prolazilo kroz glavu bilo je - "je li problem u meni, ili njima fakat fali energije?" Energija je sinonim za ovaj bend i njihov glavni "selling point", i manjak iste je doslovno zadnja stvar koju bi itko od njih očekivao, ali od prve pjesme The Lonesome Boatman (obrada Fureysa), zatim The Boys are Back, pa sve negdje do Gotta Get to Peekskill, sve je zvučalo nekako odveć rutinski, kao da fali duše, doslovno sam više energije osjetila na studijskim snimkama nego na ovim izvedbama uživo. Čak je i moja apsolutno najdraža stvar od Dropkicka, Johnny I Hardly Knew Ya, zvučala nekako razočaravajuće i beskrvno. U jednom momentu zapitala sam se je li problem to što im fali energije i svježine uživo, ili što imaju samo par stvarno dobrih stvari, ili je možda stvar u tome da se nikad nisu odmaknuli od gabarita žanra i strogo zacrtanog zvuka, pa eto, fali neke eklektičnosti, uzbuđenja, svježine, evolucije… (Bit će da je ipak stvar u tome što glavnog vokalista Ala Barru, koji se povukao zbog majčine bolesti, već nekoliko godina zamjenjuje Ken Casey, i "nije to to", nešto bitno tu fali). Moj inicijalni, i (spoiler alert) srećom preuranjeni zaključak bio je da gledam umorne ostarjele ljude koji kroz rutinsku svirku pokušavaju doseći i zadržati ultra visoki nivo energije ali im ne uspijeva.

Naznaka nečeg boljeg najprije se pojavila u bloku od tri pjesme s prvog albuma, Do or Die (Casey veli: "for the old school ones in the crowd"), koje su znatno sirovije, žešće, "uličarske", manje folk i više punk ( s vrlo primjetnim utjecajem Oi-ja). The Road of the Righteous me doslovno teleportirala natrag u djetinjstvo, u doba kada sam s nekih 12 godina otkrivala punk, i ne samo punk nego i muziku kao takvu, i kada je ova pjesma bila jedna od onih mp3ca koje sam skidala po pola sata i neizmjerno im se veselila. Stvar nisam čula dvadeset godina, ali nevjerojatno da sam se istog časa prisjetila svakog stiha i takta. Ove tri pjesme, realno, nisu bogznašto, ali su nekako simpatičnije od mnogih novijih, s više zanimljivih nesavršenosti i osobnosti i s osjetno boljom energijom. A i uvijek pozdravljam stilske odmake na koncertima.
Prava "prijelomna točka" bila je polubalada Forever, u kojoj sam osjetila neku dobru vibru i "dušu" , i nakon toga je sve zvučalo bolje. Možda je ovo jednostavno jedan od onih bendova kojima treba dugo da se ugriju.
State of Massachusetts i Skinhead on the MBTA zvučale su moćno, a počastili su nas i odličnom obradom navijačke himne Liverpolla You'll never walk alone koja je dočekana s oduševljenjem i zbornim pjevanjem. Nivo energije i intenziteta samo se diže i diže, pali se i baklja u publici. Vrhunac je bio njihov drugi najveći hit, Rose Tattoo, koji je bio izveden tako perfektno da su me prošli trnci, što mi se rijetko događa. Napokon sam osjetila ono zbog čega sam došla na koncert: ludi intenzitet, energiju, himničnost. Bilo mi je drago čuti i Irish Rover, koju znam iz verzije Poguesa. Tokom čitavog koncerta, ljudi u prvim redovima su otkidali, odlepljivali i općenito djelovali kao da uživaju kao nikad u životu, dok iza kao da je malo falilo života, ali ja sam se k'o penzić sjela na tribinu pa nemam pravo nikome prigovarati zbog nedostatka energije. Na samom kraju koncerta izveli su svoj najveći hit, Shipping up to Boston, koja se proslavila nakon što je uvrštena u film The Departed Martina Scorsesea, i na koju su apsolutno svi, od prvog do zadnjeg reda, pa i kod mene na tribini, potpuno otkinuli. Prava erupcija oduševljenja i savršen završetak koncerta.

dora pavković // 16/06/2024