Ima tome dosta godina kako sam na obroncima Žumberka spazio nekog šašavog momčića kako zamišljeno svira "Ajde Jano" sam sebi i leptirima. Ne sjećam se detalja, ali pamtim da mi je palo napamet kako, jebomepas, sve mu vjerujem, ovaj stvarno namjerava prodat konja kolo da igra. Neće vas iznenaditi, pošto ste sistemu eliminacije vični, da taj čovo nije bio sedmeročlani francuski rap fusion kolektiv imena Noflipe, već jednočlani domaći etnoidni kantautorski entitet imena Ladika Martin.

Sljedeća referentna točka je 2020. i Sućurajski Tam Tam gdje taj odjednom, iako podjednako magličasto-cvjetnih misli i pojave, više nije sam, a i vlastite se pjesme pjevaju. Iako je već tu bilo evidentno da je riječ o mamojebeno talentiranom liku, estetika i poetika su ostavljale prostora da ih se posmatra s blagom posprdnošću, barem od strane nas koji vikendom brijemo glave i s frendovima iz škole mlatimo hipije. Četiri godine kasnije, sprdati ga se može još samo stoga što albuma još uvijek izdao nije, a estetika i poetika su toliko britke, konkretne i fascinantne, da mirne duše mogu tipkati o nečem trenutno najvažnijem što se na domaćem pjesmostvaralačkom horizontu ima čuti i vidjeti.

Uzeo je tu (ili ona njega) inherentnu mu misao vodilju da nas je priroda stvorila a mi nju maltretiramo, i pristupio joj na način koji nas vraća nekih 55 godina u rikverc, u doba kad su se (ili barem tako volimo misliti) njegovi dlakavi braća i sestre manje bavili eteričnošću i ezoteričnošću, a više prosvjedovali protiv Vijetnamskog rata i aktivno radili na rušenju trulog establišmenta. Znači, Ladika je protestni pjevač. I to kakav. On je protestni dakle pjevač stare škole, ali nove semantike - protestne pastorale, čoeče! Ne lovi se parolaštva i pamfletizma, bit će stoga što mu je glava ionako prelelujava i vrckava da bi uopće bila podložna tim prvoloptaškim agendama. Njegova polazišna točka inspiracije je tamo negdje iza četrnaestog brda i stosedmog bora, ali poanta je krajnja, koliko god bila upakirana u milijun začkuljastih stilskih figura i podložna naletima improvizacijskog ludila, bez iznimke jasna, točna, svima shvatljiva i nevjerojatno važna. Toliko važna i toliko osvježavajuće servirana, da nije nepoznat slučaj da se čovjek slušajući naježi tijelom cijelim.

To mi se tog nasumičnog četvrtka u opskurnoj atmosferi Dva Osmice dogodilo u barem četiri, a neki će reći i do sedam navrata. Sjedio sam na zvučniku odmah uz stejdž, pa mogu reći da mi se čini da su i vjerni pobočnici Margeta i Hrs (nekad Terarij, danas TriNiti) tu negdje na mojim brojkama. Ljudi se izvrsno zabavljaju i istinski guštaju dok uspješno igraju lovice s Ladikinim pregrijanim mozgom po pozornici, dinamika je vrlo zdrava i prirodna. Mislim da je to stoga što, evidentno je, i nemaju baš probe često (i to je dobro u ovom slučaju, garancija zaobilaska patvorenosti), a osim toga Martin uvijek iznova uspijeva svaku od tih pjesama (koje dosad skoro već znam sve napamet) izvesti na način da zvuči kao da je nastala na licu mjesta, iscurila iz njega iz čiste nasušne potrebe da zagrize kost. Tu je negdje ta ključna razlika otprije četiri godine, od napušenog lagano klimavog slatkiša, smo došli do lika koji s nabreklom čeonom žilom i žicama na rubu pucanja izgara da dopre do čovjeka svakim tonom i slovom, kompletno sjedinjen sa onim što propovijeda. Ušao u sebe što bi se reklo. Ako sam mu onomad na blef vjerovao da prodaje konja, onda bih sad već ergelu lično otkupio.

Muzika se kuje dok je vruća, to je stara vijest. I taj me dio u cijeloj priči jedino nervira, plašim se da si ova trojica blago trate "prime". Mene stvarno po gradu nema uopće, naletim ovako jednom-dvaput godišnje u prolazu, i vidim da se album i dalje nije snimio i da se opet svira za 20-30 ljudi u Attacku ili toj Jabuci. Ne znam jesam li dosad razjasnio to tipkajući, ali ovo, osim što je važno i posebno, je i izrazito slušljivo, radiofonično. Nema nikakvog isusovog razloga da uz malo ozbiljniji pristup, dobro snimljen album i dobro odrađenu promociju, ovo ne puni a barem neki Vintage na promociji. Samo, to se trebalo dogoditi još prije godinu ili dvije. Poštovao bih izvođačevu odluku da ostane u undergroudu i radi to iz hobija u 99% slučajeva, ali ovdje ne mogu. Priroda i društvo buraz, jebiga, nerazdvojno je. Tkivo domaćeg društva bi bilo barem za nijansu zdravije da je u njemu više Ladike, pa urgiram da se to odmah postavi kao prioritet. Vraćam se na zimu u inspekciju.

Čudnovata stvar je ta da su nakon njih svirali neki francuski mišmaš funk punk treš reperi Noflipe, znači niđe veze. Putem shvaćam da je poveznica slovenski Kavč festival na kojem su i jedni i drugi tih dana nastupali, a usto je navodno netko ili neki iz Noflipea dijelom onog Chant Electronique s našim Nenadom Kovačićem i Dunjom Bahtijarević, pa su se eto i po toj liniji dokopali ovakve privilegije da sviraju na mjestu i u vrijeme za koje je jasno da organizator ostaje u minusu samo putne do Ljubljane i nazad kad isplati. Da, baš nikog nije bilo, i to je definitivno oštetilo utisak meni osobno, jerbo je ovo izrazito opa cupa jump jump are you feeeeling gooood rakijaaaa bend. A takvima treba pun klub, ili još bolje festival, da bi priča funkcionirala. Dubioza je mlitava korelacija, francuski wannabe balkanski Joke puno puno bolja (čak i miksača isto imaju na stejdžu), a za one koje žele znati više, recimo da sam siguran i da bi Soma Dollara točno ovako zvučali i izgledali da su ikad okupili bend.

Ja sam tu bio nakon nekog debelog aftera, a sutradan sam imao i vlastiti koncert, pa nisam izdržao dulje od tri-četiri stvari. Prosto nisam imao odakle iščupati dovoljno mahnitog elana da plešem na njihove razvaljotke, a na ono ako ne plešeš, koji si kurac dolazio, možeš doma. Općenito sam blago iznenađen (a tjedan ili dva prije sam bio u Melkwegu na bendu potpuno drukčijeg zvuka ali vrlo sličnih ciljeva, španjolska turbo cumbia senzacija imena Eskorzo) da ovakva ekipa koja odluči žrtvovati svaku finesu nauštrb toga da se obuku u otkačene uniforme i sa 40+ godina skaču i viču are you readyyyyyy to partyyyyy jump jump uz dementno nabrijani ritam i puhačku melodiju koja želi evocirati hype u glavi do razine da zvuči više nervozno nego sretno uopće još uvijek postoji, mislio sam da je to izumrlo prije deset godina sa zadnjim Dirty Old Festivalom.

Meni je žao što ne pišem baš više, ali to nije stoga što mi se ne piše, nego stoga što me slabo ima. Majke mi, nadoć će opet neki period kad ću izbacit 50 reportova u tri mjeseca. Tješi me što vremena ima, Terapija očito planira živjeti zauvijek.

ujak stanley // 28/03/2024