Kako ne volim zimu. Ispričavam se, ali ne znam kako drugačije započeti izvještaj kad u četiri popodne zurim kroz prozor u mrkli mrak i upali mi se sezonska depresija zbog koje propitkujem što sa svojim ograničenim vremenom na ovoj planeti radim. Neugodna je to emocija. Teška koliko i prazna, ne govori puno, a to što govori je vrlo glasno. Ako ništa drugo taj je koktel ojađenosti i blaziranosti idealan za saživljavanje s nježnijom stranom naše male glazbene scene. Senzibilno stanje uma puno je prijemčivije tim suptilnijim segmentima umjetničkog stvaralaštva nego energizirani duh proljeća ili ljeta. Ne volim zimu, ali joj priznajem tu prednost, neke je gigove bolje čuti umoran, tužan i ranjiv te u procesu proći kroz neku vrstu katarze. Utoliko ne mogu zamisliti bolji kontekst za slušanje novog projekta Maje Posavec, POMA - "Leaving a lover".

Projekt je uistinu prava riječ jer, iako ja o ovome pišem pod premisom koncertne recenzije, a djelo je izvedeno u sklopu programa Kazališta u Močvari, "Leaving a Lover" se ne zadržava stogo unutar gabarita glazbenog ili kazališnog medija. U riječima Posavec na kraju izvedbe, posrijedi je "istraživanje", lelujava umjetnička forma koja je realizirana za potrebe diplomskog rada na Catalyst institutu u Berlinu gdje trenutno studira. Za Posavec je, tako, logično bilo da će u procesu sjediniti glazbene i kazališne umjetnosti koje su njenu karijeru obilježile, posljedično stvarajući eterično djelo koje se opire jednoznačnom ukalupljivanju u jedan od medija. Ovo postaje jasno već u 20:22 kada Posavec izlazi na pozornicu s bendom i umjesto da glazba naznači početak performansa, Maja pomalo izgubljeno vrluda po bini da bi naposljetku zapalila cigaretu, upalila grafoskop i projicirala nam crno-bijelu fotografiju sebe pored nekog stabla. Na projektor se zatim stavlja čipka i nekoliko rozih, plastičnih šalica te tek tada sentimentalna gitara uvodi glazbeni dio djela.

Tih prvih nekoliko minuta primjereno postavljaju ton cijele predstave - efemeran, intiman, melankoličan, no ne i neuzemljen kako ovakve stvari znaju biti. Sljedećih je dvadeset minuta zato sačinilo srž glazbenog programa gdje je odsvirano oko polovice pjesama koje će se naći na istoimenom albumu. Nije iznenađujuće s obzirom na renomirane jazz glazbenike s kojima se Posavec okružila da je kantautorski štih oplemenjen jazzy prizvukom i pokojom disonantnom dionicom. U kombinaciji s 1960-e stylingom te rekvizitima poput čipke i grafoskopa cijela stvar odaje dojam nekakvog ljubavnog pisma sredini prošloga stoljeća. Samozatajno, elegantno i mračno, preuzeta je gotovo noire atmosfera s klavirom koji neprekidno stvara lagan, ali uznemiren ambijent dok kontrabas, bubanj i gitara kao ritam sekcija odmjereno i sporo koračaju pružajući Posavec široko polje za iskazivanje vokalnih sposobnosti. Pritom ne tvrdim da je ovo puka imitacija kantautorskog, jazz ili pop miljea sredine prošloga stoljeća. Progresije i aranžmani su uvjerljivo modernijeg senzibiliteta, no svjesno naginjanje prema tome stvara dojam neke iskrivljene nostalgije koja prožima cjelokupno djelo shodno tematici "napuštanja ljubavnika". Upravo su ti trenutci, oni u kojima Posavec zavodljivo pjeva okružena obilnim količinama dima dok mekana ritam sekcija pleše s toplim klavirom, ti gdje je sivilo prosinca izvan Močvare doprinosilo iskustvu. Jednostavno rečeno, premda se glazbeno ne ističe pretjerano od mnogih sličnih projekata, Leaving a Lover je neporecivo ugodno za slušati.

Još je jedan neporecivo pitki projekt s kojim je teško ne povući paralelu Mary May. Je li zbog Borka Rupene na bubnjevima ili te retro fasade na pop zdanju, ali u više trenutaka me cijela stvar asocirala na njih, kao kakav mračniji i suptilniji sestrinski projekt. Mary je May, doduše, puno usviraniji projekt s nevjerojatnim solističkim trenutcima te monumentalnijim zvukom pa je možda nefer uspoređivati ih na taj način, no kategorija u kojoj ih je pošteno staviti bok uz bok iskrenost je izvedbe u kojoj Mary May svakako dobiva. Leaving a Lover površinski pomalo pati od onog sindroma uzvišene drame koji često mori mjuzikle, ovdje puno manje nego u većini, no dovoljno da me uskrati za dubinsko osjećanje emocije o kojoj se pjeva. Nadalje činilo mi se da su i tekstovi malčice nasilno ugurani u neke unaprijed predodređene taktove, što ima smisla jer je riječ o adaptaciji bajke, ali ponovno oduzima od tog konačnog utiska iskrenosti koji je toliko bitan za kantautore. Međutim, kako nisam ubrao sve tekstove, a ulovio jesam preko nekoliko zanimljivih misli, ne mogu samopouzdano suditi o tome. Koliko će se ti problemi osjetiti na albumu, još ćemo vidjeti, no s tek pokojom solažom u kojoj izvrsni glazbenici do punine dovode svoj talent te pomalo iscrpljenim aranžmanima, jedini stupovi na kojem glazbeni dio stoji su Posavičin vokal i ta snažna atmosfera. Hoće li to biti dovoljno za izvrsno albumsko izdanje je pitanje za drugi put, no na svu sreću u ovom je istraživanju glazba tek jedan od instrumenata pripovijedanja. Tako je sljedećih četrdeset minuta provedeno u naizmjeničnoj interakciji s publikom, performansu i pjesmama zbog čega ni u jednom trenutku glazba nije smorila, dosadila ili štogod slično.

Drugi "instrumenti" uključuju puštanje monologa o odlasku na španjolskom jeziku s mobitela koji je uručen Kapecu na gitari, projekcije skicoznih ilustracija s kratkim tekstom na grafoskopu, promjene marama koje Posavec nosi te, najupečatljivije, razgovor s publikom o bajkama. Iako naizgled nasumični, odvijanje ovih postupaka otkriva pomno promišljen tempo kroz koji se impresionistički dočarava jedna specifična emocija, turobna koliko i uzbudljiva, emocija napuštanja voljene osobe. Korištenje svima nam poznatih rekvizita poput mobitela ili već spomenutih grafoskopa nas tako uvlači u intimu cijele priče, daje nam kanal da se i sami vidimo u njoj, a cijela situacija do vrhunca dolazi kad nam Posavec na grafoskopu pokazuje ilustraciju Crvenkapice pitajući nas u kojem se od četiri lika (bake, lovca, vuka i pojedene Crvenkapice) vidimo. U tom je prolongiranom poglavlju ključ interpretacije "Leaving a Lover": da, poanta je prenijeti impresionističku viziju specifične emocije, ali je poanta i da tu namjerno neodređenu skicu primijenimo na vlastiti život. U karakteristično duhovitoj maniri kaže da se bavila astrologijom dok se nisu svi počeli njome baviti, pa se prebacila na bajke jer "učionica u kojoj se bajke interpretiraju je ispovjedaonica".

Taj jungovski moment traženja arhetipova u kolektivnom nesvjesnom preko kojih svi možemo sagledati vlastiti život i njegove transformacije me inicijalno i privukao ovoj predstavi jer se igrom slučaja u vlastitom stvaralaštvu bavim upravo takvim temama u zadnje vrijeme. Tako sam prije nepunih dva tjedna pročitao Campbellovo kultno djelo "Junak s tisuću lica", koje je 1949. godine postuliralo preko komparativne mitologije da u svakom od nas leži junak/inja te da razne promjene i putanje u životu prate set točaka koje prolaze i heroji davnina opjevani u mitovima i bajkama. Držeći to na umu nametnuta struktura pjesama koja polazi od razmišljanja o napuštanju ljubavnika, osjećaja krivnje, kontemplaciji o ulozi strasti i finalnoj smrti odnosa poprima smisao. Posavec ljubavni odnos, konkretnije njegov prekid, interpretira kao bajku koja prati Campbellovu shemu iako on tu shemu nikad nije primijenio na prekid. Time nas potiče da i sami mitologiziramo vlastita iskustva, da ih analiziramo iz perspektive svevremenskog junačkog putovanja. Gledano kroz tu prizmu gusta i mistična atmosfera pjesama također postaje jasnija, svakodnevni objekti koji se koriste u performansu i svakodnevna iskustva sadržana u tekstovima samo su udica potrebna da se identificiramo s tom mitologizacijom, preko svoje banalnosti nas mame da kročimo junačkom interpretacijom svog života koja je nužno mistična, čudna i onostrana.

U tome leži možda i najveća snaga "Leaving a Lover", u uspješnom dočaravanju te pomaknutosti na jedva primjetan način kao dio spomenute emocije koja se prenosi. Pjesme su slatke i pitke, Majina interakcija s publikom duhovita i karizmatična, ali čim se zagrebe dublje od površine nailazi se na nešto tamno i jezivo. Ono Drugo u koje možda ne želimo prodrijeti, poput odlaska u nepoznato izvan bedema našeg rodnoga mjesta ili komfora ustaljenog odnosa. U slatkim pjesmama se spominju ubojstva i smrt, Posavičina duhovita interpretacija bajki jako brzo postaje napadna dok je iza nje projekcija vuka s rasporenom utrobom, a čak i projekcija ilustracije labuda nosi naslov "Please somebody cut of the head of this lovely bird!". Napuštanje ljubavnika je uzbudljivo, pruža komfor u vlastitoj snazi te nosi gorkoslatki okus jeseni, ali je i mračno, nepoznato i stravično jer, kako i Posavec kaže, ne znaš napuštaš li ljubavnika ili samoga sebe. Za razliku od površnijih emocija koje nisam toliko popušio, ovaj sam daleko kompleksniji i suptilniji osjećaj osjetio kristalno jasno u dubini sebe.

I eto, taman kad sam si posložio sve u glavi, našao prihvatljivi ključ interpretacije te čekao treći čin koji će sintetizirati sve rečeno ili produbiti poveznicu Campbella i ljubavnog odnosa, koncert završi nakon sat i pet minuta. Zaključka nigdje, bilo mi je super, ali me ostavilo mrvicu praznim i izgubljenim. Dobro je, ali jel' to stvarno to? Daljnjim promišljanjem sam ipak došao do zaključka da je upravo taj manjak zaključka svojevrsni zaključak. Na koncu smo ustanovili da se impresionistički uspješno prenosi jedna specifična emocija, a sva druga raspisivanja samomitologizacije prekida su sekundarna. Izlaskom iz Močvare na šugavu zimu koja opet postaje uteg dao se ultimativni kraj izvedbi o napuštanju ljubavnika - "c'est la vie" i život ide dalje. Možda bih u duhu djela i ja trebao ovaj izvještaj ostaviti malo nedorečenim.

jan vržina // 23/12/2023