Jedna od seksipilnijih aktivnosti u životu je kad gledam što sam najviše slušao u proteklih tipa godinu dana, pa analiziram što od toga nisam još vidio uživo i koja je prva prilika da se to ispravi. Iako u pravilu i nisam nešto lud za tim trendy turskim melosom na koji otkida svaki world music fan koji drži do sebe, na Deryu Yıldırım sam se ipak ozbiljno navukao u zadnje vrijeme, valjda stoga što u njenim performansama osjećam nešto sasvim autentično, dovoljno blisko izvoru. Uspijeva miješati moderni pop/rock i psihodeliju sa tradicionalnim motivima bez da pritom i najmanje okalja ili komodificira taj specifični anatolijski blues, melodramatični šmek dobre stare zavijajuće patnje koji kad se razlije zrakom, i pseto će se nakostriješiti. Stid bilo svakoga tko nije dovoljno talentiran umjetnik pa onda tako monumentalno i beskrajno emotivno sazvučje interpretirajući trivijalizira! Htjedoh reći, Derya je, primijetih to, imala svirati u Parizu taman u to neko doba kad sam se ja lagano stopom trebao kotrljati od Marseillea ka Holandiji iz koje ovo pišem. Koncert rasprodan, ali dragi ljudi iz La Marbrerie mi promptno, za razliku od većine marsejskih papaka što su me ladno izignorirali, odobravaju akreditaciju, i time našu malu karavanu dovlače u Pariz taman u večer najljućih prosvjeda oko ovih mirovinskih reformi.

Teška gungula posvuda, i naravno da ne voze metroi ni vlakovi ni nikoji kurci i da nitko ne zna gdje je i što hoće, osim slobode, bratstva i jednakosti do večeras u ponoć. A plejs na tipa 10 km od centra. Ostavljam drugarice da se tuku s murijom i udišu suzavce i bjesomučno se pokušavam dokopati lokacije, stostruko istrigeran činjenicom da sam nekih tjedan dana prije zakasnio u Montpellier na 8°6 Crew (smijem reći najdraži mi bend uopće) zbog tog jebenog štrajka SNCF-a koji je blokirao cijelu državu, sad gledam sjebe li se i ovo, pa idem nazad u rulju i galvaniziram ih za atentat na Macrona lično. Uključivalo je nekih sat i po pješačenja, ali nekako sam dogmizao na vrijeme (osim ako nisam propustio neku predgrupu, a mislim da jesam) u taj Montreuil koji je totalno šik i živahno predgrađe, ponajbolji vajb od svih tih beskrajnih satelita Pariza koji sam ja vidio.

Plejs je čista hipsterija, ono betonska hala fabrička s preskupom garderobom i burger restoranom u sklopu, ali vibre su dobre i narod je nasmiješen. Ne vidim da ima puno Turaka, iako sam samo u tom kvartu vidio 20 turskih radnji. Ja sam po putu taman ispraznio u sebe kilu i po vina, pa se smiješim i sam, a ne razbijam čak glavu ni time što sam se ozbiljno usmrdio jurcajući, jerbo je mjesto radnje Francuska, a to da tamo svaki zatvoreni prostor u kojem je više od dvoje ljudi nužno mora bazditi po svlačionici nakon treninga je goli fakt, uopće nije podložno raspravi.

Još prije početka svirke mi neka madame stane gunđati kako što ja imam visok stajati naprijed, ali sam ju odjebao u startu. Praktički uvijek se u Francuskoj dogodi da netko serucka zbog toga, trebalo bi se valjda poredati kao u vrsti na tjelesnom na koncertima, a ako imaš preko dva metra onda ima da ostaneš vani na parkingu. Primjećujem da moji visoki pobratimi u Kristu uokolo mene također ne šljive tu priču, hvala im. Glavni razlog za stajati naprijed je, osim naravno šušura, i taj što na zapadu tonci drže malo previše do zdravlja ljudskih bubnjića, pa je opet sve bilo dosta tiše nego bih ja želio, što praktički motivira ljude da ćaskaju jerbo se skroz dobro čuju međusobno, i onda zbog žamora bude malo teže izgubiti se u glazbi. Ta je okolnost doduše jedini "minus" kojeg se mogu sjetiti što se tiče ove svirke, ukupno gledano sam vrlo zadovoljan.

Derya je likica koja bi po svojim glasovnim mogućnostima, a bogami i popularnosti koju je u zadnjih pešeseam godina na ovom kontinentu stekla, mogla ući u kategoriju "dive", nekoga tko, ne znam, putuje vlastitim busom na turneji dok se prateći bend trucka u kombiju, i inzistira da ju u bekstejdžu čekaju prepeličja jaja i panirani ananas. Onaj drugi ekstrem od ovog opisanog, e pa to ona jest. Žena iz naroda, jedini razlog zašto mogu zamisliti da bi odbila slikati se s fanovima je što zna da bi sa svakim zainteresiranim ostala piti pivu dva sata, a sutra mora dalje. Topla duša, zarazni osmijeh i zaljubljeni pogled, stvarno je izgledalo kao da je presretna što je tamo i što zajedno sa svojim pobočnicima nailazi na tako topao prijem, a pritom mislim recimo na aplauze "na otvorenoj sceni" nakon nadahnutih solažica.

Otkad se spojila s Grup Simsek, praktički nije prošla godina da nisu izbacili neko izdanje. Sva su izrazito ujednačene kvalitete i zvuka, skoro kao da su nastala u roku istih tjedan dana pa ih objavljuju malo pomalo. Znači što se toga tiče nema nikakvih iznenađenja (čak su umjereno nepredvidljiviji prog elementi iz studija u liveu malo zatomljeniji), svaka pjesma neodoljivo podsjeća na onu prošlu, ali je za jedan posto bolja i sa dva posto više groovea, i za korak više nas vuče u srce i dušu onoga što Derya i njezin saz jesu, a to je srce i duša. Ona taj njihov poziv u pauzama opisuje u stilu "our goal is to create new traditional music in which we are all related through spirit and energy". Had me in the first half ngl. Ljudima se dopalo, ja sam ipak navijao da ne priča previše, od straha da ne ode u previsoku vibraciju pa ju više ne budem u stanju percipirati.

Previše ipak spominjem nju a premalo bend. Ekipa su na kojoj odmah skužiš da su oni ljudi koji Europu doživljavaju kao dnevni boravak, jednako doma u Parizu, Berlinu, Rimu ili Barceloni. Nisu nikakvi plaćenici koje je kantautorica okupila preko oglasa, rekao bih da su oni zajedno gruvali i prije nego što je ona naišla. Cura na bubnjevima najsuzdržanija, ali svakako kičma groovea. Na sintu lik kojem nije toliko do soliranja koliko do želje da natopi svaki kutak ove muzike svojom prisutnošću. Gitarist najslobodniji i najbolji muzičar u bendu, onaj lik koji nas je tjerao da otvorimo oči i izoštrimo mozak. Vadio je i bas i flautu po potrebi, dominirao na svemu. Zanimljivi twist te divlje pariške noći je htio da moje drugarice iz drugog odlomka završe s tim gitaristom na afteru, dok sam se ja gubio među planinama smeća (štrajk, jelte) s nekom belgijankom što joj ćaća ima kuću u Voloskom.

Iako mi je naravno žao zbog načina na koji je do toga došlo, drago mi je što se javno mnijenje po pitanju Ramba konačno prilagodilo činjenici da je riječ o starom šupku i papčini, kao što sam tipkao u nedavnom reportu. Ako dozvolite, uvrstit ću to u "I called it!" rubriku, zajedno s točno prognoziranim raspadima Pasa i Kawasaki 3pa. Evo, pokušao bih još malo popuniti taj segment. Vrelo zvuka će u roku sljedećih 12 mjeseci dovesti Deryu u Močvaru, hype će biti masan a klub rasprodan, te će se kasnije na listama pisati o tome kao o koncertu godine.

Sljedećih ću cirka mjesec dana, bog mi grehe prosti, provesti u gradu zvanom Tilburg, čijom se glavnom znamenitošću doima ta masu jaka dvorana 013 gdje su stalno neki kapitalci. Čini se da su u tipičnom korporativnom maniru popapali skvotove i manje birtije po gradu pa tamo "outsourceaju" sadržaj za "alternativce". Dobijem li neki potvrdni mail od njih, bit će putra.

ujak stanley // 21/03/2023