Krajem svakom mjeseca ili početkom svakog sljedećeg kojeg u Zagrebu provodim mahnito pregledavam rasporede onih dvadesetak gradskih lokacija koje upriličuju koncerte u nadi da ću popuniti barem dvadeset večeri za koje sam zainteresiran. U inicijalnom popunjavanju sam ovu večer namjeravao provesti u Hard Placeu na Jerryju Josephu. U Vartru nisam bio ni najmanje upućen, a ono što me odbilo je činjenica da je u opisu eventa upotrijebljen termin "doom metal". Na to ne idem, jebiga, mora se po nekoj liniji nešto i otpisati, moja je ta. No, kako je Joseph otkazan, rekoh ajde idem baciti uho na album, i ispada da se navedenog žanra tu ipak nalazi tek u blagim tragovima, možda najviše u činjenici da članovi benda izgledaju kao da bi svirali doom metal da ne sviraju ovo što sviraju. A to je nešto sasvim posebno, i vrlo rijetko, u mom slučaju mogu slobodno reći nikad, jelte, viđeno.

Ne čini mi se kao da oko benda generalno vlada neki bijesni hype, unatoč tome što imaju već par albuma i dosta godina staža. Čak je i na Emirovoj (uključen u organizaciju koncerta u sklopu Vrela zvuka, u suradnji s također mi dosad nepoznatom udrugom Val kulture) listi top 100 world music albuma 2022. njihov smješten tamo negdje na sramežljivo 75. mjesto, a ne gore im ni Last.fm, ni RYM, ni Bandcamp, ni Facebook, ni Instagram. Ipak, naočigled neutaživa žeđ zagrebačke publike (kojoj očito nije smetao onaj "doom metal", dapače, naprosto je došlo masu metalaca zajedno s hipijima) za ičime što ulazi u domenu "world music" priče, kao i opće poznat fakt da se takve neke stvari jednostavno nekad dogode, rezultirali su punom Močvarom u četvrtak, pa ću se ja drznuti pretpostaviti da je ovo bendu bio jedan od značajnijih koncerata u karijeri. To su nam na kraju krajeva rekli i sami u jednom od rijetkih obraćanja, kao da su očekivali 10 do 50 ljudi, i da su načisto oduševljeni ovim svojim prvim gostovanjem.

U tom osjećaju nisu bili usamljeni, misim da ga je dijelila većina prisutnih. Izvršili su jak i ozbiljan učinak po pitanju mijenjanja kolektivnog stanja svijesti i upoznavanja raje s onim naočigled nepoznatim a u biti možda samo duboko zakopanim. Kad je koncert tek počeo bio sam dojma da je oko mene neka klasična Močvarna škvadra, ni po čemu posebna. Vrlo brzo sam se počeo osjećati kao da sam na tripu. Odjednom pola ekipe ima išarane face, druga polovica plesom simulira snošaj (stvarno, toliku količinu seksualno sugestivnog plesa se ne mogu sjetiti da sam vidio na gigu), treća žmiri i vrti se ukrug, pa je tu neka patuljasta baka kraj mene odjednom u punoj narodnoj nošnji nekog izumrlog naroda, pa onda ove dvije igračice izrone s tim vatrama što su vrtjele, nikoga više ne prepoznajem i sve što vidim kao da je prvi put. Mogu razumjeti da je album sedamdeset i neki, iako mi ga je bilo zadovoljstvo poslušati, ali ipak studijski to više baca na nešto ambijentalno i pozadinski. Ovako live je taj njihov neo-paganski folk osjetno jačeg intenziteta, u čemu dosta važnu ulogu igra i vizualni aspekt. Outfiti, scenografija, raspored, light, sve je bilo vrhunski riješeno, jedina zamjerka ide laptopu koji je stršao naprijed usred svega toga i kvario tu estetiku nečeg pradavnog.

Nisam ni blizu toga da bih pokušao dešifrirati stvari tipa koja su to znakovi bili razapeti na njihovim platnima, niti me to iskreno interesira. Cijela ta paganska furka mi je ako smijem iskreno reći apsolutno cringe (kao i velika većina drugih furanja na duhovnost), a u životu teško da uopće mogu zamisliti ekipu s kojom bih manje rado popio pivo od new age spiritualnih metalaca, pa nije li eto lijepo da snaga muzičkog performansa može nadići takve banalne razlikovnosti, i dovesti jednog jazavca zvanog ja do toga da se na nekoj osamstotoj razini može povezati s ovim i osjetiti neki kurac?

Četvorica su likova, kompletno u crnom, većinom zaduženi za ritam. Bubnjaju po brojnim udaraljkama oporo, tvrdo, gusto, mračno i neprobojno. Tu su i digeridoo i gitara. Pobrojao sam 17 pedala gitarskih, taman toliko je bilo i pjesama, ali nije se u svima koristila. Dvije su cure isturenije. Jedna pegla violinu i bekove, druga pjeva. Na trenutke se može prepoznati malo "naškog", a puno je i starog vlaškog (koji se ne može prepoznati, osim vjerojatno onih par izvornih govornika koji su došli iz Stare Vlaške), i pitaj boga čega još. Svašta ona tu tantra i mantra, unutar iste pjesme pokrije vilinski i demonski glas, odličan je vokal. Možda je šteta što joj je govor tijela nekako sramežljiv, skoro kao da se ovlaš tu našla, vidi se da nije "gazda" u bendu, ta uloga pripada onom gospodinu s puno pedala.

Pjesme su velikom većinom sporog tempa i dužeg trajanja, pa činjenica da ih je bilo sedamnaest daje do znanja da se sviralo možda i dva sata. Dokaz da je cijela priča funkcionirala izrazito dobro je taj što je gustoća gušta u ozračju linearno cijelo vrijeme samo rasla, nitko nije gledao na sat, garantiram. Glavni čin je bio pred sam kraj kad su, velim, te dvije cure, za koje se otprije po obleki moralo pretpostaviti da imaju neke veze s bendom, raščistile parter i plesale, te vatre vrtjele. Tu se negdje pozvalo na pozornicu i lika koji je koliko sam shvatio glavni odgovorni što su došli, pa su mu poklonili bubanj i puno se zahvaljivali, a on se ispostavio kao solidan hype man.

Unatoč mišljenju vaše sedamnaestogodišnje kćerke koja misli da je prerasla Močvaru jer je tamo uvijek samo Balkan rock subotom, istina je da je riječ o jednoj sasvim referentnoj točki na europskoj koncertnoj mapi, pa je u tom smislu ovakav trijumfalni rezultat prvog gostovanja vjerojatno ogroman podstrek bendu. Tim više što nije riječ o nekom punk bendu na turneji od mjesec dana, nego ekipi koja sa sobom dovodi pun kamion opreme, a koncertu pristupaju kao obredu, nečem vrlo značajnom. Ta razina ambicioznosti i profesionalnosti svakako i nije predodređena da joj svjedoči 10 do 50 ljudi, tako da navijam da ovakve brojke barem ostanu, ako ne i rastu. Umjereno nezgodan dio je taj što se radi o žanrovski tako jako specifičnom bendu, od festivala pada mi napamet samo onaj LegendFest u Istri da se ono baš skroz uklapaju. Sad se malo informiram pa vidim da iza tog Vala kulture stoji isti lik kao i iza LegendFesta, tako da to zvuči kao zicer za ovo ljeto.

Odmah po svršetku svirke je spominjani neslavni laptop zauzeo DJ Tippstrip kojeg su članovi benda najavili kao najboljeg progressive techno DJ-a, pa sam promptno napustio lokaciju, nek zamjeri tko hoće.

P.S. Švrljat ću po Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Njemačkoj sljedećih par mjeseci, još važem da li da nosim laptop ili ne. Ako ima netko kome se čitaju reportovi iz inostranstva neka javi do sutra u podne ili neka šuti zauvijek.

ujak stanley // 20/02/2023