Kako su mi starci iz Dalmacije i rezidencija je na Šolti, tako se nekako kroz odrastanje uvijek provlačila spika da su ovi sjeverni otoci bezveze, neugledni i dosadni. Tek zadnjih par godina shvaćam kakva bezobrazna propaganda je to bila. Krk je čudo od otoka, činjenica da je mostom povezan s kopnom, pa i ona da je dosta prenapučen i komercijaliziran, mu nije uspjela oduzeti bodulski šarm, kao ni sve one krajolike i podražaje koje zamišljamo kad u siječnju zatvorimo oči i pomislimo "e da mi je sad lito i neki otok". Pravi je, točan je, domaći je, pristupačan, lako ga se osjeti. Kamo god odem načisto se oduševim koliko je lijepo. Iako sam Punat kao takav ipak nije u rangu Baške ili Malinske, ove Medane na kojima se održavao festival su mi stvarno top lokacija, super plaža, super šumica za kamp, super pozicije za pozornice. Teški Jadran s daškom nekog karipskog đira. Prvog sedmog su uvedene te neke mjere sad putem kojih se pokušava ljude "ucijeniti" na cijepljenje tako što se bez covid putovnice ne može ući na event, ako isti broji više od sto ljudi. Pa se tako u trenutku dok Velvet bez naročitih kontrola (osim mjerenja temperature na ulazu) i regulativa broji stvarno veliku količinu ljudi (nisam siguran, ali bubnut ću soma i po po danu), zbog tih mjera otkazuju stvari poput Regiusa i sjedećeg koncerta Josipe Lisac za neku simboličnu količinu ljudi na pulskom Kaštelu, i još masu toga. Kako je to moguće, jebi me ako znam. Vrijeme post-istine i post-logike je u svom apsolutnom zenitu, jedino u što još možemo biti sigurni je da je lito.

Iako mi je lično lito počelo još prije mjesec dana, nije to to dok se ne dogodi jedno ovakvo masovno slavljenje. A uzme li se u obzir mekana, fina, hipsterska priroda ovog festivala, ostao sam, moram priznati, vrlo ugodno iznenađen time koliko čistih, nepretencioznih, solidarnih, toplih i dobronamjernih interakcija sam doživio. Po tom će mi ovaj fest, neusporedivo više nego po samom muzičkom dijelu, koji je samo rubno zahvaćao moje uobičajeno polje interesa, ostati u dugom i lijepom sjećanju. Od ultra normalnog i ljubaznog osoblja, do istih takvih redara (kojih nije bilo ni blizu main stagea, većinom su samo brijali na ulazu, što je tendencija koju ovog ljeta svugdje primijećujem, i smatram briljantnom), do svakog onog naspidiranog ili nabomboniranog lika koji mi je prišao i zagrlio me ili mi dao rakije. Baš kao što je Krk otok na kojem svatko može naći nešto što od otoka traži, tako mi se ovo činilo festivalom koji je omogućio obiteljskim ljudima s djecom, rejverima, hipsterima, hipijima, gaserima, dementnim kronerima, pankerima, hipsterima, hipijima i hipsterima i svakojakim drugim podskupinama da koegzistiraju u jednoj totalno normalnoj i zdravoj atmosferi, a to je vrhunski uspjeh, jako velika rijetkost.

Unutra su bila tri stagea, odmah na ulazu karaoke stage na kojem je cijelo vrijeme vladala ultra hype atmosfera, a na red za izvođenje se znalo čekati masu. To bi kasnije tijekom noći onda preuzimali DJ-evi, koji su inače većinom bili pretplaćeni na najljepši od stejdževa, Love stage, svega par metara od mora. Kako je ovo terapija.net a ne klubskascena.hr, i kako ja kurca ne znam što bi napisao o svim tim DJ-evima, osim da mi je kad god bih odlučio tamo provesti koju minutu bilo čisto simpatično, tako se podrazumijeva da je fokus bio na main stageu.

Tu je priču prve večeri otvorio DJ Outback u pratnji lika koji se odaziva na Alex Fernet. Počelo se dovoljno kasno da je već bila fina ruljica, i solidno smo se razgibali na te easy listening ljetne house brijice, popraćene Fernetovim aluminijskim odijelom i gitarskim lickovima. Upitno je koliko je taj išta stvarno odsvirao, a koliko je samo skakutao uokolo izgledajući kao najveći hipster u historiji ovog čovječanstva, ali nekako nije ni bitno čini mi se. Peki Pele je uz puno bolje ozvučenje u Šibeniku koji dan prije zvučao kao sasvim šarmantan i koherentan muzički projekt, ovdje se sveo u potpunosti na parodiju i susramlje, pogotovo kad mu se na novoj stvari pridruži gosn sexy iz Svemirka, pa obojica budu paunovi. Često nismo svjesni koliko nam sound može iznimno utjecati na dojam o izvođaču, ovo mi je bio najbolji dokaz za to. Basovi su bili skroz gurnuti u prvi plan, kad ih je bilo bi pojeli sve, a kad ih nije bilo sve bi bilo prešuplje i tiho. O tome puno marila nije većina od ostalih pun kurac ljudi koji su se tu sjatili, čak bih išao toliko daleko da ustvrdim da je Peki imao najviše publike na cijelom festu. I pjevaju se tekstovi uživljeno, i dere se Peki skini se, i tako to. Od sve te ekipe, možda deset posto je ostalo na fijasku zvanom Better/Matter/Tsujigiri. Neki šugavi pop trap, ubij bože. Ni po kojoj logici se nisu uklapali u lineup, potpuno je nejasno odakle su izronili. Ekipa je masovno, ali baš masovno, sjedila 100 metara ispred stejdža i čekala da ovi završe, doslovno je parter bio bio tipa trostruko puniji u pauzi prije sljedećeg benda nego dok su ovi autotjunisali tamo. Nemanja opet dakako sabio u okvirima koliko su okolnosti dopuštale, ne kužim samo zašto ne sviraju Juju Dancer uživo. To je teški banger, molim vas. Dalo se primijetiti da su poslovično suzdržaniji članovi benda bili puno asertivniji i nabrijaniji, popilo se dakle. Smeđi Šećer je nakon dugog izbivanja odlučio udariti ekskluzivni nastup tu na Velvetu, i pitaj boga kad će opet. Upravo je stoga malo vrlo glupo da je, valjda uslijed kašnjenja cijelog programa, umjesto predviđenih 90 minuta vrtio nekih 30-ak. Taman se totalno ušemim i naježim na Oliveru Vučo, kadli gotovo gotovo gotovo. Šteta.

Drugi dan je sound bio dosta bolji, pa su Pocket Palma zvučali skroz zaokruženo, i pobrali su fin feedback. Opušteni ljepljivi 80's ljetni synth, meni ovo bolje od prijašnjeg im Side Project projekta. Činjenica da su sad na hrvatskom nije smetala, budući da je ovo bio iznenađujuće domicilan festival, upoznao sam jednu Amerikanku i čuo par Švaba u prolazu, sve ostalo ex-yu. Porto Morto me zadnjim singlovima prepao da će to otići malo previše u trap, ali zasad je to samo u natruhama, odradili su odličnu svirku. Teški rispekt za inovativnost i vječito istraživanje, na rijetko kojem našem bendu se do te mjere osjeti da stvari ne idu po inerciji, već da su posvetili pozornost svakom detalju i aspektu, našavši nišu tamo negdje između Beatlesa i Kanye Westa. Balansira to uvijek na rubu pretencioznosti, čisto stoga što se čini da je želja da koncepta bude jača i očitija od koncepta samog, ali bolje da je tako nego da su poslušni štovatelji obrazaca nekog svog žanra, toga imamo ko pljeve. Bella Technika uz ime nosi teret zagrade (ex Darkwood Dub), koji nabija neka očekivanja skroz deseta, a jedino što oni s tim bendom još zajedničkog imaju je mogućnost da te odvedu daleko, tamo gdje možeš sam biti sukreator svijeta pjesme koja se događa. Ovo je potpuno elektronski projekt, ali to ne znači da ne pobuđuje u čovjeku osjećaje slične nekom japanskom psych/prog rocku, vrlo ozbiljna i zajebana igra, ako moram birati - najbolji nastup festa. Tu je negdje počela kiša koja nije prestala satima, pa se sa Sassy J ipak uteklo dolje na relativno natkriveni karaoke stage gdje su Vitamin Disco momci vrtili Bobana Petrovića, Olivera Mandića i neke opake italo disco ubode.

Treći dan festivala je trebao biti slovenski jazz pijanist Rok Zalokar, ali je to otkazano zbog kiše koja je od popodneva opet dosađivala. Taj nedostatak closurea nije puno urušio ukupni dojam, a taj je u najmanju ruku da se na Medane već ovog ljeta treba vratiti, za dva tjedna su Majke, M.O.R.T., Brkovi, Rundek, Pipsi i Johnatan, a potom početkom kolovoza i Beat na moru festival. Ja se u međuvremenu javim sa Fibre pred Zentom ovaj vikend. Ajde, pomalo, easy go steps.

ujak stanley // 07/07/2021