Turobne li kišne večeri prošlog petka... puhalo je, lijevalo kao iz kabla te Vas je atmosfera gotovo izričito tražila da se samo zaputite kući na toplo. Ovo nije bila opcija jer je u Ksetu nastupao kvartet ekipe iz Mimike orkestra pod bolno jazavim imenom Truth ≠ Tribe. Kao prvo tko koristi matematičke znakove u imenu, a kao drugo kakvo je to anti-konformističko ime?! Ako bih morao istaknuti jednu stvar koja je isključivo pomogla čovječanstvu te drži civilizaciju pravednom to su dvije: plemenski mentalitet i konformizam. Ljutito sam tako umarširao na ovu psihodeličnu jazz misu u nadi da barem svoje stavove neće propovijedati na pozornici.

Napokon na toplome progurao sam se do prvog reda kroz relativno brojnu publiku kad se četvorka popela na binu s otprilike dvadeset minuta kašnjenja. Bez riječi počeli su u nas kanelirati ovaj paradoksalni spoj poznatog i nepoznatog vidljiv u postavi, melodiji te čak i samoj strukturi glazbe. Uistinu smatram da je centralna ideja Truth ≠ Tribe-a upravo dovođenje plesa onog što znamo i ne znamo do krajnjih granica. Primjerice postava je sačinjena od ritam sekcije te gitare i saksofona, što ne zvuči toliko neobično dok ne saznate da se ritam sekcija sastoji od bubnja i tube spojene na procesor. Upravo tuba u funkciji basa daje taj ambijentalni, 'želeasti' prizvuk svakoj skladbi dok ga sinkopirani ritam bubnja afirmira svojim hipnotizirajućim promjenama. Efekt je toga da se osjećate kao da tonete te skroz smireno prihvaćate svoju sudbinu utopljenika uživajući u zaglušujućoj harmoniji igre života i smrti. Nisam točno siguran što pod time mislim, no u trenutku je imalo smisla jer ta Vas istančana komunikacija ritma, lebdeće gitare te saksofona, koji osobno komunicira s Vama, uljuljka u ugodno stanje dezorijentacije. Sve se ovo vjerojatno najbolje očituje u samoj strukturi glazbe koja zbog stalnih promjena ritma, melodije i čega već ne, zvuči kao da ne vodi nigdje. Ipak mislim da pri pogledu na širu sliku ovih pjesama možemo vidjeti jedan vrlo smislen oblik, no pošto ne znam ništa o glazbi, ne mogu to dalje elaborirati. Let kroz opus Truth ≠ Tribe-a poručuje nam da je nepoznato, mistično i transcendentno pred nama neprestano i svakog dana, da u bližoj inspekciji svakodnevice možemo naći cijeli univerzum čudnoga. Dodatno mi je ovu pretencioznu teoriju pospješio drugar koji je primijetio česte lajt-motive iz popa, reklama i povijesti glazbe koje sam kasnije i sam počeo primjećivati. Bogu hvala pa nikad ne bih uistinu stao iza toga da se tako nešto radi s glazbom, odluči se je l' želiš biti novina ili tradicionalist. Koja je poanta izdrkavanja s tim nekim konceptima, dapače dobar sam dio koncerta smatrao da je ovo nekakav larpurlartizam napravljen u laboratoriju Mimike čisto zbog studije glazbe i tad sam bio mrvicu sretniji jer nisu jeli govna, al' su i dalje bili loši.

Treba se napomenuti da čak i ako zanemarimo sve moje precizno sročene kritike ostajao je problem manjka spiritualne note. Glazba je očito ciljala na onaj shamanski trans koji rijetki majstori mogu uzrokovati u slušatelju vrludajući po orijentalnim i psihodeličnim idejama. Iako me taj mehanični tok saksofona konstantno šamarao te iako su mi efemerne gitarske dionice čupale mozak potencirane tim ambijentom tribalnog ritma nikako nisam mogao pasti u onu ekstazu sjedinjavanja s biti glazbe. Vjerujem da sve veća količina plesača u publici jest i vjerujem da su članovi benda koji su energično lutali po pozornici bili tamo, no ja sam naprosto ostao na pragu toga. Došao sam blizu u kratkom intermezzu gdje je standardnu postavu zamijenilo par izvođača s vrlo plemenskim instrumentima, pretpostavljam afričkog podrijetla. Okupani fantastičnim bojama, bombardirali su nas nevjerojatnim, egzotičnim ritmom dok je vokalistica pjevala u našem nacionalnom drevnom folklornom stilu. Koliko god je ovo iskustvo bilo upečatljivo i genijalno, ekstaze nije bilo. Tako sam mislio da će cijeli koncert ostati pomalo nedorečen sve do bisa nakon kojih 80 minuta. Odlučilo se improvizirati i ja iskreno ne mogu riječima opisati što se točno promijenilo jer mi je dijalektički dio mozga bivao isključenim.

Svi kao da smo najednom postali jedno pleme plješćući svatko u svome ritualnom tempu, nadopunjujući vonj transcendentnog. Svijet poznatog kao da je napustio prostor, a njegovo je mjesto popunila apsolutna dekonstrukcija. Ne znam koliko je ovo sve trajalo i koji su detalji, znam samo da mi je čeljust doticala pod i da su mi koljena klecala.Gospodin frontman i bubnjar se skidaju s pozornice nakon nekog vremena dok gitara i tuba ostaju gore igrajući se s procesorom i pedalama. Stvaraju potpuni elektronički ambijent odlazeći u eksperimentalnu apstrakciju, razbijajući bilo kakvu strukturu te stavljajući crtu na t u riječi nepoznato. Nas nekoliko samo stoji i zaleđeno plovi tim valovima čistog auditivnog izričaja. Trebalo mi je nekoliko sati da izađem iz tog stanja ekstaze, a mrzio sam svaku sekundu toga. Kad se nađete u ovakvom stanju uma kao da ste doživjeli mini prosvijetljene, a ja nisam nikakav budist niti hipi. Da sam neki hipster s filozofskog možda bih zbog tog bisa rekao da mi ovo ulazi u top 10-15 koncerata godine, no kako sam pravi intelektualac mogu samo reći da na mojoj top listi s ove godine svih 15 mjesta zauzima koncert Thompsona u Trilju. Nabim Vas svo četvero na kurac pederi, lišite se glazbe i primite lopate, trebo sam ostat doma.

Van Jržina

terapija // 17/12/2019