Vjerojatno bi ovdje trebalo očekivati neku vrstu oproštajnog pisma od Žednog uha, koje je, ako to još stvarno ne znate, objavilo da prestaje s organizacijom koncerata u Zagrebu. I to nakon 22 godine rada. E sad, mislim da je ključan detalj ovo "u Zagrebu". Što znači da će, sudeći po izjavi, raditi koncerte i dalje, po cijeloj Hrvatskoj, a možda budu to i Sesvete ili Zaprešić, a ako nam nije daleko otići do Ljubljane ili Beča, da ne velim do Bolonje za pravi koncert, a znamo da ih Žedno uho zna ubosti, onda nam neće biti problem otići i negdje drugdje u RH, ako Žedno uho tako kaže. Kako god bilo, te večeri u Tvornici, 17 godina od koncerta u Pauku, koji će ako ništa drugo ostati zapamćen po najdužim ulaznicama na svijetu i kad GY!BE još nisu imali uskličnik u imenu, barem mi nismo znali za njega, skupila se lijepa količina ljudi za završetak jednog poglavlja.

Oni su bili jedan od onih Škugorovih "uboda", kojih se tijekom godina fina brojčica nakupila. Tada su se popeli na scenu Pauka, onako mnogoljudni i krenuli sa svojom vizijom post rocka, koja osim gitara, basa i bunnjeva uključuje i gudače instrumente bez mnogo elektronike. Dugačke pjesme, redom lagane, pa bučne, brze pa spore i tako u kombinacijama sve dok se ne popuni preko dva sata svirke. I danas, s nešto malo manje ljudstva, i ovaj puta nažalost bez basiste, koji je bjesomučno više od pola koncerta pokušavao osposobiti pojačalo, da bi na kraju odustao i otišao sa stejđa, uz saksofonisticu na nekoliko pjesama, koja je odlično pogodila i popunila zadane dionice, te uz projekcije s pravih analognih projektora, ovaj bend zvuči zapanjujuće odlično.

Početak koncerta je ostavljen za koncertnog favorita Hope Drone, s kojom se uštimavaju i zagrijavaju za koncert. Bend polako stupa na pozornicu usred minimalne rasvjete i bezbojnih apstraktnih slika projiciranih iza njih, prvo gudački dio, zatim gitare i bas i potom bubnjari. Iako ova pjesma nema svoju studijsku verziju, ima više stotina bootleg verzija, a ako ih krenete slušati, shvatiti će te da je svaka malo drugačija od one prethodne i to ih u stvari čini jedinstvenim bendom. Od ostalih šest pjesama, dvije su nove pjesme, Glacier i Cliff, koje sviraju na cijeloj turneji, a ostatak se tu i tamo promijeni. Ove večeri skoncentrirali su se na materijal s albuma "Luciferian Towers" upravo da bi im se mogla pridružiti saksofonistica Mette Rasmunssen i dati svoj obol. Ona je inače bila i predizvođač. Svojih je pola sata odlučila iskoristiti tako da nam je prvu polovicu dala na znanje kakve sve zvukove može izvući iz svog saxa, dok joj se u drugom dijelu pridružila ritam sekcija GY!BE, pa su zvukovi polako dobijali i nekakav smisao. Ovim smo koncertom vjerojatno dobili dva zadnja koncerta u Zagrebu. Jednog od Žednog uha, a drugog od GY!BE. Jer ako se odluče doći ponovo nakon 17 godina... Ko živ, ko mrtav!

pedja // 25/11/2019

> vidi sve fotke // see all photos