Eto - dogodilo se i to, da jedna vrhunska glazbena atrakcija u naponu snaga, sa albumom koji je bio pri vrhu godišnjih top-lista za 2000 godinu, većine svjetskih glazbenih časopisa (pročitajte recenziju koja je na terapiji od prošle godine), gostuje u "lijepoj našoj".
GYBE su te večeri izašli na scenu "Pauka" u ponoć, i to u deseteročlanoj postavi (2 bubnjara, 2 basista, 3 gitarista, viola, violončelo i jednim članom koji je bio na samplovima i udaraljkama). Iza njih, na velikom platnu, emitirani su amaterski filmovi, koji su se savršeno uklapali sa njihovim 20 minutnim, epovskim mantrama. Filmovi su, vjerojatno inspirirani "danom koji je promijenio svijet" uglavnom pokazivali zgrade (koje stoje) i velegradsku vrevu. Sa njihovom tužnom, osjećajnom i depresivnom glazbom stvorena je pomalo hipnotična atmosfera, kojoj sam i ja podlegao i odslušao-odgledao skoro trosatni nastup (uključujući tri bisa) u svojevrsnom transu.
Sve pjesme, kao i na albumu, počinjale su iz tišine i polako se nadograđivale uključivanjem ostalih instrumenata, sve dok napetost nije dosegnula vrhunac i došlo do crescenda, koji je aktivnog slušaoca (o neaktivnim ću malo kasnije) totalno ispraznio i doveo do nirvane. Ovaj koncert je, bar za mene, bio fenomenalno i nedoživljeno iskustvo i, po meni i nekolicini mojih prijatelja i istomišljenika, najznačajniji glazbeni događaj u Zagrebu u zadnih 10 godina. Ispričavam se na ovim superlativima, ali čitajući ovu recenziju, čitaoci terapije moraju uzeti u obzir moju subjektivnost.
A sad malo o Zagrebačkoj publici. Naime, pošto GYBE sve pjesme počinju iz tišine i tišina je sastavni dio njihovih skladbi, zahvaljujući neukoj i neupućenoj (njih cca 60-70 %) publici smo ostali za neke djelove zakinuti. Naime - bilo je previše onih koji nisu došli zbog benda, nego zbog druženja sa prijateljima i da budu viđeni, pošto se za tzv. alter-indie scenu radilo o "trendy" koncertu. I tako smo, nas cca 30 % posto, koji smo uživali u nastupu GYBE, zbog žamora, gaženja plastičnih čaša, dovikivanja, pljeskanja i urlanja usred pjesme (neki su prije vremena mislili da je kraj pjesme) bili zakinuti za dobar dio ovog fenomenalnog koncerta. Ispada da, nažalost, hrvatska (zagrebačka) publika nije još uvijek spremna na koncerte ovakove vrste i ne zna se prema njima odnositi a ni pokazati bar malo poštovanja prema ovakvim fenomenalnim glazbenicima. Slijedeći put, ako dođu, idem u Ljubljanu ili Beč. Europa, lijepa zemljo, zašto si nam ti daleko.
Ostalim, pravim i istinskim ljubiteljima malo drugačije glazbe koji nisu došli, može biti žao što nisu prisustvovali ovom fantastičnom 160-minutnom muzičkom tripu.
To bi uglavnom bilo moje (subjektivno) viđenje jednog prvorazrednog glazbenog događaja kojeg je publika malo pokvarila.

le figuar de kranque // 16/02/2002