home > koncert > Bassekou Kouyate & Ngoni Ba @ Tvornica kulture, Zagreb, 17/11/2019

kontakt | search |

Bassekou Kouyate & Ngoni Ba @ Tvornica kulture, Zagreb, 17/11/2019

Mrzim Vukovarsku. Dok sam bio na Filozofskom, izlazio bih tamo kod Učiteljske akademije i pješačio deset minuta samo da se ne moram voziti po Vukovarskoj. Odbojna je i dosadna, svakih deset metara je semafor, i tramvaju redovno treba sedam gladnih godina da se dovuče do Držićeve. Ništa drugačije, iako je bila nedjelja navečer, nije bilo ni te nedjelje navečer dok sam se brinuo da bih mogao okasniti na Bassekoua Kouyatea & Ngoni Ba u Tvornicu. Uletavam u pola 10, shvaćam da se radi o pregrađenom velikom pogonu, a elegantni gospodin na pozornici taman deklamira kako bismo bili zamoljeni da velikim pljeskom pozdravimo Bassekoua i ekipu.
[ Bassekou Kouyate & Ngoni Ba ]

Bassekou Kouyate & Ngoni Ba   © Duga

Od tog trenutka pa u sljedećih dva sata se pred očima i ušima nas sretnika tamo odvilo nešto što neću tako skoro zaboraviti, a u opisivanju ću se morati dobrano obuzdavati ne bih li pobrao srčani ili pao u afan. Svirka je organizirana u sklopu Zagreb Jazz Festivala, koji se nakon poduže pauze odlučio reaktivirati, a "glavni" mu se dio ima odviti sad od petka do ponedjeljka u dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije. Kouyate i njegovi Veliki Ngoniji se možda ne deklariraju kao jazz u nekom uobičajenom smislu, ali to nije ni najmanje bitno, budući da je njihova muzika davno prejebala tako banalne instance kao što su žanrovske klasifikacije. To je muzika direktno spojena na izvor svega što je ikad postojalo, bila je inspiracija za veliki prasak, a vjerujem da će preživjeti i apokalipsu. I inače je odlika te Zapadnoafričke glazbe da se obraća našim dušama na jedan način direktniji i iskreniji nego što smo navikli. U zadnjih nekih pet godina otkad se bavim ovim piskaranjem se skupilo takvih izvođača u ovom virtualnom fasciklu ponešto, ali nitko ni približno nikad nije do ove mjere uspio razbuktati svaku čakru i učiniti da sve drugo nestane kao ovi meštri.

Bassekou svira taj ngoni, riječ je o drevnom žičanom instrumentu proporcija otprilike naše tamburice. Kad kažem drevnom, ne zajebavam se, doslovno je najstariji žičani instrument poznat ljudskoj vrsti, svi drugi su iz njega potekli. Na pozornicu izlazi sa svitom od petero ljudi, svi naravno u klasičnim tradicionalnim "najlonskim haljinama". Jedan je isto na ngoniju, drugi na bas ngoniju, dvojica udaraljkaša, i gospođa za mikrofonom. Kasnije doznajemo da su mu to sinovi, nećaci, rođaci i supruga. Odišu jednom posebnom vrstom mira, kao da su toliko sjedinjeni s onim što rade da ih ništa nikad ne bi moglo izbaciti iz kolosijeka. Svako malo si za vrijeme pjesama dodijele poneki široki osmijeh, svjesni sigurno da ljepota kojom nas blagoslovljuju i ne može polučiti ikakvu drugu rekaciju. Serem, doduše. Osobno mi je reakcija većinu vremena bila više u stilu razjapljena vilica, trnci i ježenje, te nemogućnost percipiranja ičeg osim tih veličanstvenih tonova. Doslovno sam se nakon nekih pjesama nadao da će sad početi pričati nešto na svom simpatično "polomljenom" engleskom (ili samo još sedam puta reći "hvala", što je nailazilo na vrlo tople reakcije, pogotovo kad je postalo jasno da mu je to svojevrsni obrambeni mehanizam za sprječavanje kljucanja) samo kako mogao uloviti vremena da se podsjetim da trebam nastaviti disati, dodijelim si par šamarčića, uštipnem se, i triput si u bradu kažem "Koji kurac?".
[ Bassekou Kouyate & Ngoni Ba ]

Bassekou Kouyate & Ngoni Ba   © Duga

Muzika im, velim, ne da nije jazz, nego nije ni afrobeat, ali je svakako i sve od navedenog, pa i još puno puno više, a to više je tako jako jako teško opisati riječima. Karika koja nedostaje (odnosno dosad je nedostajala) između onog što su svirali u Africi prije parsto godina, i onog što je kasnije postalo blues, možda. Strukture su to, aranžmani i ritmovi za koje ja kao jedan obični europski građanin nisam bio u stanju uopće procijeniti jesu li mi više strani ili bliski. Oboje su odjednom, možda baš u tome sukobu leži tajna eksplozije osjećaja koja je nastala. Kao da sam pronašao davno zaboravljenog brata blizanca od druge majke. Vrijedi natuknuti i kako mi se činilo da se svi oko mene osjećaju isto, ili barem slično. Ljudi su za jednu nedjelju bili vrlo rasplesani, vrlo nasmijani, i vrlo su gestom i mimikom davali do znanja da im se uspijeva svakom pjesmom sve više uvući u tu potpuno magičnu struju koja je tekla prostorom. Kao da sama ta magija glazbe nije dovoljna, bend nas je vodio kroz večer znalačkim manevriranjem fokusa na svoje pojave, svatko je (osim "drugog" bubnjara, on je nekako jedini ostao pritajen) iskakao iz okvira "službenog programa" i oduševljavao svojim virtuoznim solo točkama. Poglavito sam Bassekou naravski, ne zovu ga uzalud afričkim Hendrixom. On je ngoni modernizirao i popularizirao tako što ga je uštekao u struju, obogatio pedalama i distorzijom, te ga stavio u kontekst "modernog" benda, pa sada ima puno pravo zauzeti onaj klasični rakenroul raskorak i peglati solaže do mile volje, nakon čega voli iskoristiti trademark potez mahanjem ruke u stilu "uf, umalo je izgorila". Žena mu je veličanstven vokal, hipnotizirala nas je u nekoliko navrata svojim moćnim interpretacijama. Najveći hype je ipak zasluženo stvarao mladić koji je obavljao dužnosti intenzivnog plesanja i bacakanja (nisi iz Afrike ako nemaš jednog tog u bendu) i sviranja one šuškave kugle, a onda bi mahnito objesio nešto nalik najmanjim djembama (iako sam siguran da ima neko drugo ime) oko ramena i dotrčao naprijed raditi kaose. Mislim da nikad prije nisam prisustvovao takvoj ludoj kombinaciji silovitosti i ritmičnosti, frajer je tamburao po tome brže nego što su naše oči mogle pratiti njegovu ruku, stvarajući ritam toliko gust da je na momente zvučalo kao da to svira cijeli bend i ima melodiju.
[ Bassekou Kouyate & Ngoni Ba ]

Bassekou Kouyate & Ngoni Ba   © Duga

Nakon što nam jedan bis, okrunjen singalongom na "Guantanameri", nije bio ni približno dovoljan (uzvici "daj još!" nikad nisu zvučali iskrenije, doslovno smo žeđali za njima), za drugi bis su nam pripremili upravo perkusionistički okršaj između spomenutog manijaka i dotadašnjeg basista, u kojem je prvi (mislim da se radilo o nećaku) očekivano odnio pobjedu. Onda su otišli. Odmaglili, sad su već pitajboga gdje, i vratit će se tko zna kad. I što ćemo sad? Kako sad ići dalje na Nellcote i neke Marko Kutliće i praviti se da išta od toga ima nekog smisla? Ne znam. Nisam pretjerano zaljubljiv tip, baš zato mi je toliko velebna stvar kad se ovako zatelebam. "Dont cry because it's over, smile because it happened", valjda.

ujak stanley // 21/11/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover: REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

| 08/03/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

| 08/03/2024 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

| 07/03/2024 | mario m. |

>> opširnije


cover: Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

| 04/03/2024 | dora p |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*