Otvorilo se u nekom trenutku novo mjesto u gradu, Positive Brewery se zove. Kako me mimoišla ta cijela craft kultura, tako i nisam baš bio nalazio shodnim skočiti tamo na pivicu dosad, a i nije da mi je usput. Tamo su se negdje oko Laube zbuksali, u relativno zabačenom kutku s južne strane pruge. No, čini se da imaju u planu na relativno redovnoj bazi priređivati koncerte na licu mjesta, pa je samim time cijela stvar postala puno privlačnija. Jači povod terapijskoj ekspediciji od Kazana i Kaira Kele nije trebao da se otpute na tu odiseju starom ali ne i zaboravljenom 118-icom. Ono što smo predmnijevali da će nas tamo dočekati se, moram priznati, u vrlo velikoj mjeri razlikuje od onoga što tamo zaista jeste. Znate već na što mislim, zamišlja čovjek neko relativno otmjeno i fino uređeno mjesto sa hrpom ljudi koje ne vidiš nigdje nego po takvim mjestima, kako sa znalačko-ozbiljnim izrazima lica degustiraju razne hmeljske delicije i natječu se tko će ih slikovitije opisati. A kad ono...

Riječ je o jednom vrlo velikom prostoru koji tlocrtom i atmosferom podsjeća na napušteno skladište ili tvornički pogon. Po zidovima crteži puno bliži Medici nego bilo kojoj fensi pivnici, za šankom izbušeni lik u razderanoj "no pasaran" majici, za tonskim pultom Mitja iz Klaonice. Mjesto hladno i mračno, idealno za zabiti se u neki kutak i "neprimijećeno" zapaliti joint. Toče se kola i sok iz plastične boce za 5 kuna deci. Umjesto stolova bačve, i to na svakih 5 metara po jedna. Ovo što sam naveo je sve čista faktografija, na vama je da ustvrdite dopada li vam se to ili ne. Meni u biti da. Navikao sam osjećati se doma na takvim lokacijama. Pivo je u ponudi na neku foru bilo samo jedno, APA za 20 kuna. To je, ako uzmemo u obzir opisane parametre, puno, ali pivo je fakat jebeno i isplati se definitivno. Tako da najveći problem ostaje činjenica da je 0,03 žestice 15 kuna. E, to je već no pasaran. Ne smiš tako, frende.

Također, Kazan i Kaira Kela su bendovi iz Zagreba, nisu putovali na svirku, i ni jedni ni drugi nisu ona razina benda za koju smo navikli plaćati upad 5 banki. 3 banke da, ali 5 je bogami isto začuđujuće puno, pogotovo ako još uvijek pokušavaš promovirati svoj "new place in town" i zaintrigirati ekipu. I ne pričam to s namjerom da poserem, nego eto zaista dovoljno dugo i dovoljno često idem na koncerte u Zagrebu da mogu definitivno ustvrditi kako je takva cijena za te bendove anomalija. Svirka je inače bila najavljena za 19.30 sharp. Ja sam u to naivno povjerovao, pa sam se iste večeri akreditirao za Ogenj u KSET-u, jer zašto ne. Ispao sam, naravno, idiot. U pola 8 tamo nije bilo žive duše, a bendovi su taman započinjali tonske. Doduše, lažem, bilo je žive duše, ali hala je fakat dosta velika (ako Vintage prima 600, onda ovo može možda i 700-800, ali je puno uže i duguljastije) i 30 ljudi u njoj izgleda kao ih je minus 30. Bilo je priličnih problema i tonske su potrajale, jer monitori nisu radili, pa su se ljudi bunili da ne mogu svirati napamet. Jednom kad se to sve riješilo (ili su se ljudi pomirili sa sviranjem napamet, nisam siguran), tu je vrijeme cumbia selekcijom trebao popunjavati DJ burek3000, ali njemu ni traga ni glasa. Tako da muzike nije bilo nikakve, što je svakako prilično zanimljivo, skoro pa revolucionarno rješenje.

Cijela ta odgoda je na kraju svakako urodila plodom, jer se do devete ure, kad je sve skupa počelo, na kraju skupila sasvim pristojna brojka uzvanika. Mogao bih sad opet o tome kako uvijek ja moram ispasti magarac, i kako bi, da je kojim slučajem fakat počelo u pola 8, svih tih stotinjak ljudi sasvim sigurno već bilo tamo tada, ali 'ko ga jebe. S nekim se stvarima u životu naprosto moraš pomiriti ako ne želiš izgubiti razum i živce. Kaira Kela su svirali prvi. Što se mene tiče i jedini. Kazan nisam ulovio iz spominjanih preklapanja s podravcima u KSET-u, a i stoga što se pokušaji da uvježbam barem osnove vještine bilokacije pokazuju zasad potpunim fijaskom. Kaira Kela je bend koji sad već sasvim solidno dugo svira, ima tome i pet godina. Nisu još, koliko je meni poznato, ništa snimili, a i ne sviraju prečesto, tako da obratite pozornost ubuduće, valja to uloviti. Predvodi ih lika imena Commi Balde. Odlično ime, kad sam ga prvi put čuo refleksno sam odmah pomislio da se radi o nekom afrobeat superstaru. Baš je zvučno, da ga jebeš. E, uglavnom, on i njegov frend Abi su iz Senegala, ali su i iz Zagreba, pa ovdje revno promiču afričku kulturu i glazbu putem brojnih radionica i tečajeva tradicionalnih plesova, bubnjanja, i tome slično. U Kaira Keli Abi tuče po djembama, dok Commi naprijed predvodi ceremoniju, bubnja, pjeva, pripovijeda, podvikuje, inicira "call and response" i svira kako mu nadođe, naoko ležerno, k'o Bo Diddley. Tu su još četvorica "naših" momaka, ritam sekcija (jer ritma u ovakvoj muzici nikad dosta) i dvije gitare. Fotografkinja Zoe je u pravu kad kaže da su gitaristi u nekim malo drugačijim filmovima od ostatka ekipe, ali ja ih nikako ne bih smatrao niti pretjeranima niti petparačkima, čak dapače - po mom sudu dosta vješto bojaju Afriku koju ostatak škvadre svira funkom, bluesom, rockom i inim solažicama i lickovima. Od svih se ljudi na pozornici, u koju je inače bilo dosta teško gledati zbog svjetla koje je tuklo toliko jako i pod toliko glupim kutem da se ništa na kraju nije moglo vidjeti, ipak najviše isticao onaj u najdebljoj pozadini. Bubnjar naime vrlo uspješno isfurava sto kila nabreklih mišića i irokezu koja se nastavlja u dreadove, pa je netko komentirao da izgleda kao sparing partner Ivana Drage. U svakom slučaju, pojava. Problemčić koji se javio je bio taj što je, zahvaljujući spominjanim dimenzijama lokacije, bilo teško zbiti ekipu naprijed, iako je Commi to u dva navrata pokušavao. I pomaknuli bi se stvarno svi dva metra unaprijed, ali džaba to kad bi ih do stejdža ostalo još deset. Trebao je povesti ono "Care, care gospodare, koliko je sati?", to bi zasigurno šljakalo. Usprkos tome svemu, budala bi bio onaj koji bi tvrdio da je bilo trulo. Ne ne, to nipošto. Do jedne vrlo pristojne razine smo se, svatko u svom malom mraku, razbacali. A plesni potencijali ove muzike su definitivno gotovo pa nepregledni, nije mi teško zamisliti Kaira Kela kako razmrdava prepunu InMusicovu livadu. To se ipak, prilično sam uvjeren, neće dogoditi, a dio razloga možda leži u tome što ne možemo biti sigurni da Kaira Kela kao koherentan kolektiv uopće postoji. Kad sam ih prošli put gledao definitivno su to bili neki drugi ljudi, a po YouTube liveovima pak viđam neke treće, pa se nameće zaključak da je to ime tek deka kojom Commi pokriva svakoga tko s njime podijeli pozornicu. Meni kao neznalici je iskreno dosta zanimljivo da se to tako lako da rotirati, jerbo mi se svi ti ritmovi i aranžmani na razmeđi funka, rocka i zapadne Afrike doimaju dosta zajebanima i kompleksnima, ali bit će da tu postoji neki univerzalni ključ koji kad otkriješ ruke te dalje same vode, baš kao i nas dolje naše noge.

Priča se da je taman kad sam otišao postalo još stoput bolje (tko god tu bude tražio kauzalitet, nabijem ga), što bi onda vjerojatno značilo da je sve skupa bilo prilično izvrsno. Kazane, drugi put.

ujak stanley // 26/03/2019

> vidi sve fotke // see all photos