Razlog zašto ovaj izvještaj toliko kasni te zašto sam uopće pošao na koncert indie dream popa jedan je te isti: otuđenost. Naime nalazio sam se usred ispitnih rokova iliti najstresnijim od sviju razdoblja za jednog prosječnog zagrebačkog studenta, te sam još gore bio sam na Valentinovo, najromantičnijem od svih dana u godini. Smatrao sam da bi mi ovakav usporeni ambijentalni zvuk mogao nadražiti dušu, pružati onu emocionalnu utjehu koja manjka piću i drogi. Hodajući tako pokisnuto i tmurno do Tvornice primjećivao sam cijelim putem mlade koji su već položili ispite (ili barem koji tako izgledaju) te nasmiješene lijepe parove koji držeći ruže uživaju u međusobnom društvu. Bilo je to previše za moje krhko srce te sam brže bolje došao do malog pogona te ga našao ugodno popunjenog sa stotinjak hipstera svih uzrasta. Poetično ovdje na sigurnom pomislih kako me na ovom mjestu čeka ta oaza svjetlosti koja će mi utažiti melankoliju, obgrliti me kao mila majka govoreći mi svojim milozvučno nježnim tonom da će sve biti u redu pa čak i ako samo na devedeset minuta. Epikur (jedan stari grčki mudrac) imao je određen lijek protiv duševnih boljki. Zvao ga je tetrapharmakos tj. četverostruki lijek te iako će isključivo pravi znalci filozofije spoznati istančanost ove usporedbe, vjerujem da će me svi moći (barem površno) shvatiti. Prvi je lijek, koji me odmah zaokupio, bio samo mjesto radnje. Unatoč tome što se koncert odvijao u zagušljivoj tmini maloga pogona moj se um aparirao na najljepše i najliberalnije mjesto svijeta: InMusic. Opremljeni četvero duguljastih led lampa te količinom opskurne elektronike koja bi posramila kreatore Star Treka odavali su dojam da je ovakav glazbeni program osmišljen za bine visoke dvadeset metara, a ne pedeset centimetara. I doista, sam je kontakt s publikom pratio ovaj trend te se svodio na povremene verbalne klišeje između pjesama i zavodno pogledavanje vokalistice u određene članove publike. Vidjeti ovako grandioznu, skupu te ponajviše *suvremenu* izvedbu u toliko intimnom okruženju bilo je neprocjenjivo iskustvo ravno sjedinjenju sa samim Apolonom tj. Bogom glazbe za neznalice. Već sam se nakon prvih par pjesama osjećao rubno bolje, no druga me faza u potpunosti izbacila iz depresije. I dalje sam tu bio miran, osluškujući i polako prodirući do same srži VöKovog stvaralaštva te mi je putem ove kontemplacije ubrizgan napokon taj drugi lijek. VöKovi islandski korijeni usred tog cijelog *showa* sa sobom vuku određenu poetičnost. Slušajući odzvanjanje basa te prigušenost bubnja, nošen tim usporenim ambijentalnim zvukom sintesajzera osjećao sam se kao da sam zašao u čarobnu spilju iz kakve folklorne bajke. Lampe koje su poput krijesnica periodično titrale u pozadini vizualno su ovaj dojam naglašavali dok ga je tjelesnost benda, bolje rečeno njen manjak, upotpunjavala. Sve troje činili su se nevjerojatno laganim, a njihove kretnje kao da su prolazile kroz eter nevidljiv ljudskom oku. Teško je ovo izrecivo, no svi su se činili kao vilenjaci koje spazite krajičkom oka u nekoj šumi kao djeca pa potom zaboravite na njih do kraja života. Posebne se pohvale trebaju uputiti gitaristu koji je ovu filozofiju odveo do ekstreme te naprosto nije postojao većinu koncerta. Dok je vokalistica možda malo preambiciozno hodala amo tamo po pozornici, gitarist se jedva vidio, a još manje čuo slabašno trzajući pokoju žicu tu i tamo. Doista je nešto onosvjetovno i bajkovito bilo te noći u malom pogonu, no na svu sreću u glazbu se bilo lako uživjeti pošto su ovi folklorni motivi rijetko zašli u taj hitoidni elektrnoski zvuk. Treći je lijek bila, napokon i sama muzika. Ambijentalna i spora ona zahtjeva da joj se do kraja prepustite kako bi mogli plutati na njoj. Ovo je onaj tip glazbe napravljen za intelektualce, uzvišene znalce glazbe poput mene. Neuka bi osoba rekla da svaka pjesma zvuči isto, no ja Vam kažem da je pri stvaranju ovakve atmosfere neprekidno potreban taj disociran, nestrastven zvuk. Neuka bi osoba rekla da se s tom svom opremom mogao izgraditi daleko bogatiji, manje predvidljiv opus, no ja Vam kažem da je za ulazak u soničnu islandsku špilju ovakva limitacija bila nužna. Naposljetku neuka bi osoba rekla da većina pjesama, pogotovo onih plesnih, zvuči kao i sve drugo što čujete na radiju, no ja Vam kažem da ne slušate dovoljno radija! Jedini trenutak koji mi je stvarno škodio uhu bio je tijekom soliranja bubnja na zadnjoj pjesmi prije bisa. Neobični, elektronski zvukovi bubnja koji su asocirali na kakav ritualni zov uslijed nevjerojatno brzog i vještog naleta inspiracije nisu mi se nikako uklopili u koncert i ne znam što tako jak bubnjar radi u ovako mekom bendu. U tom je trenutku najvažniji lijek nakratko bio razbijen. Koji je to pitate se? Osjećaj. Način na koji sam se osjećao u tih dugih sat i deset minuta bio je predivan. Moje otuđenje se već iskorijenilo na drugoj razini predstave, a pri četvrtoj sam bio ekstatičan. Shvatio sam živeći ovaj live chillstepa da je to to! Prosto živim život i prolazim ga, lagano otpuhan vjetrovima sudbine ne znajući što slijedi, no sva je ta nesigurnost u redu s ovakvom glazbom, ovako bezvremenskim remek djelom koje simbolizira apoteozu modernog tetrapharmakosa anksioznog postironičnog društva. I više od toga simpatičnost i ljubav kojom članovi benda zrače je toliko intenzivna da bi otopio čak i najironičnijeg pisca izvještaja. Sve je ovo doprinijelo ekstazi koju sam osjetio u dubini duše, koja me iz najvećeg ponora tuge uzdigla u stanje čiste euforije. Najbolje potrošenih sedamdeset kuna za sat i deset minuta u malom pogonu ikad!

jan vržina // 20/02/2019

> vidi sve fotke // see all photos