Nisam preko mjesec dana napisao izvještaj, postoje osnovane sumnje da sam zaboravio kako se to radi. Kažu da treba samo početi, pa da će već nešto iscuriti. Pa eto, hajde, da počnemo. Bio sam u Berlinu prošli vikend (i posjetio koncerte o kojima, pogađate, očito neću ništa napisati, ali me slobodno priupitajte o njima ako me sretnete vani), a datum povratka je pri planiranju puta ostao nekako visjeti u zraku. Sve do trenutka kad sam shvatio da do srijede navečer apsolutno moram biti u Zagrebu. Jer svira jebeni Bitipatibi, čoeče. Bend je to, moram priznati, koji mi je toliko prirastao srcu da bih zbog njih čak možda i prevalio tih 1500 kilometara i da mi finalno odredište nije bilo rodni grad. Ako ste pomislili da nakon ove rečenice komotno možete zatvoriti izvještaj jer će se ostatak ionako svesti na tapšanje i hvaljenje, niste potpuno u pravu. A uostalom, svirao je i ŠećeЯ(u nastavku teksta s normalnim "r", sorry), pa bi valjalo i o tome nešto tipnuti i čitnuti. Za početak, Bitipatibi kaže da "Mi smo od šećera", a Tena Rak iz Šećera kaže da joj je Bitipatibi (sa ili bez šećera?) jedan od bendova uzora. Barem što se tiče ovog njenog trenutnog oblika djelovanja, je li. I to je sasvim logično i čujno, koliko po ambijentu i emociji u glazbi, toliko i toj jednoj radikalnoj ogoljenosti sebe samih koje autorice ispoljavaju u stihovima. Tako da je po tom pitanju izbor predgrupe svakako bio najbolji mogući. Sad, za razliku od Une koja na pozornici varira između usplahirenog laneta na semaforu i naprasite dive u PMS-u, Tena se ipak zadržava u gabaritima osobina u narodu poznatih kao simpatičnost i pristupačnost. Dakako da ona umije biti i puno više od toga, no ja bih neistinu natipkao kada bih ustvrdio da sam puno više od toga ja te večeri osjetio. Naime, klub je bio već sasvim lijepo popunjen, a to je garantiralo i jednu sasvim lijepu količinu žamora. Za ovu njenu muziku je to apsolutna smrt, nužna je potpuna tišina i koncentracija. Zatim je bilo i nekih problemčića sa zvukom i tehnikom općenito čini mi se, a i to je isto dosta zajebano kada je koncept takav da nas glazba ima cilj na jedan nježan, omamljujući, vilinski način uvući u svoje odaje. Hoću reći, dosta se tu toga treba poklopiti da bi sve prošlo u najboljem mogućem redu i izazvalo puni efekt. Ali moguće je, i zna se dogoditi. Dogodilo se recimo na Taboru gore u kapelici u tipa 4 ujutro prošle godine, komotno bih to imenovao najboljim koncertnim iskustvom u 2018. da smatram da se radilo o koncertu a ne obredu. Da, u usporedbi s time, ovo ovdje je bio onako malo donkihotovski posao. Iako je Tena definitivno dala puno od sebe, cijelo vrijeme je plesala u čarapama, a i sišla je malo među narod bila. Call me oldfashioned, ali uvijek će mi biti draže da mi netko svoje pjesme svira na gitari nego da ih samo pjeva dok ga prate elektronske matrice, pa me malo ražalostilo kad sam nakon koncerta saznao da joj akustara nije u planu i programu do daljnjega. Svejedno, ostavljam otvorenom mogućnost da Tena može izdominirati i u ovoj varijanti, samo mislim da bi se trebala baciti na neka malo pomaknutija i specifičnija mjesta. Tipa da složi neku turneju po planinarskim domovima ili vagonima starih vlakova. Osobno sam cijelo vrijeme dok sam slušao zamišljao da bi ju baš dobro bilo vidjeti na Žumberku, a onda mi je ničim izazvana Zoe spomenula isto to, tako da, eto, Žumberak definitivno. Uf, dobro da sam prije početka pisanja ovog odlomka odlučio pročitati svoj prošli report s njih, jer bih u suprotnom opet ispao jazavac koji se samo ponavlja. A baš sam si mislio kako je kul i dovitljiva dosjetka koja mi je netom sinula o tome da su drugi najdraži beogradski bend u Zagrebu tik iza Repetitora. Kad vidi vraga, jednako sam mudar i dovitljiv već bio i tad. Jebiga. Vidim između ostalog da sam napisao i da se plašim da saksofonist neće biti u bendu na sljedećoj ZG svirci (u slučaju su ovog benda ti i takvi strahovi uvijek i više nego opravdani), i da će onda ta sljedeća svirka biti slabija od tvorničke. I zaista, tako i bješe. Nije ga bilo. Naravno da saksofon paše uvijek u sve, ali to koliko je Bitipatibiju lijepo bio sjeo, to je stvarno teško objašnjivo nekome tko nije čuo, i ogromna ogromna je šteta što ga više nema. Kao ni ostatka ekipe, naravno. To jest, nisam siguran za bubnjara, ali basist i gitarist su svakako isto novi. Bojim se samo da Una ne bi ubrzo poput Njeca prošla svakog muzičara u gradu pa onda jednostavno popizdila i prešla na matrice. Ovim tempom, nije nimalo nemoguća opcija. Izišli su na stejdž oko 22:20, uz Unin poslovično nespretan komentar kako je baš mislila na Iceage tu večer u Ljubljanu, ali eto... Pomalo je fascinantno primijetiti kako godine scenskog staža nisu ni najmanje pomogle da se na pozornici osjeća iole ugodnije, nego je svaki put iznova kao da je na stejdžu čisto zato što ju sa zgrade preko puta netko nišani snajperom. Nije to u biti ni loše, definitvno pridaje jednu specifičnu crtu njihovim svirkama. Uostalom, koliko je krasno to kad vam se najsramežljivija djevojčica u razredu ipak usudi izjaviti ljubav? Sam je koncert trajao puna dva sata, od čega stotinjak minuta svirke, a ostalo problemi. Problemi koji su se jako prelili i na ovih drugih stotinjak minuta, i nažalost debelo srušili krajnju ocjenu večeri. Naime, od samog starta nešto jako nije štimalo. Nešto je s instrumentima i ozvučenjem pošlo kardinalno po zlu, do razine da nikome nije bilo jasno što se to točno događa, ali je svima bilo jasno da sve rapidno odlazi u kurac. Unin izraz lica kao da će doživjeti živčani slom, cijelo vrijeme nešto čeprka i pokušava i potpuno je mislima i duhom van svirke, konstantne pauze radi pokušaja saniranja štete (za vrijeme jedne je i sišla sa stejdža na par minuta), pa česta zaglušujuća mikrofonija, pa nervozne isprike i opravdanja, pa tako u krug. Teško je to mučenje bilo, i potpuno mi je nevjerojatno da kolega Boris s Music-Boxa hladno tvrdi kako se radilo tek o "blagoj nervozi koja dobro dođe za krajnji kvalitet", i "malim tehničkim problemima koji nisu uspjeli umanjiti doživljaj ni publici ni bendu". Eklatantan primjer fake newsa, sasvim sam siguran da ni sam čovjek tako ne misli. No, mic po mic, stvari su polako zaista sjedale na svoje. Čini mi se da je "Pesma Beogradu" bila taj prijelomni moment kad je konačno sve zazvučalo kako spada, i mogla se osjetiti ljubav. Od tog momenta nadalje, iako Una dakako i dalje nije bila zadovoljna i svako toliko je nešto pokušavala iskomunicirati s toncem (a i objasniti nama da joj je žao, ali da nije ona kriva), smo barem mi u publici dobili uvjete da počnemo uživati,a jednom kad se to uživanje počelo manifestirati u sve glasnijim ovacijama, e onda je i ona uzvratila pokojim osmijehom, i eto ti ga na - još dobar koncert na kraju ispao. Velika većina bendova se ne bi uspjela oporaviti od tako brutalnih prvih pola sata, ali Bitipatibi ima ono što velika većina bendova nema - jebeno perfektne pjesme. Pjesme koje na tako osoban i poseban način dočaravaju tako univerzalne i bezvremenske osjećaje i iskustva da te zbog toga mogu dotaknuti i kad ih slušaš milijunti put. Sa zadovoljstvom se može ustvrditi da u istu tu kategoriju spadaju i one koje tek trebaju završiti na trećem albumu, tako da nema straha. Jedan dio koji sam zaboravio spomenuti u cijelom tom vrzmanju je basist. Apsolutni heroj i pobjednik dana, lik koji je demonstrirao kako nabaciti potpunu bolikurčinu i naprosto istinski uživati u svakom odsviranom tonu. I kad kažem "istinski" onda to zaista u potpunosti i mislim, jerbo je apsolutno nemoguće fejkati te presimpatične i presretne izraze lice kojima je on obasipao svaku pjesmu dok svima oko njega ide para na uši i jebu sve bogove sebi u bradu. Znači, liku kapa do poda. Samo, džaba mu to sve, do sljedeće ZG svirke je i on bivši, he he he. Općenito, "ostale" članove benda smo ovog puta mogli puno bolje upamtiti, jer su i auditivno i vizualno bili osjetno "nametljiviji" nego što je to prije bio slučaj. Nedostajalo je gustog dima i pomrčine lighta pa da opet budu kao misteriozni likovi iz noir filmova, a i bili su dosta glasni i konkretni u svirci. Nisu loši, ali velim, ona prošla postava iz Tvornice svakako odnosi prevagu.

Ni tad, kao ni sad, unatoč inzistiranjima iz publike, nisu odsvirali "Jagode", pa se možemo početi zapitkivati da se nije dotična pjesma možda Uni nešto zamjerila? No, definitivno su odsvirali dosta toga, posljedično i premašili onaj KSET-ov deadline u ponoć, za što sam siguran da se ekipi iz kluba nije svidjelo, ali se nisu usudili dodatno iritirati šinjorinu. Murija svakako nije došla, to je jedino bitno. "Ispred nas samo su zgrade", a u njima samo su babe, koje su vjerojatno te večeri ipak uspjele zaspati u predviđeno vrijeme, ipak je to dream pop.

ujak stanley // 03/02/2019

PS: Link na cijelu fotogaleriju