Činjenica da ste uzeli čitati ovaj tekst implicira onu da ste prethodno otvorili i ovaj portal, zbog čega se može zaključiti da vas u životu, barem rubno, zanima muzika, glazba. Možemo na ti? I sad ti kao takav jedan više ili manje rubni glazboljubac, vjerojatno imaš neki svoj (pa makar i podsvjesni) bucket list, spisak najdražih ti bendova na koje moraš otići prije negoli krepaš, ili se oni raspadnu. Taj se spisak dakako s vremenom produžuje i krati, ovisno o ličnoj koncertnoj aktivnosti i slušačkim fazama i navikama. Ali što napraviti kad ga nestane, kad presuši? Opet, to može biti dobra ili loša stvar. Loša je ako se dogodilo jer ti je muzika do te mjere pala u drugi plan u životu da te više niti jedan bend ne rajca dovoljno da bi ga baš sad morao ići slušati, a dobra ako si si dao truda pa si već čuo uživo sve što ti je srcu najmilije. Ne mogu a da ti se ne pohvalim, dogodilo mi se ovo drugo. Fat Freddy's Drop u Amsterdamu prije mjesec dana su bili predzadnji čunj, a posljednji je srušen u četvrtak u Puli. The Slackers. Na plakatima za koncert predstavljani kao najbolji ska band na svijetu. O ukusima se, čujem, navodno ne raspravlja, ali što jest jest - imaju Slackersi dovoljno argumenata da se tu najavu ne može smatrati nimalo pretencioznom. A ujedno ju se može koristiti i kao odjavu, jer tek nakon odgledanog koncerta stvar postane prilično jasna.

Svirali su oni inače i u KSET-u triput. Prvi put je bio 2004., ali tad sam na koncerte išao samo ako bi me šmrkljavog poveo susjed Zlaja. Pet godina kasnije je bilo taman netom prije nego sam skužio ska, a zadnji put (2011.) me spriječila bolest. Preduga je pauza intervencijom ekipe iz Pozitivnog ritma napokon okončana, tako da nije bilo ni najmanje dvojbe ide li se, od prve sekunde kad se za to saznalo. Bilo je nekih naznaka od nekolicine sugrađana da bi se moglo potegnuti, ali su svi na kraju dakako otpali, pa sam pošao solo. To je samo dodatno potpirivalo moje sumnje oko uspjeha cijelog događaja. Prazan klub na bendu tog kalibra (a koliko vidim većina gigova na ovoj europskoj turneji su im rasprodani) je nešto što bi stvarno bila teška blamaža, možda i posljednji čavao u lijes umiruće ska scene u nas. Eto, na svu se sreću to nije dogodilo. Skupila se neka podnošljiva brojka, po mojoj procjeni između sto i sto pedeset ljudi. Taman da ugodno popuni majušni Kotač, inače noviji i na raznim poljima vrlo aktivan klub smješten u dobrom starom Rojcu.

I tako, počeo gig, jel'. Gledajte, glupo bi bilo da pokušavam sad tu nešto puno filozofirati, kad vam u biti samo želim reći da su razvalili. Ubili, satrali. Svaki od ove gospode je apsolutni vladar svog fazona, svjetski prvak teške kategorije. Unatoč tome ostaju neopisivo nepretenciozni, skromni i iskreni na pozornici, toliko da cijelo vrijeme imate potrebu nazdravljati s njima, dobacivati im koješta, i slati srca i pusice. Ok, možda ne vi, ali ja sigurno. Setlista je doduše, kao što je svaki veći fan ustvrdio nakon koncerta omiljenog mu benda uvijek, morti i mogla biti nešto drugačija, ali taj izostanak "Dave's Friend", "Alone Again", pa čak i "Married Girl" vrlo vjerojatno i nije imao efekta na atmosferu koja je iz pjesme u pjesmu dakako bivala sve opuštenijom, plesnijom i veselijom. Upravo je to možda i najveća kvaliteta Slackersa, vrlo su im rijetki filleri. Nemaju možda neke abnormalno catchy pop hitčine za široke mase, ali imaju valjda doslovno stotinu kvalitetom ujednačenih, pametnih, lijepih, realnih i konkretnih pjesama. Od kojih svaka od njih priča neku priču, svaka dirne u neku žicu, svaka je tu s nekim smislom i potrebom, bila ona politička, ljubavna ili govorila o međuljudskim odnosima. A to je rijetka stvar, pogotovo u žanru koji je, pa ma koliko mi najdraži na svijetu bio, stvarno u proteklih dvadesetak godina do degutantne mjere zagađen uvijek jednom te istom šprancom, kako liričkom tako i sviračkom neinventivnošću i ukalupljenošću. Slackersi tu odavno strše kao svjetionik, tradicionalni ska zvuk uvijek iznova uspijevaju predstaviti u nekim novim i zanimljivim temama i aranžmanima.

Demonstrirati tu svoju sposobnost im je, usudim se reći, ove večeri uspjelo u potpunosti, dijelom dakako i zbog vrlo dobrog ozvučenja. Pa se moglo čak i razumjeti sve te sličice iz života što ih ekstremno simpatični mastermind Vic tako ležerno isporučuje. On i Dave na saksofonu su, u pauzama nakon svake treće pjesme, bili zaduženi za tu sasvim simpatičnu interakciju s publikom, koja je s vremenom dovela do toga da se za dio ekipe koji se isprva držao pomalo suzdržano i ukočeno ispostavilo da su fanovi koji znaju tekstove i hoće i zaplesati. Nije štimung među rajom niti u jednom momentu erumpirao toliko da ih sve poskidamo gole i bacakamo ih u zrak dok sviraju (čemu sam se najiskrenije nadao), ali će se svi složiti da je baš bila jedna topla i zabavna intimna atmosferica. Spomenuti Dave i Vic su negdje usred giga bili ostali sami na pozornici, pa pitali što želimo da nam odsviraju. Dvije vrlo mlađahne dame iz prvog reda su iznenadile poznavanjem materije, te su zatražile nešto nepoznatiju "Set the Girl Free", što se u biti ispostavilo punim pogotkom. Od dosad nespomenutih se članova benda energičnošću najviše isticao Glen Pine na trombonu, čovjek gušta svim srcem u tome što radi, nema ničeg patetičnog i usiljenog u njegovom ekstremno entuzijastičnom nastupu. Poslije giga sam valjda sat vremena pričao s njim, lik ide po pivu i cijeli zabrinut govori "But please stay here, I'll be right back, really wanna hang out some more", a meni srce k'o kuća. Normalni, dragi, pristupačni ljudi ti Slackersi, to je iznimno očito na prvu. Što uopće ne treba uzeti zdravo za gotovo, pogotovo što ti je nekad nakon mjesec dana turneje već pun kurac i ljudi i života i muzike.

Još jedan u nizu dokaza da to kod njih nije tako je taj što su premašili broj stvari koje su imali na setlisti za barem dva-tri komada. Na bisu su ih odsvirali jedno šest, između ostalog i "The Boss" (koliko se sjećam jedinu sa zadnjeg albma?) na intervenciju gazde Đure. U tom sam trenutku prvi put ugledao tog lika, a već nekoliko sati nakon toga, kad su Yves Taquet iz Goulash Diska i gitarist Jay završili svoj vinilni after party, naša se mala ekspedicija u njegovom stanu osjećala i bolje nego kod kuće. Što bi u prijevodu značilo da smo dakako i ostali par dana. Stoga njemu i Ani i ovim putem ide jedna gigantska zahvala. Da nismo jedini koji su bili obasuti nevjerojatnom razinom gostoprimstva, dokazuju i komentari članova benda, kako na licu mjesta tako i kasnije u objavama na osobnim Facebook profilima, koji se nisu mogli načuditi svoj hrani i pićima koje im se serviralo, gradskim znamenitostima koje im se pokazalo, pločama koje im se dalo, i općenito jednoj generalno iznimno prijateljskoj vibri koja je cijelo vrijeme vladala. Koliko god takav zaključak bio, protivno duhu Slackersa, klišejiziran i očekivan, ja zaista iskreno vjerujem da je sve gore navedeno stvorilo čvrste osnove za skori povratak. Uf, post scriptum, pali su i neki okvirni planovi o Slackersima na Goulashu dogodine, živi bili pa vidjeli. U međuvremenu se plešemo na New York Ska-Jazz Ensembleu u Vintageu ubrzo, ako je tkogod slučajno zaboravio.

ujak stanley // 13/11/2018