Čini se da je Hangtime Agency trenutno najagilnija organizatorska škvadra u državi. Samo ovog listopada dvanaest koncerata, i to raspoređenih i u Vintage, i u Močvaru, i u Sax, i u Boogaloo. Za svakoga ponešto, u punom smislu riječi. Ta će hiperaktivnost doseći svoj vrhunac 16.11. kada će se pod njihovom promotorskom paskom održati čak tri svirke, i to u trima različitim gradovima - Kries u Splitu, Gužva u 16-ercu i Kurve u Zagrebu, te Večer s Cohenom u Rijeci. Presedan, vrlo vjerojatno. Osim tog organiziranja svega i svakoga, imaju oni i ponešto svojih "kućnih" bendova koje su potpisali zadnjih godina. Na tom polju izgleda stvari ne stoje ipak toliko bajno trenutno. Brain Production se raspao, Pridjevi isto koliko vidim. Rolin Humesima i Radio Aktivu također ni traga ni glasa već mjesecima. No, zato je tu Kries. Oni ne idu još nikamo. Kad kažem "tu", onda mislim na dvodnevni koncert u Saxu za vikend, a kad kažem "još", onda mislim na činjenicu da nas je Mojmir s pozornice obavijestio da planiraju ovako barem još nekih petnaest godina. Dakako da to uvijek kaže i svaki NBA igrač taman prije nego promijeni klub, ali Kries se ipak čini mrvicu vjerodostojniji od Duranta. Nagrađivani srpski redatelj Boris Mitić je uradio vrlo dobar dokumentarac imena "In Praise of Nothing". Iggy Pop dao glas Ničemu, Tiger Lilliesi napravili muziku za film, pametnom dosta. u Kinu Europa ga možete pogledati još samo sutra (srijeda) u 17 sati, a ovog petka je na istom tom mjestu bio završio oko 22. Taman kad se razgovor s režiserom nakon projekcije počeo zahuktavati, mi smo ga jadni morali napustiti, jer eto nismo htjeli propustiti ni sekundu Kriesa, najavljenog u 22 i 15. Kriva je to bila procjena, Sax se opet ispostavio klubom u kojem program vikendom voli početi vrlo kasno. Možda se čekalo da se do kraja napuni, ali se to ipak nije dogodilo, čime je prekinut niz od Kriesovih pet rasprodanih zagrebačkih koncerata zaredom. Dobro, mislim da ta informacija koju sam negdje u najavama pročitao ipak ne uključuje onaj nastup proljetos na Ribnjaku, čisto jer ne vidim kako bi besplatni koncert u parku mogao biti "rasprodan". Kakogod, ne treba iz te činjenice da se kroz klub moglo relativno komotno prolaziti i disati pokušavati iznalaziti neke bogzna kako velike zaključke - vrlo je realno očekivati da će im sljedećih deset opet biti krcato. Prije svega stoga što je iskustvo odlaska na njihov koncert nešto što će u svakome, ali ama baš svakome, pobuditi nešto. Bila to neka zaboravljena igra, melodija ili bilo koja druga uspomena iz djetinjstva, bila to jaka želja za izletom (ili možda preseljenjem) u planine već sutradan, bila to potreba da javite starom prijatelju ili članu familije s kojima ste se nešto bili posvađali, a da se više ni ne sjećate zašto. Vjerujem da zvuči patetično, i isto tako vjerujem da je već puno puta izrečeno i napisano, ali zaista je sasvim istinito da su koncerti Kriesa jedno terapeutsko iskustvo koje, ako mu se u potpunosti predamo i vjerujemo, umije imati blagotvoran učinak na naše živote. Nisam nikad išao na susret sa Bracom sa Srebrnjaka, ali ako lik ima i deset posto od karizme Mojmirove, onda mislim da mi je jasno kako to funkcionira. Doduše, moram natuknuti da nam se naš šaman ovoga puta ipak prikazao u jednom "prizemnijem" svjetlu, u komunikaciji s narodom je bio vrlo pragmatičan i konkretan, čime je možda čak i mrvicu osujetio prijelaz u onu razinu kad nam se oči cakle dok ga gledamo s miksom znatiželje, straha i ljubavi. Da, Mojmir je te večeri bio uno di noi, čovjek iz naroda. Možda upravo iz tog razloga (dobro, i perfektan sound je svakako pripomogao) je ovog puta više nego u nekim prijašnjim epizodama do izražaja došao ostatak benda. Poglavito ona trojica "igrača iz sjene", u pozadinu stejdža smješteni Erol Zejnilović, Ivan Levačić i Konrad Lovrenčić. Ako vam ta imena sama po sebi ovako kad ih vidite na ekranu ne znače previše, a vi onda znajte da su to iste one face koje već godinama gledate na pozornicama koncerata mnogih drugih domaćih eminencija. I to nije slučajno, radi se zaista o ponajboljem gitaristu, bubnjaru i basistu u ponudi, ekipi koja na gotovo intuitivan način umije sve one tradicionalne napjeve, melodije i ritmove koje prednja četvorka ispoljava gurnuti u polja rocka, pa i punka čak. Zanimljivo bi bilo moći čuti samo njih kako sviraju Kries, kladim se da bi se radilo o nečem što bi se jedva uopće moglo prepoznati. Pa ipak, cijeli taj naizgled kaotičan entitet uspijeva, čak i unatoč činjenici da nemaju probe, jer Mojmir živi u Engleskoj, zvučati tako logično, prirodno i normalno. Kao da popunjava greškom upražnjene stranice ovdašnje (ma i globalne, definitivno) pjesmarice, pjeva i svira one pjesme koje su morale nastati, i morale biti izvedene baš na taj način. Zato velim, Kriesu se vjeruje u potpunosti, ni na trenutak čovjek ne posumnja da rade pravu stvar dok ih sluša. A kad je tako, onda je sasvim logično da im se i prepusti, pa se pleše, skače, pjeva i znoji. Iako je Sax zbog svog tlocrta i interijera prilično zajeban za ispoljavanje ozbiljnijih oblika zanesenosti (pa se tako naprimjer baš i nije uspjelo zaplesati kolo, što je na prijašnjim gigovima bilo skoro pa neizbježno) ipak smo prolili dovoljno znoja da se može ustvrditi da je razmjena energije prošla po planu i programu. Na set listi su glavnu riječ imale stvari s posljednjeg albuma, mislim da su ih odsvirali sve. Preskočen je stoga pokoji stariji favorit, možda i zato što je bis bio samo jedan, i to kraći. Ali dobro, imali su i sutradan koncert na istom mjestu, a Mojmir je komentirao da voli ići rano spavati. Dio koji ne mogu skužiti je - tko upali violine? Legen se svojedobno koristio raznim matricama i ostalim elektronikama. Kries se toga velikom većinom odrekao, što je svakako odluka koju osobno u potpunosti podržavam. Ipak, u onim najintenzivnijim trenucima ludila, uvijek se čuje i violina, a na pozornici je bogami nema. Gledao sam da vidim tko to klikne i gdje, ali nisam uspio detektirati. Možda tonac? Kako bilo, koncert je tradicionalno kraju priveden "Zumbom", glazbenim utjelovljenjem transa i delirija. Ako bend uspijeva biti ovako moćan dok im šef obitava iza sedam gora i tek povremeno nam se ukaže, strah me uopće pomisliti kakvu bi dominaciju nad našim ušima i srcima uspostavili kad bi se Mojmir vratio u Hrvatsku i prionuo probama na tjednoj bazi. Ma dobro, gdje god bio, samo neka održi riječ, pa da se mogu upriličivati ovakva slavlja još 15 (ili možda ipak 115) godina.

ujak stanley // 30/10/2018