Ugodni je prostor Kseta jučer auditivno obogatila naizgled nasumična kombinacija bendova. Slovenska indie-rock, disco svaštara Koala Voice u zadnji je tren najavljena kao gost mračnom psihodeličnom folk-noise projektu Ivana Ščapeca, Seineu. Ova se mješavina na prvi pogled čini paradoksalna, no vjerujte mi kad Vam kažem da pri daljnjem uspoređivanju ova dva benda paradoks postaje još veći te polarne suprotnosti izranjaju u puno većoj mjeri. Na moju veliku sreću, suprotnosti se ipak privlače te upravo ovakve eksperimentalne, zvučne koalicije na mene mogu ostaviti toliko čvrst utisak. Prva je stanica ovog putovanja bila instrumentalna uvertira koja je naznačila početak Koala Voice.

Koala Voice

Moram priznati da za Koala Voice prije ovog koncerta nisam čuo te doista nisam znao što očekivati, a njihov uvodni instrumental mi nikako nije razjasnio stvar. Neupitno je to bio indie-rock, ali bilo je tu i neke psihodelije pa i naposljetku poneke plesnosti 80ih. Što je dalje koncert progresirao to sam više motiva, žanrova i ideja pronalazio. Eksplicitno su me podsjećali na nešto, no nikako nisam mogao uperiti prst u točan bend ili žanr, sve dok mi nije svanulo. To je Koala Voice. Njihov opus je poput muzičkog vremeplova koji u pomalo indie maniri objedinjuje sve od Strokesa i Folesa do Rage Against The Machine i Lennyja Kravitza. S jedne se strane ovo može kritizirati. Čini se kao da su Koala Voice dobri u svemu, no najbolji ni u čemu, što je legitimna kritika. Razumijem kako bi netko mogao otpisati Koala Voice kao glazbenu svaštaru koja nikako da stvori autonomiju usred varijeteta inspiracija. Iako se u dijelovima koncerta ovakav stav rađao u meni, njihova nevjerojatno pozitivna energija ipak me na kraju pridobila.

Kroz cijeli sam nastup imao jednako širok osmijeh na licu te sam s jednakim užitkom pronalazio razne glazbene utjecaje. Koliko u razigranom basu i odzvanjajućoj gitari, toliko i u plesnim bubnjevima te moćnoj vokalnoj izvedbi pjevačice. I više od toga, neovisno o pjesmi ili utjecaju ili periodu u kojoj se nalazio neki instrument Koala Voice bili su besramno simpatični. Iako je solo gitarist bio pomalo statičan, basist se blesavo bacao, a frontmanica je gipko i skakutavo dominirala pozornicu te ni na samom kraju 45minutnog nastupa nije pokazivala ni najmanju naznaku umora. Ovo je ponajviše dolazilo do izražaja u trenutcima kad bi odložila gitaru i počela repati te elegantnim kretnjama naglašavati sadržaj. Teško mi je gledajući i slušajući ovo bilo ne razbacati se, ponajviše u periodičnom agresivnom jammanju na kraju pjesama koje je zvučalo kao, a bogami i pariralo s legendarnim My Baby. Publika od kojih 50 ljudi ipak nije bila za ples, no eto primijetio sam da je barem tonac bio u istom groovu. Kraj koncerta sam dočekao s onim glupim smiješkom na licu ko' kad ležiš na plaži u hladu na neki opasno sunčan dan te sam u svoj toj euforiji vani slučajno i nabasao na članove. U početku ih nisam prepoznao te sam samo žicao cigaretu, ali sam se kroz razgovor ubrzo uvjerio da ni osobno nisu ništa manje divni ljudi.

Seine

Euforija ipak nije dugo potrajala. Seine, sad ogoljen do kostiju, u postavi Ščapeca na gitari i virtuoza Dimitrija Mekotanovića na bubnjevima, te uz povremenu pratnju matrice basa koja se na svu sreću nije isticala, lagano nas je počeo spuštati u ponor katatonije. Osvjetljenje je poprimilo hladne boje, a atmosfera je bila prožeta gotovo opipljivom tenzijom. Već je prva pjesma odisala nemirom i tamom, a Ščapecov narativan, visoki vokal hipnotički se uvlačio u podsvijest. Ovaj trans su dodatno naglasili disonantne melodije gitare i bolni udarci bubnja. Uistinu prostoriju je polagano, ali sigurno napunila dijametralno suprotna emocija straha, depresije i nemira. Nadalje redoslijed je pjesama vješto postavljen, gradirajući sve više u iskustvo klaustrofobije i bezizlaznosti. Kao da smo kolektivno sve dublje zalazili u mračnu šumu Ščapecove psihe što je dodatno naglašeno Mekotanovićevim škripanjem po činelama i zvučnoj impersonaciji kiše. Da se razumijemo energije nije bilo ništa manje, Ščapec je skakao, hodao na prstima i neprirodno se savijao čineći koncert vizualno bolesnim koliko i auditivno. U njihovo se dobroj volji vidjelo doduše da je večerašnja izvedba bila pomalo neiskrena, no unatoč tome udarnost nastupa nije bila ništa manja.

Udarac pa i koncert kao takav su napokon kulminirali u izvedbi nekoliko novih pjesama, ponajviše u desetominutnoj "Grobnici". Bol i tuga uz pomoć su se uistinu jezivih loopova matrice pretvorile u demonski pakao shizofrenije. Boje su poprimile napadnu crveno-narančastu, a prijašnje su se pjesme pretvorile u samo jedan sloj košmara koji se odvijao na pozornici. Pištanje, miješanje tonalnog i atonalnog, nepredvidljivo bičevanje bubnja te naizgled beskonačne progresije bacile su me u privremenu psihozu koja je doprla do same srži mojeg bića. Napokon na ovom apsolutnom dnu, zadnja je pjesma ipak bila utješna, pozitivna pa čak i melodična. Pozvan na bis ovaj dinamični duo odsvirao nam je jedan ugodan "šlager" pa čak i umirujuću pjesmu Modest Mousea. Večer je tako napravila puni krug te nam je svima pružala katarzu (Ili barem meni pošto se ni broj ni ukočenost publike nije pretjerano promijenio)

Večerašnja je kombinacija tako ispala kao pun pogodak, bilo slučajan, bilo namjeran, bio on plod moje mašte. Poput valne funkcije emocije su se kretale iz vrha pozitivnosti u dno boli pa na kraju opet u lagodan smješak. Konstante ove funkcije su ipak bili kristalno ozvučenje, nabijena energija i eto na žalost pomalo trula publika. U svakom je slučaju ovo val koji je bio dovoljan užitak da me i dalje nosi, pa tako posljedično i riječi koje trenutno čitate.

jan vržina // 26/10/2018