Još jedna jazz jesen u Zagrebu ponudila je nisku odličnih koncerata, s jednom iznimkom koja potvrđuje pravilo. Moram biti iskren da me itekako zanimalo kako će izgledati svirke u klupskom prostoru, kao nešto što dosad od organizatora nismo očekivali, ali nekako se sve posložilo. Već prve večeri na ulasku u klub, osjetio sam neku pozitivnu vibru, a kako su dani odmicali, bilo je samo još bolje. Na press konferenciji koja je prethodila samoj svirci, saznali smo što nas očekuje u sezoni 2018/2019, te već sad mogu reći da se nekim koncertima iznimno radujem, ponajviše solo nastupu Jona Irabagona, koji je u Zagrebu već domaći dečko. Ima tu još zanimljivih i velikih imena, o čemu nekom drugom zgodom. Krenimo s onim što smo čuli i vidjeli prošlog tjedna, prve večeri svirao je

Samo Salamon Bassless ft. Howard Levy

Koliko su velika imena gitarist Samo Salamon i usnoharmonikaš Howard Levy uopće nije upitno. Samo Salomon i njegov debut album odabran je među najbolje jazz albume u povijesti jazza, dok se Levy smatra jednim od tri najbolja na svom instrumentu. Sve to trebalo bi biti dovoljno da otvorenje festivala bude onako kako treba, ali nešto je pošlo po zlu. Iako Samo i Howard imaju povijest zajedničkog sviranja, štoviše i zajednički album "Peaks of Light", nekako sam od samog početka dobio dojam da sve to ne funkcionira i da je njihov nastup sklepan na brzinu. Same pjesme su toliko raznolike da nije bilo mogućnosti da se uhvatiš za jedan stil, jer su dečki već odletjeli na sasvim drugu stranu. Jednako takva bila je i komunikacija među njima na pozornici, gdje su se više trudili jedan drugog nadjačati svojim sviračkim znanjem doli nas ufurati u svoj glazbeni svijet. Znam da sam na tren pomislio da ovi na pozornici sviraju samo za sebe, bez potrebne emocije i interakcije s publikom. Jedna od rijetkih pjesama koja me se dojmila je kombinacija western filma i Boba Marleya ili reggaea po kaubojski. Ali to je bilo premalo da mi obriše negativne emocije ove svirke. Na pola koncerta uslijedila je desetominutna pauza i već tad sam razmišljao da odem doma. Kad je uvod u drugi dio koncerta počeo Howard Levy solo dionicom na glasoviru translatirao me u predvorje nekog luksuznog hotela gdje tako dočekuju svoje goste, što mi je bilo toliko dosadno da sam se pokupio kući.

Jef Neve Trio

Stara narodna da se prvi mačići bacaju u vodu, definitivno je pokazala svoje zube na ovom jazz festivalu, jer druge večeri su stvari jednostavno kliknule. Znam da je već pri samom ulasku u klub atmosfera bila apsolutno pozitivna. Ok, bilo je i dosta novih lica u odnosu na prvu večer, ali nisam siguran koliko to ima veze. A kad su na pozornicu istupili Jef Neve i njegov trio (Lennart Heyndels - kontrabas i Jens Bouttery - bubnjevi), Jeff se odmah nametnuo kao sjajan interpretator i zabavljač. Svirka trija imala mi je atmosferu koju sam uspio čuti na legendarnom koncertu Bila Evansa i njegova trija u Village Vanguard klubu. Niti u jednom trenutku nije dozvolio publici da izgubi interes za nastupom trija. Znalački je posložio pjesme koje su znale otići i u elektroniku, u jednoj nam je prezentirao i world music u Bregovićevom stilu, ali bitno da je cijelo vrijeme atmosfera bila pogođena i vesela. Stvarao se dojam da na koncertu uživaju svi. I oni koji su kompletno u jazzu,kao ioni koju su tek okrenuli prvu stranicu tog poglavlja. To je nešto što umije samo istinski majstor i nekako vjerujem da ljubav koja se stvorila između Jefa i Zagreba može dovesti samo do toga da se uskoro opet družimo. Nakratko sam nakon koncerta popričao s Jefom i osjetilo se, a i kroz kratki razgovor potvrdilo, da je ovo bila jedna od onih večeri kad se sve posložilo.

Marcin Wasilewski trio

Možda i najzvučnije ime (bar s naše strane velike bare) ovogodišnje jazz jeseni u Zagrebu bio je Marcin Wasilewski trio (Slawomir Kurkiewicz - kontrabas i Michal Miskiewicz - bubnjevi). Iako su slavu stekli svirajući s nedavno preminulim Tomaszom Stankom u prvoj polovici 2000-ih, bilo bi nepravedno da ih znamo samo po tome. To je prepoznao i veliki ECM, možda i najjača svjetska jazz kuća, za koju je ovaj trio snimio već tri albuma. A oni koji poznaju ECM zvuk, došli su na svoje u petak. Kompozicija kojom su krenuli u napad bila je u spomen na Tomasza Stanka, a zatim su se sve više širili i ulazili u naše umove. Za razliku od večeri prije gdje je svirka bila vesela, ovdje je sve bilo onako kako priliči ECM-ovom zvuku - meditativno, eterično i pitko. Atmosfera u publici poklopila se s onim na pozornici - ljudi su žmirili, meditirali i uživali u ljepoti koju nam je trio prenosio. Ponekad mi je bilo nemoguće razumom dokučiti kako se ovaj trio međusobno kuži u svaki ton koji sviraju, znaju pravi trenutak kad će netko stati, a drugi krenuti. Kao da sviraju povezanih očiju! Nakon koncerta imao sam raspravu s kolegom Davorom (Žitnjakom, ne Hrvojem!), koji nije ostao toliko oduševljen ovom svirkom, jer ga je previše furala na stil Pat Methenyja. Ja s tim njegovim mišljenjem nikako nisam suglasan, sve je to ECM zvuk, koji koliko god ima sličnosti, tolike su i razlike. Hipnoza kojom Marcin Wasilewski trio zrači je neupitna,koliko god mi osobne ukuse stavljali na bilo koju stranu. Posebno u jednom manjem klubu, poput Contese ovog petka.

Zoran Majstorović trio & Joe Locke

Glazbu Zorana Majstorovića upoznao sam prije par godina, kad je snimio duo cd s gitaristom Johnom Stowelom, ali Zorana nisam nikad imao prilike gledati uživo, te sam imao dobra očekivanja i za ovu svirku. Moram biti u startu već iskren da je ovaj (meni zadnji koncert u jesen sezoni) bio i najbolji. Ne znam što se sve pogodilo kako treba, jer u startu moram priznati da nisam najveći fan električne gitare u jazzu, ali isto tako postoje iznimke koje jazz koncerte čine samo boljima, a tako je bilo i u subotu. Vidjelo se da je već pri izlasku na pozornicu Zoran sjajno raspoložen, što je vrlo lagano prenio na svoj trio i publiku. A tek vibrafonist Joe Locke, koji je to faca. Iako je jedan od najboljih vibrafonista na svijetu, ne pati ni za kakvom slavom, nije umišljen, već se trudi na koncertu u svakom momentu animirati i publiku i sebe. Njegovo sviranje posebna je kategorija u kojoj se u svakoj sekundi osjeti zašto je on velika vibrafonistička faca. Pjesme koje su svirali napisali su ili Locke ili Majstorović, pa je tu bilo funky groova na početku, zatim su malo smirili, a zatim je ostalo nebitno u kojem ritmu ide pjesma, jer kad se pogodi atmosfera ostalo je manje bitno. Negdje na trećini koncerta Joe nam je održao sjajan govor u kojem je nahvalio Zagreb kao grad koji ima posebnu vibru. Spomenuo je i da voli glazbu, pa da se iznenadio kad je pri šetnji gradom sreo vrhunskog glazbenika i svjetsku facu. Tu smo svi u publici stavili upitnik na čelo, a kad je rekao da se ta faca zove Matija Dedić, svi smo bili 'proud to be a Croat'. Objasnio nam je još Joe kako je jednako bitna konverzacija između muzičara, kao i interakcija s publikom, te da nismo na koncertu Keith Jarretta, večeras smijemo kihati, trljati oči ili kopati nos, sve je bilo dozvoljeno. A zatim je krenulo još moćnije, red dizalica, red spuštalica, i za kraj , točnije na bisu, Hendrix. Sve te kompozicije, od onih etno elemenata, do čvršćeg rocka, ukalupljeno kroz Zoranovu jazz gitaru imale su nešto posebno. Joe Locke je znao na momente napustiti trio (Simone Serafini - kontrabas, Klemens Markti - bubnjevi) pustivši da se Zoran i dvojica jednako velikih virtuoza razmašu, a oni su nam to vraćali sjajnim imrovizacijama, odlascima negdje i opet povratku u temu. Zorane, ako čitaš, šaljem još jednom isprike zbog nedostatka vremena da kvalitetno recenziram tvoj posljednji album, a usput se i nadam da će ova ekipa snimiti (bar!) jedan zajednički album. Bilo bi sjajno imati album gdje su Joe i Zoran jedan pored drugog - ravnopravni!

Ambrose Akinmusire quartet

Posljednje večeri nas je čekao Ambrose Akinmusire quartet, ali kako je zbog avionskog prijevoza svirka kasnila, bio sam preumoran da odem na koncert i kvalitetno odslušam njegov quartet, jer me san lovio već oko 19h. Ne moram ni naglasiti koliko mi je žao što sam propustio ovaj koncert, ali jednostavno je umor svoje odradio.

Umjesto zaključka, mogu reći da je ovo bio jedan od najboljih jazz.hr festivala u zadnjih nekoliko godina koliko ga aktivnije pratim. Iako sam prošle godine pisao članak koliko imaju smisla jazz.hr koncerti, drago mi je da su me organizatori, HDS, više nego demantirali. Vrhunska imena, prava atmosfera, ispunjen prostor i ono nešto što se može dobiti samo na jazz koncertima uživo. Za kraj ću se puno zahvaliti izvršnoj producentici festivala, Mirni Gott, na udovoljavanju mojim zahtjevima postavljenim u posljednji trenutak!

jura // 25/10/2018