U toj našoj obilnoj gradskoj koncertnoj ponudi, neki se žanrovi spletom nesretnih okolnosti s vremenom isprofiliraju kao marginalni, zaboravljeni, zanemareni, nebitni, neprofitabilni. U zadnjih nekoliko godina takva je sudba zadesila psychobilly i ska, a čini mi se da je s countryjem tome tako već i pokoju godinu duže. U prilog tome se može navesti kako jedini inozemni country maheri koji nas još uvijek posjećuju, Dale Watson i Pewee Moore, kao baze imaju CZK Remetinec i Route 66. Dodajte tome koncerte Country Strikea u Bikers Beer Factoryu i Hard Placeu, sporadični Johnny Cash tribute negdje, i eto vam scene, gotovo. Upravo se stoga ovaj koncert o kojem čitate s punim pravom može smatrati uspješnim, da ne idem sad baš toliko daleko da tvrdim da otvara i mini-nadu u revitalizaciju nekih (potencijalno imaginarnih) boljih vremena odmah u uvodu, to ću radije ostaviti za zaključak. Taj naš Peewee Moore je dakle, u svom trećem posjetu gradu u zadnjih svega godinu i po dana, najednom prerastao omiljenu omalenu krčmu zvanu Route 66, i našao se pod reflektorima velikog Vintage Industrial Bara. Da možda i nije navikao na te reflektore najbolje se dalo vidjeti po tome koliko se jadan znojio cijelo vrijeme pod njihovim žarkim svjetlom, odajmo mu ovom prilikom priznanje što je ostao dosljedan svom outlaw imidžu i nije skinuo teški kožni prsluk, unatoč svim nedaćama. Ma mislim, serem, možda lik u Veneciji puni trgove. Ali u ovdašnjim gabaritima, činjenica da nas se na gigu skupilo a ono barem 150, a možda i više, to je iznenađujuće dobra činjenica. Peewee nam je došao s akustičnom gitarom, i troje kompanjona. Supruga na kontrabasu, stariji gospodin na bubnjevima, te jedan lik s električnom gitarom. Svatko tko je ikada bacio uho na išta od tog outlaw country đira (a to smo jamačno svi, budući da su perjanice žanra ipak dio opće kulture), taj točno zna kako Peewee Moore i njegova prateća škvadrica zvuče. Ali ono doslovno točno, točno, točno - do u detalj, do u ton, do u stih. To je recimo jedina mana koju mogu navesti ovom simpatičnom koncertu (i liku općenito), ta suluda razina uniformiranosti, do mjere da se masu puta ulovite u situaciji da s visokim kvocijentom uspjeha pretpostavljate što će reći u sljedećem stihu, ili kako će zvučati upravo započeta solaža. Peewee je dakle sve ono što takav jedan vjerni representer i njegovatelj te i takve tradicije mora biti - tvrdi tetovirani bradati bogobojazni ljubitelj žena, alkohola, ceste i oružja s američkog juga koji je predanim radom i trudom došao do uspjeha. Onaj tip koji će isti dan pokositi travnjak staroj susjedi i slomiti ruku nekom jazavcu u birtiji jer je pričao protiv Trumpa. U tom je kontekstu nadimak Peewee čak možda malo premekan (ne znam za vas, ali mene svakako asocira na "kurčić" ili još bolje "pimpač"), nije to razina poput Merle, Waylon ili Dale. Zuckerberg, inače okorjeli country zanesenjak, je to detektirao, pa mu je banao profil s "lažnim imenom" i natjerao ga da se počne zvati onako kako se stvarno zove, Cecil Allen Moore. I dalje malo omekše, ali svakako korak u pravom smjeru. Kako bi nam na to ukazao, stavio je u nekom trenutku koncerta na pod ispred sebe sto dugih lijepih velikih stickera na kojima mu je jasno pisalo novo-staro-pravo ime, i poručio nam da su džaba i da si ih zememo. Bio je to samo jedan od načina kojima nam se postepeno uvlačio pod kožu, i dovodio do toga da nastup iz pjesme u pjesmu poprimi obrise prave lijepe feštice. Da, atmosfera je bila vrlo ugodna. Pogotovo uzmemo li u obzir prvo da je bila jedna najobičnija srijeda a drugo da su ljudi na koncertu u prosjeku bili vrlo stari. Ne idem baš u Lisinski na klasiku, na one komorne koncerte u kvartovskim centrima kulture stalno planiram ali nikako da ih se prihvatim, a bogami ni nastupi crkvenih zborova me već neko vrijeme nisu imali čast vidjeti, tako da sam čak blizu zaključka kako je ovo bio jedan od najstarijih koncerata na kojima sam ikad bio. Većina ekipe je imala 45+ (mnogi i puno više), a vaša 21-godišnja fotografkinja je po svoj prilici bila uvjerljivo najmlađa osoba u kući. E, a ima i treća stvar, ona dosta toga objašnjava - ljudi se nisu libili piti. Nije country svaki dan, narod si je dao oduška i bacio se u punokrvno cirkanje. Iako sam gore naveo da je ukalupljenost jedina "zamjerka" (iako to u biti i nije nešto što mora ući u kategoriju mane, naročito ako ste fan žanra), sad mi pada napamet da su možda kao bend svi skupa previše statični. Supruga ništa nije ni rekla ni uradila, samo je odsvirala svoje, svako toliko bacila jedva čujne backove, i to je to. Mislim, ne tražimo previše, ali mogla je barem onako simpatično zavrtjeti taj kontrabas oko svoje osi, kao što to mnogi rade, ili nešto tome slično. Padaju mi napamet oni Goddamn Gallows, grupa bamina relativno sličnog izričaja, koja je nedavno izdominirala isti taj stejdž svojom neprikosnovenom (ovo je prvi put u životu da koristim tu riječ, stari mi je u djetinjstvu utuvio u glavu da je srbizam kojeg valja izbjegavati) ekspresivnom bombom. Ovi su, osim što se, velim, instrumentalno drže isključivo prokušanih obrazaca, i po tom pitanju ipak neusporedivo manje upečatljivi. Oni više igraju na neko dostojanstvo, ozbiljan i važan gard. To doduše manje vrijedi za gitarista, on je ostavio dojam čovjeka koji duhom nije baš "tu" cijelo vrijeme, onako malo izgubljeniji tip. No, valja mu priznati da su njegove zvonke i reske solažice svakako bile uvjerljivo najozbiljnija demonstracija sviračkog umijeća te večeri. Po tom je pitanju zadnja rupa na svirali bubnjar, gospodin koji je cijelu večer držao jedan te isti bazični ritam, doslovno. To je ok, to se od njega i traži, ali svaka mu čast na strpljenju i volji. Naročito je simpatičan bio moment kad su išli svirati neku stvar po narudžbi iz publike, pa su mu dvije minute morali objašnjavati kako ta ide. Nakon svih tih mukotrpnih pregovora, stvar je počela, a on je ležerno nastavio peglati sve isto kao i dosad, hahahah. Car. Peeweejev posljednji album se zove, dakako, "American Outlaw". Setlista je bila popunjena dobrim dijelom pjesmama s tog izdanja, ali dotaknuo se i koječega drugoga. No, velim, to gotovo da uopće ni nije bitno. Jer kako s kvalitativne strane, tako i po reakciji ugode i miline koju je u nas izazivalo, sve su te pjesme na podjednakoj razini, prioritetno služe kako bi "bile dobri stari country", a ne da bi ostale upamćene kao singlovi. Jednu mu stvar neću oprostiti, netko je slavio rođendan, pa je odlučeno da će se odrokati trominutna verzija "Happy Birthday Songa". Katastrofa, vrlo vjerojatno najgora pjesma ikad skladana (a o tekstu da i ne govorim), priličan krindž me opere kad to treba slušati dulje od 15 sekundi. Je li moguće da smo kao civilizacija toliko podbacili da je u 6 milijuna godina rođendana to smeće isplivalo kao najbolje što imamo? No dobro. To se stanje u kojem su pjesme više u službi bivanja oglednim primjercima svoga žanra nego sebe samih naravno mijenja kad na red dođu coveri, onda svatko tko zna kako ide tekst jedva čeka da se pridruži i zapjeva. Prepoznao sam Waylona Jenningsa, Merlea Haggarda i Davida Allana Coea, a netko tko bolje kuži spiku je vjerojatno mogao prepoznati i još ponešto. U cijeloj toj kanonadi obrada, na bisu su upali još i tradicionali poput "Will the Circle Be Unbroken" i "Swing Low, Sweet Chariot", na kojoj smo poprilično uspješno i mi publičari imali "solo" točku. U takvom trijumfalno-raspjevanom raspoloženju dobacilo se i do nekih 130 minuta svirke, što bogami nije malo. Iskreno, možda je moglo i mrvicu kraće. No, to je samo mišljenje pospanog terapijskog tima, narodu se svidjelo i htjeli su da svira cijelu noć. Ljudi su došli po točno ono što su i dobili, u to nema sumnje. Očekivanja nisu ni neostvarena ni premašena, nego su baš ono skroz naskroz ispunjena. To je što se tiče same svirke i dojmova iz publike. A po pitanju financijske konstrukcije, ne bih se iznenadio ako je prošlo možda i mrvicu bolje od očekivanog. Raje kao što vidimo za ovakvu muziku ima (pogotovo što naš Peewkan ipak nije neka zvijezda A1 kategorije), iako se po profilu posjetitelja ne usudim tvrditi da će je biti još dugo. Stoga je na promotorima i organizatorima da nam brže bolje u ovoj godini prirede još neku ovakvu pučku veselicu. U suprotnom ćemo morati pričekati do dogodine dok se gosn. Moore ne vrati, što je isto solidna opcija.

ujak stanley // 06/04/2018