Prošlo je 8 godina otkad su novosadski heavy/thrash cajka metalci Pero Defformero prvi put kročili na zagrebačko tlo. Bilo je to u Željezničaru 2010. kada su im Brkovi, zamislite, bili predgrupa. Tada je bio i red da 11 godina stariji bend bude headliner, a njihovi sljednici support. Par godina kasnije, "brkati" mladići su narasli do statusa dvoranske atrakcije i dežurnog inventara hrvatskih ljetnih festivala, a njihovi "deformirani" bratići su tek sada uspjeli rasprodati Kset. Razlog vjerojatno, između ostalog, leži u tome što Brkovi imaju jednostavnije melodije i jednoličnije tekstove, dočim Pero Defformero svoju motivima bogatiju i tematski raznovrsniju liriku pakiraju u nijansu slabije pamtive nizove tonova. Pored toga, Pero Defformero više pažnje poklanja instrumentalnim detaljima i tehnički upadljivijoj izvedbi istih tvoreći glazbenu materiju koja ushit izaziva gotovo isključivo kod prijatelja i simpatizera metala. Galopi duplih bas pedala, reski stacatto riffovi, shredderske solo gitare i druga "metalska posla" nisu u pravilu fetiš širih narodnih masa. Kset u kojem od publike nema prostora ni da grah padne na pod je trenutno možda vrhunac posjećenosti za muziku koja je cajkarošima metal, a metalcima narodnjak.

Ta ista publika se na ovom koncertu dobrano nauživala u ceremonijalnoj simbiozi Defformerine metalske žestine i tehničke raskoši s humorom provučenim kroz narodnjački patos. Pogo vrtloga je bilo taman onoliko koliko je gužva to dopuštala, a singalong je zarazio i one kojima nije svaki vers automatski bio na usnama usporedno s Bišketovim pjevanjem, već su ga manje ili više uspješno uspjeli skontati tijekom izvedbe. Biške je kao i uvijek bio vrlo markantna i karizmatična pojava, kako zbog svojeg standarnog seta odijela i zlatne kajle, tako i radi svih viceva i anegdota koje je ispričao tijekom najavljivanja pjesama. Teško je detaljno opisati što je tip sve nadrobio između pjesama u svojem ležernom i pomaknutom stand up fazonu, ali ima talent da svaku riječ stavi tamo gdje pripada, a da pritom nikada ne pređe u smaranje nekom isforsiranom spikom. Jedini lik koji je možda čak i smiješniji od Bišketa, iako evidentno manje dosjetljiv je gitarist i mozak benda Saša Friš. Onaj humor koji Biške postiže riječima, Saša isporučuje samom pojavom, mimikom i gestama. Ipak, njegovo najjače oružje za isporuku neverbalne elokvencije je gitara koju svira naprosto fenomenalno. Svaki riff dotjeran je ukrasima do savršenstva, a u solažama nema suvišnog tona čak ni kada ih naštanca na stotine kroz neki shredding ili tapping. Pored toga, ne upada niti u jedan eskpresivni trenutak u kojem bi takvo muziciranje djelovalo kao neki "vidi me kak' super sviram" egotrip. Svaki solo mu je senzacija za sebe i nova prilika da isplazite jezik i psihotično drmusate glavom u svim pravcima.

U goste na jednoj pjesmi je pristigao i Šemso odjeven poput prosječnog lika iz publike daleko od ekscentrizma i esktravagancije kojima obijesno barata u frontmanskoj ulozi. Bend nam je predstavio i nekoliko novih pjesama sa svojeg nadolazećeg albuma i po svemu sudeći, mogao bi biti jednako dobar kao i prethodni.

Sve u svemu, novogodišnja koncertna sezona u Ksetu uspješno je otvorena i nismo mogli zamisliti bolji početak iste. Turbofolk metal je živ i u 2018-oj. Zašto mrziti narodnjake kada ih možeš raznim sredstvima hakirati i učiniti dobrim. A ako se pritom zoveš Pero Defformero, imat ćeš vesele publike dovoljno čak i da ti nikada pjesmu ne puste na komercijalnom radiju.

ognjen bašić // 14/01/2018