"Ja svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama"

Hladna je bila ulica, prolaznici rijetki, večernje sjene duge, a asfalt mokar... dok sam Međimurskom koračao prema Domu sportova. Prosinačka buđavost ušla je u kosti. S jedne strane načičkane novogradnje, a s druge drvene potleušice i oronule ograde uz prugu. "Baš Rundekovski", pomislio sam, prolazeći pored jedne birtije iz koje je dopirala tugaljiva narodna glazba. Podigao sam pogled i susreo se s polupijanim, snenim pogledom neke gospođe koja je zadovoljno glavu naslonila svom partneru na rame njišući se u laganom ritmu. Raspoloženo društvo za stolom natezalo je iz gemištarki, a kroz odškrinuta vrata ulicu zapahnuo smrad dima i vina. Fešta je ovdje rano počela, dok se jedna u susjedstvu tek sprema. Ili sam tako barem očekivao, prema svečanoj prigodi koja joj je bila povod. Kad bih rekao da je Darko Rundek umami naše scene, vjerojatno bih pretjerao, ali usporedivši ga s Vegetom zasigurno ne griješim puno. Raširen "od Vardara do Triglava" i Rundek je onaj kultni sastojak koji obogaćuje svaku suradnju, da ne kažem jelo. Kultna ličnost, veliki umjetnik i specifičan vokal, baš poput Josipe Lisac. Institucije su to. S njima je uvijek čast i privilegija raditi, a oni nisu nedodirljivi mirujući i živeći od stare slave, nego su uvijek otvoreni prema novome bilo u vlastitom radu, bilo u podršci u radu drugima. Jednostavno divni ljudi. S uvijek divnim nastupima. Kako si onda objasniti da su to samo mitovi? U gotovo rasprodanoj velikoj dvorani Doma sportova, očekivao se spektakl. Darko Rundek i Ekipa proslavljali su 20 godina izlaska "Apokalipso" albuma i spremao se još jedan victory lap u njegovom predstavljanju. Rundek se opet odvažio na okupljanje punog benda i nakon niza godina nastupanja kao trio tu je nova inkarnacija Cargo orkestra s početka milenija. Ekipa je novi bend, koji uz Rundekove stalne suradnike iz Cargo tria, Isabel, Dušana Vranića i Igora Pavlicu, čine i neki novi klinci. Kad sam stigao u dvoranu iznenadio me sasvim pristojan broj posjetitelja koji su došli poslušati Saru Renar, daleko od uobičajene šačice koja dočekuje predizvođače. Na stejdžu su bili Sara, s loop padom i gitarom, i Zdeslav Klarić (iz PCVC) za klavijaturama. Sve svoje četiri stvari Sara bi započinjala tako da bi lupkajući na mikrofon snimila ritam, te otfrljila distorziju. Klavijature baš i nisu dolazile do izražaja. Ima neka čudna koincidencija da Saru već drugi puta gledam kao predgrupu i u oba puta imam osjećaj kao da se radi o krivom odabiru. Zvučala je pretmurno i predistorzirano, potpuno neodgovarajuće u velikoj dvorani. Više smorila nego ugrijala za nastavak. Kad tonem neka tonem u velikom stilu, distorzije nisu rezonirale ovdje. Stjecajem brbljajućih okolnosti početak Rundeka i Ekipe dočekao sam kraj miks pulta, umjesto svog uobičajenog položaja negdje ispred stejdža. Procijenio sam da će i ovdje biti dovoljno dobro da se sve vidi i čuje, a atmosfera je ionako zarazna, pa će biti jednako dobra i ovdje kao i naprijed. Dok je na platno u pozadini projiciran ogroman puni Mjesec, na pozornicu su izašli Rundek, Isabel i Roko Crnić, te "ko mnogo puta do sada" Tranzitom otvorili večer. Lagano za uvod. Zvuk se činio malo prigušen, ali takva je narav pjesme. No i na sljedećoj, živahnoj Tamni jorgovan (prerađena Tigidigi regge), kad se ovom triu pridružio ostatak Ekipe, izostao je nekakav ozbiljniji šus sa stejdža. Rekoh okej, ovo je početak, daj im da se ugriju, a vjerojatno i stojiš na krivoj poziciji. Jednako živahna i zabavna More, more, s razvlačenjem harmonike u stilu posprdnih Mucalovih "Radnička odmara se klasa" poskočica i dalje drži sve u publici prikovanim kao da smo u kazalištu. Počeo mi se pomalo paliti alarm. Istina, na pozornici sve i djeluje kao predstava s mimikom, kostimima, projekcijama, ali na koncertu smo. Ovo su stvari s 20 godina starog albuma koje svi znaju. Okej, ovo nije moja glazba, ali zašto je i oko mene feedback tako loš? Svi izgledaju kao da se dosađuju. Zašto sa stejdža ne dopire energija koja baca ovaj narod koji je došao na dobrog starog Rundeka?
Izostalo je feštarsko raspoloženje uz More, pa sam odlučio da je vrijeme za promjenu pozicije. Kad već nema skakanja dolje, a za gužvanje naprijed nisam spreman, ajmo u visine, na tribine. Što dalje reći nego da se nažalost cijeli šou nastavio poput nekog sumornog Tropicana kluba. "Večer folkora i poezije, s obilnim dodatkom teatra", da parafraziram Rundeka. S obzirom na dramski kazališni milje kojem Rundek pripada, visoka izvedebena razina je bila tu, ali izostalo je "ono nešto". Gledam tu predstavu i dosađujem se. Nije bilo naboja, nije bilo neposrednosti u komunikaciji. Eklektična mješavina kazališne predstave, afričkih, karipskih, kubanskih glazbenih stilova, te Bregovićevskog "razuzdanog" ciganluka, ubila je zabavu i radila kontra proslave. Potpuno promašen koncept za veliku dvoranu i ovu količinu ljudi. Dom sportova se nije pretvorio u kavanu, cabaret pozornicu ili plesanje/skakanje na stolovima. Izmijenjujući stvari s albuma Apokalipso i ostatka solo karijere, teatralnost se nastavila, ali atmosfera je i dalje ostajala prigušena. Na sav world music i plesne ritmove ljudi su većinom mirno stajali, sjedili i dosađivali se. Ples je izostao. Bend odlično usviran i koreografski/glumački uigran, ali izdvojen (i preneseno i doslovno ogromnim foto pitom) i odljuđen od publike. Koncept nije profunkcionirao u ovom prevelikom okruženju. Čak i sam Rundek, inače poznat kao dobar i zabavan domaćin, nije bio više od izgovarača scenarija između pjesama. Prvu reakciju iz publike izvukle su Ruke, nekih 45 minuta u koncertu. Ruke ipak sviraju dovoljno zarazno, da potaknu na uvijanje tijela, izvijanje tisuća grla, koliko god sumorne bile. Ruke su hit. Uz Ruke i samog finala, jedina stvar koja je razbudila ljude bila je Ay Carmela. Lijep je to ljevičarski i komičan trenutak bio dok su svi kao jedan urlali "želja nam je samo jedna da fašista više nema". Industrijalno-gitaristički Štrajk željezničara i najhaustorskija Za nas zvučale su više kao ekscentričan eksperiment, kao i ponajbolja stvar s zadnjeg albuma Ima ih. Moćno, ali deplasirano. Nisu pomogle ni često promašene vizualizacije, iako besprijekorno napravljene. Stilizirani egipćani kao pozadina za Ljubav se ne trži? Jedina dva svijetla trenutka u cijelom tom čudnom stilskom kaosu bile su zapravo dvije najmirnije stvari. "Senor" i "Grane smo na vjetru" legle su i kliznule u dvoranu kao savršene rukavice krojene po mjeri ruku. Senor je ta najzagrebačkija i najzimskija stvar čija melodija grije iznutra, a saksofon razbija maglu i sumornost. Jednako kao sax, bas je nosio njihanje Grana, dok ih violina nije prihvatila. A da se ljubav ipak ne trži već njeguje, pokazala je reakcija publike na finale s upravo tom međimurskom poskočicom i samim hitom Apokalipso kojim je odmah nakon zatvoren regularni dio koncerta. Nakon puna dva sata. Taj kafanski melos uz poslijeratno i predmilenijsko ludilo kojim je u trenutku nastanka odisao, prizivanje apokalipse kroz prepuštanje ritmovima i divljoj violini, nikako mi nije glazbeno odgovarao osim kao pijano uneređivanje na plesnom podiju. A to uvijek izaziva. Stvarno nadnaravni hit. Ljubav i Apokalipso konačno su pokrenule publiku i pružile finale kratkog daha. Žamor koji je pojeo prvu stvar bisa Kurdistan, ne samo da je pokazao potpunu neprikladnost iste, nego i ponovnu nezainteresiranost i neuživljenost publike. Ni još jedna kafanska ciganija uz Makedo nije puno pomogla, a onda šok.

"Dva i pol sata je davio", kako je netko nepoznat pored mene prokomentirao,"i sad svira."

Grand finale je Haustor. A ne kurdistan, slaveni i cigani. Ne niti onaj sićušni Otok, kojeg nitko nije ni zapazio, a kamoli ga se možda sjeća. Svi koji su ljetos bili na Šalati sjećaju se neprestanog pljuska plastičnih čaša s pivom kojem su u parteru bili izloženi tijekom koncerta Prophets of rage. E pa kad je krenuo Šejn, krenule su i čaše s pivom. Osim piva, stisnuta šaka projicirana iza pozornice također je povezala Dom Sportova i Šalatu, Rundeka i Prohets of rage. Zapravo, Haustor i Prophetse. Oduševljenje je bilo opće, no ono što je uslijedilo bilo je zapravo ono po što smo došli.
"Nakon toliko godina opet i uvijek ježenje kad padaju kapi s oboda", bilo je ono što sam osjetio, pomislio, zapisao slušajući Šal od svile. Taj Šal od svile stigao je iz neke druge Galaksije. Ili smo mi bili prebačeni tamo. To lansiranje u drugi Svemir jednostavno se mora doživjeti i nemoguće je opisati. Prostor-vrijeme se odjednom zaustavilo, a emocije pokuljale. Sva prethodna agonija bila je zaboravljena. Maločas sam sjedio i čekao da sve završi, a u drugom trenutku bio svim bićem ovdje u ovom trenutku i dvorani i nisam nikud više mislio otići.
Nakon koncerta. Vani je opet bila zima. I cure su opet pratile vlakove.

Na odlasku iz Doma sportova ispriječila nam se teretna kompozicija. Nikad se nisam s većim užitkom uspeo na vagon da prijeđem na drugu stranu.

No trouble at all.
Vlakovi i željeznički pragovi su nam prijatelji. Kao i zagrebačka magla.

Jebeš sve. Malo prije sam bio lansiran u drugu galaksiju. Kako god kratko, kako god malo, ostalo je.

Za veće fotke tu je Fejs galerija

bir // 17/12/2017

> vidi sve fotke // see all photos