Osobno nisam nikad bio u Japanu, a ne mogu se pohvaliti ni da su velike šanse kako ću ubrzo otići. Mislim, volio bih možda. Ali ono. Ne znam. Koliko čujem i vidim, tamo se lako može otići podučavati djecu engleskom jeziku. To bi bilo fora, volim djecu i ona mene. Samo, ako me ova naša domaća djeca vole, znači li to nužno da bi i japanska osjećala isto? Sve si nešto mislim da bi me se bojali možda. Prije svega jer brijem glavu. Evo, vrtim sad u glavi sve japanske face koje sam ikad vidio, i ne sjećam se (osim eventualno nekih redovničkih) nijedne ćelave. Mislim da to tamo ne prolazi baš. Lažem, evo sjetio sam se jednog kojeg sam čak i vidio uživo. Bio je to onaj Daddy O'Nov. Tamo negdje u ožujku je u Zagreb pristigla ta jedna japanska delegacija u svojstvu promocije dokumentarnog filma o tamošnjoj garažnoj sceni imena "Garage Rockin Craze". Daddy O'Nov je spiritus movens cijele priče, tata scene. Mario Ćuzić je Hrvat nastanjen tamo već nekih 15-20 godina (čini li se to meni ili je i on rekao da je isprva otišao predavati engleski?), koji je iz hobija i gušta snimio taj film što se ispostavio vrlo uspješnim. A Minnesota Voodoo Men je bend koji se pojavljuje u filmu kao sastavni dio cijele škvadre, oni su došli ovdje održati koncert u Vintageu i na taj način dodatno razglasiti stvar. Svirali su dan prije i u eteru Radija Student , u emisiji "Ispod Radara" koju sam tad vodio, te su se svi skupa, unatoč slabašnom baratanju engleskim jezikom (kojeg pod normalno koriste u svim pjesmama, što bi značilo da očito pojma nemaju o čemu pjevaju), ispostavili ultra simpatičnim likovima. To je jedno pozitivno iskustvo s Japancima u mom životu. Drugo je ono kako mi nikad ne prigovaraju kad se "preguram" dok poslušno čekaju u nesagledivom redu kojeg su sami napravili za javni WC kraj trga. Pitao sam jednom turističku vodičicu da zašto uvijek cijela grupa od njih 50 stoji u redu, veli da se boje da kasnije neće imati gdje pišati pa da zato moraju iskoristiti baš tu priliku. Legitimno. Jednom sam iz zajebancije (ali s mrtvo ozbiljnom facom) naprosto ostao s njima u grupi i hodao gradom nekih pola sata, smijuljili su se i došaptavali, mislim da im je bilo drago. To je broj tri. Četiri je Kikagaku Moyo. Boga ti draga, kakav bend. Bilo je to na ljeto prošle godine, dobar hype se zakotrljao, Močvara je bila puna, a bend razvalio. Ponajfinija psihodelija koju sam ikad slušao live, med medeni. Svaki ton je zvučao taman onako kako je trebao da bi nas se prebacilo u neke druge sfere, i na tome sam im do dana današnjeg zahvalan. Čak možda u top 10 koncerata u životu mom jadnom. Stoga, kad je obznanjeno da u Čvarulju ponovno dolaze japanski psihodeličari, dvojio nisam ni sekunde. Lijepo sam se zapisao, pa da mi to vidimo. Bend je dosta stariji od Kikagaku Moya, sviraju već trinaest godina (a Moyo tek pet). No, čini se da su unatoč tome ipak prilično manje ime, ne može se reći da se razina nahajpanosti ponovila. Kad se dovuklo nešto iza desete do kluba, utvrđeno je da ljudi ima recimo 80-ak po mojoj slobodnoj procjeni. Jer zašto bi procjena bila zauzeta, ne vidim razloga. Na stejdž su kročili dosta samozatajno, a takvi su i ostali. Mogu vam odmah iskreno reći da sam do ovog trenutka uživao u pisanju ovog teksta, a sada mi instantno sve postaje dosta dosadnije. Jer ovaj će koncert ostati u sjećanju kao jedan od onih koji neće ostati u sjećanju ni po dobrom ni po lošem, a o takvima je najteže sročiti nešto suvislo i zanimljivo. Jer kad treba nahvaliti, pun si dojmova, a kad treba posrati, pun si sranja. A što kad ne treba nijedno? Znači, eto. Njih su četvorica. Basist se isticao kao kuler teže vrste, kako je to već basistima običaj. Zauzeo je taj neki napušeni nepomični gard u blagom raskoraku sa sunčanim naočalama na glavi i nije promijenio izraz lica za vrijeme cijelog giga. U nekom momentu sam pomislio da spava, pobogu čovječe. Sad kad razmislim, pa i on je u biti bio skoro ćelav. Ne baš, ali dosta je kratku kosu imao. Dio u kojem je dokazao da je budan je bio kad je vokalist pokušao nešto nam reći (bijaše to pred kraj giga), ali se to izjalovilo zbog činjenice da je bio apsolutno prenapunjen reverbom, delayom i s vjerojatno još par drugih pizdarija kojima ne znam ime, pa ga se ni iz četiri pokušaja nije uspjelo razumjeti niti riječ. To je u biti bilo dosta smiješno, kad sad ovako razmislim. Basist je tu dakle uzeo stvar u svoje neozvučene ruke, i "na suho" se zaderao "VI HAJV MIRČENDEJZ! TENK FOR KEMING!", i pobrao ono što se u kontekstu ovog okupljanja moglo nazvati ovacijama. Kad već spominjem vokala, red je da vam kažem da je on i lead gitarist, punopravni punokrvni pravomoćni gazda, vlasnik palete iz koje se vade boje za oslikavanje njihove zvučne slike. Isuskrsta ti, kako sam ubio ovu prošlu rečenicu, ne mogu još k sebi da dođem. Nemojte se iznenaditi ako ovo bude zadnji moj tekst ikad, jer želim da pričaju kako sam otišao dok sam bio na vrhu. Dakle taj vokalko kao glavni i odgovorni snosi i zapovjednu odgovornost što mu bend nit smrdi nit miriši, da vas ne lažem. Sve je to kao po špagi vjerno skinuto sazvučje proga i psihodelije otprije 50 godina, ali džaba kad nema ni putra ni parizera, a kamoli malo vaše cijenjene gospođe mame. Ubijte me, ali ne bih vam nikako mogao pojasniti zašto su točno recimo ti Kikagaku Moyo s istom takvom muzikom pokidali, a ovi ostali poludoživljeni. Jednom kad to budem mogao racionalno i argumentirano pojasniti, onda možda počnem sam sebe oslovljavati muzičkim kritičarom, dotad sam pisalo, izvjestitelj. No, i dalje se čak i tako bezargumentiran usuđujem procijeniti da je taj moj dojam nešto što dijeli i velika većina ostalih uzvanika. A to valjda nešto znači. Može biti da se razlog krije u tome što su previše zabrijali na pedale i efekte. "Fiju viju šiju vrumm vrumm zing ring", tako nekako više-manje. To lako dosadi. Poprilično je zato kriv drugi gitarist, sunašce li mu pomilujem njegovo izlazeće. Velim, u publici nas je bilo 70-80, nije zabilježen veći koeficijent gibanja. Tek nas 5-6 u prvom redu, a i on je bio na 5 metara od pozornice. Ono što u cijeloj ovoj štorijici zaslužuje najveće komplimente, osim Domagoja i Marije koji su opet intenzivno mirisali po kurkumi, to su sound i light. Kristalno čisto i optimalno glasno ozvučenje, rijetko dobro. Stejdž opremljen čini mi se nekim dodatnim lampama, u kombinaciji s jako puno dima što je konstatno ispuštan, bilo je lijepo za vidjeti nekako, privlačno. Koncert je trajao nešto više od sat vremena, a odazvali su se i na naše pozive na bis. To je bilo lijepo od njih. Općenito, moram reći da se mrvicu mogao stvoriti dojam o odrađivanju cijele stvari bez neke želje da se ostvari naročit emocionalni angažman, kako od benda tako i od publike. Jebiga, em ponedjeljak, em južina. Informirao sam se malo kasnije, kažu da južina na Japance utječe još masu gore nego na nas ovdje, dobro da su i ovo uspjeli pružiti. Sad kad malo bacam oko, ispada da sam ipak na kraju posrao više nego što sam ostao neutralan. Stoga ću vas još jednom podsjetiti da je bend u biti pristojan, nije da ne valjaju. Samo se, eto, ni po čemu ne ističu iz gomile takvih i sličnih bendova koja je u proteklih pola stoljeća kročila svijetom. A ovi koji su bili prije njih vrijede više iz prostog razloga što su bili prije, i mo'š ga jebat. Mislim, ja sam u biti prvi koji će lako oprostiti tu reciklažu (i sam pjevam u bendu koji se ne može podičiti bogzna kakvom originalnošću, bilo bi licemjerno od mene kada bih zbog toga obezvrjeđivao ikoga), ali samo ako se uz nju uspije ponuditi još ponešto sadržaja za koji se čovjek može uhvatiti, a taj se kreće u dijapazonu od scenske ekstravagantnosti, preko toga da nam ispričaju neki vic između pjesama ili nam se bar onako malo slatko nasmiješe i namignu, do toga da jednostavno odišu nekom dobrom aurom i imaju kemiju, pa se i mi povedemo za time i lijepo plešemo i radujemo se i budemo očarani i zavedeni. Neka mi svi odreda smognu snage oprostiti, ali ništa od toga dolje potpisani izvjestitelj ovdje doživio nije, a kad je situacija takva, onda se već otvara malo više prostora da im se, usto što sam zbog njih morao trčati kao lud na tramvaj valjda 300 metara, što je pothvat od kojeg se tek danas polako do kraja oporavljam, zamjera i što su epigoni. To je inače pojam kojeg do nekidan nisam znao, ali profesor na faksu ga stalno koristi, pa sam sad počeo i ja, i dosta sam si ponosan i kul. Eto, to vam je više-manje to. Živjeli, bok.

ujak stanley // 15/12/2017