Gogol Bordello je nastupio u Zagrebu proteklog petka. Dogodilo se to u tjednima unaprijed rasprodanoj Tvornici. Bio sam na tom koncertu, kao akreditirani izvjestitelj. Ta uloga povlači za sobom obavezu da u roku dan-dva od giga zbilja nekog vraga izvijestiš. Po činjenici da ovo čitate tek sad, a od koncerta je prošlo tjedan dana, zaključujete da to nisam uradio. "Lijeno smeće", pomislit ćete, "mogao si onda izbacit i dogodine izvještaj, ionako sad više nikog nije briga". I bit ćete poprilično u pravu. Pa ipak, razlog zašto ovaj "report" nije izišao dosad, osim u poslovičnoj lijenosti, leži i u činjenici da je Gogol Bordello bend o kojem bih najradije napisao knjigu, a ne izvještaj. Bend koji mi se kroz godine do te mjere uvukao pod kožu i obilježio moje formiranje u osobu kakva danas jesam, da sam smatrao nedostojnim, ružnim, glupim objaviti klasični report u kojem bih konstatirao da je sve bilo medeno i da su totalno otkačeni i da neka nam se vrate opet brzo. To jest, uzeo sam bio pisati jedan takav, ali mi se u tom procesu izredalo ponešto slika kroz glavu. Slika za koje nemam blage veze koliko će se vama činiti zanimljivima ili vrijednim spomena, ali koje osjećam jaku potrebu negdje zapisati, ako ni zbog čega onda zbog činjenice da generalno u životu imam ekstremno slabo pamćenje. I ne zapišem li ovih par preživjelih inserata negdje, zaboravit ću i njih prije ili kasnije. A to ne želim. Dovoljno sam prijatelja, žena, bendova, koncerata, opijanja, drogiranja, putovanja, susjeda, profesora, kolega, razgovora, svađanja, voljenja i svakojakih kojekakvih anegdota u svom mladom životu već zaboravio, da bih si mogao dopustiti da i uspomene neraskidivo vezane uz Gogol Bordello odbauljaju u ropotarnicu u nekom trenutku. Stoga ćete mi valjda dopustiti da vam ovdje izložim nasumičnu kratku povijest te jedne male ljubavi. Gogol Bordello ima dosad već u 18 godina poveći broj izdanja. I na njima isto tako poveći broj hitova, pjesama koje su ih dovele do ovog stadija gdje rasprodaju velike dvorane po masnim cijenama karte tjednima unaprijed. Jedna od onih koja se možda i ne ubraja u tu kategoriju, u mojim očima ipak najbolje definira ono što taj bend jest. To je Baro Foro, devetominutna ciganska rapsodija koja vam taman omogući dovoljno vremena da odlučite kako je pravi čas da ju stavite na neki beskonačni repeat i s njom kao soundtrackom uskočite na prvi vlak za nepoznato bez pozdrava. Koliko god takva konstatacija zvučala patetično, to je zaista osjećaj koji me preplavio kad sam ju prvi put čuo. Mogao je to biti neki osmi razred. Stari mi je bio stavio šifru na komp jer sam previše vremena provodio igrajući Football Manager, pa sam bio osuđen na pretraživanje interneta preko televizije, koristeći daljinski upravljač kao suludo nepraktičnu i napornu tipkovnicu. Taman sam bio otkrio ska punk koji tjedan prije, otkidao na prvi album Less Than Jakea. Mislim da sam za upoznavanje sa svim tim novim glazbenim pravcima tada naprosto koristio Wikipediju, bilo je to prije nego što sam upoznao čari (danas osakaćenog) Last.fma i proveo par godina života švrljajući njime. Dakle, u nekoj "similar genres" ili kako god sekciji sam vidio "gypsy punk". Doslovno sam se malo napalio kad sam osvijestio da takvo što postoji. Neprocjenjiv filing, otkriti neku novu glazbu koja te obori. Predugo mi se to nije dogodilo već, bajdvej. Jebiga, samo jedna u nizu stvari koje su lakše kad imaš 13. Desetak minuta kasnije, kroz sva 4 velika zvučnika postavljena u svakom kutu dnevnog boravka je abnormalno glasno odjekivao taj jebeni "Baro Foro", a ja sam se u neobuzdanom zanosu široko raširenih ruku u maniri onog tasmanijskog vraga iz crtića vrtio u krug, i onako čak malo cijukao od ekstatičnog gušta. Jebem li ti boga, mislim da nikad prije ni poslije nisam doživio takvu ljubav na prvi posluh. Sve se to odvijalo na debelo zgražanje mog 5 godina mlađeg brata, ali kog briga. Problemčić je nastao kad su za vrijeme tog maratona od pjesme (i mog tasmanijskog cirkuliranja) u stan upali starci, inače gorljivi ljubitelji Klape Intrade i benda(?) Božja pobjeda, a mrzitelji svega ciganskog, narodnog i inog. Vjerujem da je to jedan od onih trenutaka zbog kojih žale što mi nisu priljepili šamar i tako utjecali na to da izrastem u poštenu i normalnu osobu, a ne ovakvog čobanina i budalu. Kako god bilo, obznanjeno mi je da pod njihovim krovom niti će se tolerirati takvo retardirano ponašanje, a niti takva odvratna muzika. I da me može sramota biti. A dobro, jebiga. U nadolazećim sam godinama ionako sve više vremena provodio van okrilja tog krovišta, tako da nije bilo nekih velikih prepreka u uživanju ove delicije od muzike. Uvijek sam bio i onaj tip koji je "nedovoljno informiranim" vršnjacima dilao muziku i upoznavao ih sa stvarima za koje sam držao da su jebene. Gogol Bordello i u toj priči drži posebno mjesto i vrijedan je spomena. Naime, na uzorku ljudi od kojih jedni slušaju techno, treći cajke, a peti "strano" (koju god to pičku materinu značilo), dobar dio tih bendova koje bih zavrtio bi bili popljuvani ili izignorirani, barem od određenog postotka ekipe. Osim Fat Freddy's Dropa, Gogoli su jedini bend za kojeg su svi ti klinci konsenzualno bili spremni priznati da je jeben. Naprimjer Gagi, drug iz klupe. Dosta sarkastičan tip, u duši dobar, ali uvijek spreman da te posere i s podlim osmijehom objani da se trebaš malo ščilat. Inače isto slušao cajke i MTV prozvode. Prošetali smo nakon škole jednom do Cibone na kebab i do kladare. Bila jebeno ugodna večer, jedna od onih prvih proljetnih u godini, kad svijet oko tebe izgleda nekih 60 posto ljepše i sretnije nego prije 3 dana. Sjedili smo na onom jednom, sada nepostojećem, kvadratu od klupica kraj samog izlaza iz prolaza, i jeli te kebabe. I bilo nam je dobro. Ja sam imao previše umaka i sve mi je curilo po hlačama, ali ne mogu reći da me bilo naročito briga, previše sam se davio u tom kebabu da bi me išta drugo zamaralo. Jednom kad smo ih zgotovili, bez prethodne najave sam sa stare Motorole pustio da svira "Baro Foro". Gagiju su instantno počela tapkati stopala u ritmu, a već nakon 2 minute je ustvrdio da je ovo savršen kompromis između "pizdarija koje inače puštam" i onoga što je smatrao dobrom muzikom. Nakon 4 minute smo već plesali oko tih klupica neka improvizirana kola, pljeskali i urlali, otprilike onako kako bi to radila djeca u vrtiću. Ljudi su nas možda čudno gledali, ne sjećam se točno. Da stvar bude bolja, mislim da čak nismo bili ni napušeni. S Gagijem se tu i tamo vidim danas. I dalje sluša komercijalu. I Gogol Bordello. Ima onaj parkić jedan, možda ga znate. Odmah tamo iza Praćke, u Dalmatinskoj. DPC ga zovu. Legendarno mjesto, sa sjevera dopire ugodni žamor uvijek pune terase pivnice Medvedgrad, a s druge strane je dobri stari ping-pong stol na kojem sam proveo adolescenciju, a bez da sam pritom ping-pong iti jednom zaigrao, te zagonetna rupa za koju stari pričaju da je jedan od ulaza u podzemne tunele što vode ka Sljemenu. U to doba, prije 7-8 godina, bila je to hašomanska oaza u punom smislu. Ljudi iz Tesle, Desete, Primijenjene, Pete, Hotelijersko-turističke, Druge ekonomske, apsolutno svi su dolazili "na pljugu". Doslovno si trebao čekati da se oslobodi mjesto na jednoj od deset klupica (a sa svake se širio opojni miris) kad bi došao u neko obično popodne. Zašto i kako murija tada nije dolazila, ne znam. To se nakon nekog vremena dakako promijenilo, svi živi su tamo popadali. Tijekom srednjoškolskog školovanja, otprilike podjednako vremena sam proveo sjedeći ili ležeći za tim spomenutim stolom koliko i na nastavi. Znalo se doći tamo ujutro u 8, zasjesti, i pustiti da se stvari odvijaju svojim tijekom. A taj je tijek uvijek bio neopisivo zabavan i jednostavan, ljudi bi samo spontano dolazili i pridruživali se, do popodneva bi sve već eskaliralo u šou program onog najslađeg tipa - kad si narkoman, zgubidan i bitanga nedovoljno dugo da bi profesori, roditelji i ostala banda to sa sigurnošću osvijestili, pa te jednostavno nitko ništa ne pita i od tebe ne očekuje. Sloboda, čovječe. Dakako da su Gogoli kao najčišći primjer glazbenog utjelovljenja slobode u takvom okruženju funkcionirali kao idealan soundtrack. Bila je igra, kao pusti se neka njihova stvar i moraš se (najčešće mrtav napljugan, jel') popeti na brdašce i vrtjeti ukrug punom brzinom sve dok se jedan koji je ostao sjediti za stolom ne zadere "STOP!". I onda se takvih deset kardinalno dezorijentiranih malih idiota natječe tko će prvi dotaknutni zid najbliže zgrade. Tko pobijedi, rola sljedeću pljugu. Lars ih je isto jako volio, često bismo si pustili "Baro Foro" i pretvarali se da razbijamo čaše o pod. A u par navrata smo ih stvarno i razbijali, kad malo bolje razmislim, nakon što bi ih prethodno ukrali iz kafića. Jednom smo bili kod Kalafatića u Samoboru na tulumu. Pilo se od ranog popodneva uz roštilj votku, i do ponoći smo nas dvojica već bili apsolutno skršeni. Nisam siguran kome je točno pala napamet ta ideja, ali zaključeno je kako bi najbolje bilo da pustimo Gogole i lupamo se svom snagom šakama u glavu. Tako je i urađeno. Potukao sam se u životu tu i tamo, ali mislim da nikad ni prije poslije nisam primio ni zadao toliko jake udarce. Doslovno bi nakon svakog primatelj ležao u nesvijesti neko vrijeme na podu, pa kad bi se prizvao k svijesti, uzvratio još jače. Bit će da je to ipak bila njegova ideja, i inače je bio dosta destruktivan tip. Jednom je prilikom progutao neku suludu količinu majčinih Xanaxa i Normabela, tipa 20. Neću lagati, dao ih je i meni par. Mislim da je to bio onaj dan kad smo išli navečer na Tiger Lilliese u SC kasnije. Nego, nekako smo se dovukli do igrališta na Tuškancu i tu zapalili. Mene je oborilo, skutrio sam se u neki kut i škiljio. A ovaj se apsolutno demonizirao. Počeo je manijakalno, đavolje plesati uokolo u nekakvom sablasnom pogrbljenom gardu i lupati pritom sam sebi svom snagom šamarčine svaki put kad bi Gogoli ušli u novi krug violinske igranke na pjesmi za koju već pretpostavljate da je svirala. A tih je krugova jako jako puno, jel'. Da stvar bude slađa, u cijelom tom procesu mu je iz kuta usana curila duga, nevjerojatno duga (barem pola metra) nit stvrdnute sline koja je svakim novim šamarom sve jače kovitlala oko njegove glave i tijela, a na neku neobjašnjivu foru se nije htjela ni priljepiti ni za što od toga, niti otpasti. Ja tamo sjedim prepariran i gledam, i ne znam jel' mi se smije ili povraća. Kasnije smo išli na Tiger Lilliese, Mile Kekin je sjedio kraj nas pa smo mu prisrali da se prodao. Jebote, ove sličice su dosta devijantnije nego što mi se činilo da će biti. Evo sad jedna mala lijepa. Kad sam tamo negdje u proljeće 2012 otvorio Muziku.hr i vidio da Gogol Bordello dolazi na InMusic, umalo ne probih plafon od ekstaze. Nisam nikad prije bio na njima, iznimno sam nestrpljivo iščekivao takvu jednu vijest. Sjećam se da sam od oduševljenja spontano otrčao do majke u kuhinju i zagrlio ju svom snagom (onako kako nisam godinama prije toga) i bacakao uvis nekoliko puta. Nije joj bilo jasno što se događa, ali nije se ljutila. To je bila godina kad sam završio srednju, pa se na Šoltu otišlo ranije, da bih se krajem lipnja vraćao u Zagreb na prijamni ispit za faks i Gogole, oboje je padalo taman u isto vrijeme. Prijevoznik je bio "Deni Bus Zmijavci", vjerna replika autobusa iz "Tko to tamo peva". Šofer iz Imotskog s brčinama i križem oko vrata namontirao u prednje redove nekih 7 svojih kumova, pa je pošteni narod morao sjediti po podu, a majke s po dvoje djece u naručju. Valja spomenuti i da je bio najtopliji dan u godini, da ne kažem u novijoj povijesti države. Nekih 45 u hladu. A u busu nema klime ni hlađenja (pokvarilo se, jebiga), i još sjedimo skroz iza gdje nam puše po nogama vreli zrak iz motora, akumulatora, ili kojeg već kurca. Mali od 3 godine (nešto je teže bolestan, stara ga vodi na pretrage u Zagreb) sjedi staroj u krilu i dere se "Mama, mama, skuhala mi se noga". Kako malo što toliko zbliži ljude kao zajednička patnja, tako je naše osmeročlano društvance iz stražnjeg dijela busa (a svi smo ušli u bus solo i nitko nikog nije prethodno poznavao), vrlo brzo udarilo brigu na veselje i okrenulo na zajebanciju i šprdnju. Mladi narcisoidni odvjetnik, otkačena penzionerka, prištavi FER-ovac, prelijepa manekenka, majka s bolesnim djetetom, Englez što je putovao u posjet dragoj u Budimpeštu, svi smo u rekordnom roku postali poput najboljih prijatelja, otvorili se jedni drugima na način kako nikad prije ni poslije nisam doživio. Urlali od smijeha, grlili se, ljubili i pjevali. Dakako da nije dugo prošlo prije nego sam im zavrtio Gogole, i dakako da se svima svidjelo. Slušali smo ih i na bengama pri stajanjima dok smo s nogu rokali duple votke. Kasnije, kad smo se dokopali Zagreba, ostali smo još pokoji sat piti na Autobusnom, a onda sam neke od tih stranaca iz busa priveo i sebi kući gdje smo nastavili lumpovati i slušati Gogol Bordello. Ne znam gdje je sad itko od tih ljudi, i nije mi žao zbog toga. Čarolije obično imaju kratak rok trajanja, treba stati kad je najbolje. Sutradan je bio taj gig i sve što mogu reći je da sam nakon njega ležao tamo na livadi i mrtvo ozbiljno si mislio kako sad mogu i krepati, baš me briga. Iscijedili su iz mene zadnju emociju, ostavili me praznog. Jedino što nisu svirali "Baro Foro". A čekao sam ga, nadao mu se. Ni tad, ni dvije godine poslije u Tvornici, ni 2015. pred idiotskom Dubiozinom publikom na Španciru. No dobro. E, a dan nakon tog InMusica je odmah bio prijamni za Filozofski. Ja sam još uvijek bio u teškom afteru to jutro, poprilično pijan i sjeban od prethodnih par dana Gogolizacije. Temperature su se i dalje mjerile u 40-ima kad sam se dovukao pisati to sranje. Prijamni ima tipa 6 dijelova, za svaki imaš po 15 minuta i u svakom je po valjda 20 zadataka. Sve one kockice, kružići, trokutići i crtice koje treba pospajati i pozaokruživati mi se mute pred očima, znojim se toliko da me sve svrbi i doslovno sam se zaljepio za stolicu i napravio lokvicu na podu, peku me oči, nije mi dobro, žedan sam. I svako malo hladni ženski glas veli "Imate još 5 minuta za ovaj dio ispita". A ja proteklih 10 proveo hladeći se njime kao lepezom, kuku lule. I ništa, uzeo list za odgovore, i stao nasumično zaokruživati većinu stvari. C, A, F, B, D, A, A, C. Da, mislim da se nudilo do F, po 6 odgovora mogućih kao. Kunem se ljudi moji, na taj sam način riješio barem pola ispita, ali barem. Pomirio se već u nekom trenutku da ništa od toga, nakon što sam išetao vani javio svima odmah da sam pao taj prijamni i to je to, pa otišao spavati nekih 20 sati u komadu. Kad su rezultati došli, ispostavilo se da imam 250 bodova od 300 i da sam tipa četrdeseti od nekih 5 soma ljudi koji su se prijavili. Do dana današnjeg mi nije jasno koji se kurac tu dogodio, majke mi. Ili sam pogodio baš svaki od tih nasumično zaokruženih odgovora (za što su šanse matematički vjerojatno manje nego da vam se u trenutku dok ovo čitate s leđa prikrade pokojni djed i šapne na uho da mu nedostajete), ili se netko dobrano zajebao u ispravljanju. Kako god bilo, pouka je da uz Gogol Bordello nema brige, čak i ako im se prepustite u najneprikladnijem mogućem trenutku. Tu su negdje upali i "Wristcutters". Čovječe, kakav film. Hrvat Goran Dukić režirao prije desetak godina, to mu je ostao jedini dugometražni film u životu, čini mi se. Gogol Bordello opskrbio soundtrackom, jedan od glavnih likova inspiriran Eugeneom Hutzom, frontmenom. Jedan od najboljih filmova koje sam ikad gledao. Ne bih išao previše u detalje tu, čisto da ne spoilam radnju nikome od ovih nekoliko danguba što ovo možebitno još uvijek čitaju. Samo bih vas lijepo zamolio da ga pogledate, jer je jebeno divan. Hvala. Gogol Bordello je više od benda. Kako u mojim očima, tako i u očima svakoga tko ih je ikad volio. To je karavana u neprestanoj potrazi za načinom da nas uvjeri da su granice (bile one državne, emocionalne, fizičke, ili kakve god) ožiljci na licu Zemlje i srcu čovjeka. I koliko se god taj zadatak doimao pretencioznim i nadobudnim, oni u tome i dalje rade vraški dobar posao. U fazonu u kojem su po svoj prilici do danas već trebali postati isprazna mrtva puhala, oni i dalje uspijevaju ostaviti dojam ljudi koji su iskreno i cijelim srcem u toj priči, pa makar im (ili mu, svejedno) ponekad, kao recimo na posljednjem albumu kojega su došli ovdje promovirati, i ne pođe najbolje za rukom artikulirati sve to skupa na pravi način. Mislim, album je stvarno loš, da ga jebeš. Mekan, mlak, šupalj. Prvi takav u njihovoj karijeri, nadam se i zadnji. Tako da se unaprijed znalo da će dinamika koncerta biti razbijena ponekim stvarima koje će se morati odslušati iz pristojnosti. Usto, odlučili su svirati i par totalno nepotrebnih pjesama i sa starijih albuma. Mislim, da moram navesti dvije bezvezne i nebitne pjesme Gogol Bordella, prve bi mi vjerojatno pale na pamet "Rebellious Love" i "Hieroglyph of Love", a oni su ih ovom prilikom odlučili svirati obje. No, prekrcana Tvornica im nije zamjerila. Baš kao što nikad nitko nije zamjerio onome za koga je bilo savršeno jasno da daje cijelog sebe u ono što radi. Jednom kad imaš to, onda je sve na tvojoj strani. Tako da smo mislim dostojno popratili njihov delirični izričaj svojim mahnitim skakanjem i naguravanjem uokolo od prve ("Break Into Your Higher Self") do zadnje ("Pala Tute") pjesme. Isprofiliralo se nekako da su među članovima ovog mnogoljudnog kolektiva dugogodišnja konstatna uz Eugenea jedino violinist, basist i udaraljkaš (koji je više svojevrsni "hype-man", nabrijavatelj, nego muzičar), ostali su uvijek neke nove face. Među tim novim facama je meni najzanimljivija bila Portorikanka na bek vokalima, doslovno sam se zaljubio u mladu damu. I svi ostali su dakako likovi za sebe, nekako čovjeka instatno opere milina kad vidi takvu šarenu svitu bjelosvjetskih skitnica kako pegla ciganicu. Svirali su dvadesetak pjesama, od čega 4-5 na bisu za kojeg smo se stvarno dugo borili. Tu su im se pridružili momci iz predgrupe Lucky Chops, mislim da mi je to bio omiljen trenutak večeri, uz onaj kad smo nosili Hutza koji je stajao na velikom bubnju na rukama kroz publiku. Jer svi su bili tako jebeno sretni da je to teško opisivo uopće, ljudi moji. Znači Chopsi u nevjerici zbog atmosfere i ludila u zraku, kese se svi odreda od uha do uha. Gogoli pak gledaju njih i toliko im je drago što je ovima toliko drago da se i oni ne mogu prestati smijati i radovati. A mi dolje gledamo njih 15-oro i ljude oko sebe u transu i ne vjerujemo u kakvoj demonstraciji pozitivne vibre i opće sreće imamo čast sudjelovati. Divota. Ima ta jedna stranica, Setlist.fm se zove. Kad dolaze ovako veći bendovi, tamo se da čekirati koje stvari sviraju na toj turneji. Kad sam vidio da na ovoj stalno sviraju "Baro Foro", popizdio sam od uzbuđenja. Konačno, rekoh. Međutim, opet su me malo zajebali, kako to već Cigani znaju. Naime odsvirali su je u onoj nekoj krnjoj verziji, mogle su se čuti samo natruhe, više kao pozadina za "Undestructable". Pas mater. A opet, štajaznam, kad malo razmislim, možda i bolje da me tako već godinama provociraju. To samo znači da imamo još neriješenih računa, i da ću im se imati još razloga vraćati. Da je poglavlje mog života u kojem trebam i želim nešto od Gogol Bordella još uvijek otvoreno, i da sve ove gore nabrojane sličice nisu dio nekih dobrih starih dana, već da su ti dobri stari zapravo danas i sutra.

ujak stanley // 08/12/2017