Za Deus sam saznala da mi se svidja tek nakon kaj je ekipa bila u Grazu na jednom od najboljih koncerata njihovog zivota navodno. Svojom krivicom naravno jer nikad da nadjem vremena poslušati stvari koje mi se snime na CD i pruze na pladnju. Srecom zato postoji 20 min vožnje na posao i još 20 min doma svaki dan pa ako se zalomi da mi se pravi CD ostavi u autu, uglavnom ga naučim napamet kroz neko vrijeme. Zita Swoon je skoro postao jedan od tih CD-ova. Rekoh skoro jer nije bilo dosta vremena da mogu pjevat sa bendom na koncertu ali je svakak bilo vremena da se odlučim riziknuti i otići u opasnu, mračnu, i neizvjesnu Močvaru. Upad neka sića 30 kn ali i to smo preskočili zahvaljujući sreći i nagradnjači na Močvarinom sajtu a kao bonus uz upad zalomio se CD i DVD A Band in a Box. Vecer nije mogla početi bolje. Onda se ispostavilo da ja i još jedna ženska osoba imamo doslovno identične roze Mercury Rev majice a još je k tome i ta druga osoba bila bolja polovica fotografa Terapija dok sam ja došla u svojstvu bolje polovice recenzenta. Nekim shik modnim damama bi to ispal strašan fijasko večeri ali mi smo se slatko nasmijali. Onda su se pojavili Zita Swoon; Stef u jarko crvenom prugastom odijelu na golo tijelo i pasant cipelama - pjevac, vodja, kreator pjesama, dvije mulatkinje ugodne vanjštine, lijepog kretanja, bogatih svemogućih crnačkih glasova, dva lika na bubnjevima, dva lika na klavijaturama od kojih je jedan paralelno mijenjao klavijature i električnu gitaru i jedan na basu. Uveli su nas u večer osobne svirke vise manje za njihov gušt, mješavine svega ; funky, blues, pop, pa i pokoja laganica dijelom na Francuskom koji im je i materinji jer su Belgijanci a dijelom na Engleskom. Fora je negdje sam pročitala da Stef svojim šamanskim plesom u nastupima daje još dodatan artistički dojam - prvo ti se čini smiješan kad se onak mršav sav u crvenom počne bacakati po stejdzu ali onda nekak primijetis puno ritma u tome i sve više ti je simpa pa se sjetim Jarvisa i mislim - baš ste cool vi čageri u svojem stilu. Stage je bio postavljen ne na povišenom ko inače nego usred Močvarinog podija; izvođači u središtu kruga a i publika oko njih - još jedan dodatak prisnosti. Obično u zadnje vrijeme kad izađemo, kak večer odmiče kraju meni je sve teže držati oči otvorene a desi se i da zaspim ako se dohvatim stolice ili sličnog. Tu mi je večer bilo tak dobro i pozitivno; kak su se pjesme razvijale - svaka je imala neki uzlaz i u ritmu i u plesoj atmosferi, tak je i publika a time čak i ja bivala sve više uvučena i čagala si (svi osim naravno jedne kratkokose iritantne plavuše u paž suknjici, zelenim štrampama koja je uslikavala sebe i sve svoje prisutne prijatelje i sa svima čavrljala glasnije od podnošljivog). Uz Morisseya, Manicse i Madredeus ovo mi zasad drži sam vrh koncertnih doživljaja - no nemojte ovom baš preveliku težinu davati jer ja ipak nisam jedan od terapijskih bolesnika i moj koncertni opus je ipak puno skromniji i subjektivniji.

lana // 20/03/2007

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Ako su dEUS bili "jedan od najboljih koncerata naših zivota", onda ako nisu bili bolji, Zita Swoon su bili barem podjednaki. S druge strane, ako sam mislio da mi nakon AYWKUBTTOD dugo nitko neće priložiti kandidaturu za najbolji koncert ove godine, grdno sam se prevario. Zita Swoon nadmašili su ih nadugačko i naširoko... - op. pedja