(Piše: Dinka Drnjević)
Kako mi je bilo na Dimensionsu 2017., njegovo seciranje uz retrospekciju na prijašnja izdanja, ostala filozofsko-životna naklapanja, festivalska scena i dio Outlook otvaranja u Areni.
*Upozorenje: tekst je napisan i u potpunosti izražava autoričin subjektivan stav i dojam svega viđenog i neviđenog, povezanog i nepovezanog s Dimensions festivalom.
Stiglo ljeto 2017. godine, stigao i šesti po redu Dimensions, ove godine pretežito smješten datumski u rujnu, što je nekadašnjih godina bilo određeno za Outlook festival, a s time i njegovi popratni učinci - kiša. Kad sam 2012. godine prvi put pohodila taj poprilično novi, meni nepoznat festival elektronske glazbe, počeo je početkom rujna u doba kad je bilo toplo i sunčano vrijeme, bez da te udesi sparina ljeta, iako je i dalje prevladavala vrućina preko dana i morala si se sklanjati u hladovine drveća. Tako vrijeme je vladalo i idućih godina, s možda kojim danom kiše.
2017. mi je poprilično brza i neobična godina po svim kriterijima pa se kao takva prelila i u ovogodišnje izdanje Dimensionsa. Došlo je tako vrijeme da iskusim malo drukčiju, vremenski manje ugodnu verziju festivala - blato i hladnoću, obilježje jednog drugog, hrvatskog festivala, Inmusic-a, koji je ove godine prošao cijeli bez kiše, ali tako je to u životu, nekad izgubiš pa opet dobiješ ili obratno. Kao redovna Inmusic obožavateljica, a poprilično sam vjerna, nazovimo to prikladnijom rječju, ovisinica o glazbenim festivalima i događajima, ove godine sam ga odlučila zaobići zbog neusklađenosti poslovne obveze, vremena i novaca, jer kartu je trebalo kupiti što prije da se prođe u skladu s hrvatskim standardom, bez ulaženja u minus. Svoj nedostatak i nadasve optimistični početni plan - pohođenje oba festivala u lipnju u jednom tjednu sam na kraju morala izokrenuti u skromniji pothvat - pohođenje novog festivala u unutrašnjosti. O tome neće biti govora u ovom tekstu, ali je povezano kao cjelina s mojim ovogodišnjim festivalskim ljetom kada sam odlučila pojačati svoje festivalske aktivnosti i boravak u prirodi.
Da mi je netko 2012. godine rekao da ću se sudbinski povezati s Dimensions festivalom (sudbinski, pridjev koji upotrebljavam da dočaram opis, izraz koji koriste vjerni horoskop fanovi jer misle da im je netko preodredio život, što donekle i je istina ako si dopuštaš takva upravljanja, bez problema se može usporediti i s religijom, razlika je u tome što je horoskop lako dostupan opijum za naše internet doba), da otada ništa više neće biti kao prije u mojem životu, da ću par godina kasnije iskusiti ono što Outlook pohoditelji već rutinski doživljavaju, plesanje po blatu Moat pozornice, ne bih mu vjerovala. Zbog lokacije, sunčane stavke, datumske postsezonske smještenosti u rujnu kada više nema preopterećene turističke kolovoz gužve i glazbene raznovrsnosti sam obožavala Dimensions i zato već slavim svoju petogodišnju dimenzijsku vezu. Naznaka: nijedan festival koji sam pohodila ove godine nije mi prošao bez kiše, razlika je jedino u jačini te kiše i koliko se brzo možeš osušiti poslije nje bez da te kasnije zahvate ozbiljnije zdravstvene posljedice.
Nego, što reći o Dimensionsu, a što već prije nije rečeno ili što će ovogodišnje recenzije drugih internet portala ili stranica opjevati?
Za početak, malo uvodnih turističkih informacija neće biti na odmet. Festival je smješten na najboljoj mogućoj lokaciji, ako si festival i ako si organizator festivala jer ti je većina toga već dostupno na samoj lokaciji festivala. Pozornice se nalaze okolo, u blizini ili u samoj tvrđavi Fort Punta Christo, zajedno s kampom Brioni, bivši Puntižela u mjestu Štinjan, a pored njega je i Fažana, na području grada Pule, što znači da je prometna povezanost svim vrstama prijevoza dostupna, od zračnog, javnog, privatnog do biciklističkog i pješačkog, a time i ostali potrebni uvjeti koje gradski život zahtjeva, poput nabave istog tog prijevoza, namirnica i smještaja. Time je pola uvjeta za postavljanje samog festivala već ispunjeno jer se ne moraš brinuti o nabavci struje i vode, glavobolji broj jedan svih organizacija jer kamp sve to već posjeduje, druga glavobolja je ta što ipak treba dovesti tu struju do malo nezgodnijih prostora, ali ništa posebno teško za čovjeka i današnju tehnologiju. Za vrijeme trajanja Dimensionsa i Outlooka, tvrđava i njena okolica itekako ožive i pretvore se u pravi mali festivalski grad koji diše punim plućima, a time udahne malo drugačiji život i okolici, osim već ustaljenog turističkog. Za one koji nisu pohodili tvrđavu mimo ova dva britanska festivala, ako su pohodili neki drugi festival koji se na istoj lokaciji događa, naprimjer, poput Seasplasha, ili jednostavno posjetili tvrđavu na običan dan, ne mogu si dočarati razliku. S obzirom da sam pohodila jednodnevni party na istoj lokaciji, razlika je i više nego očita u detaljima.
Ono što me je prvenstveno privuklo Dimensionsu od njegovih početaka, te me još uvijek privlači je spoj prirode i ljudskog utjecaja, što u vidu prošlosti poput tvrđave, što u festivalskoj tehnologiji koja je okružuje, a izvođačima dopušta ispuštanje svojih umjetničkih potencijala u obliku glazbe za zadovoljavanje svih osjetilnih ljudskih potreba, što u šumskom i kamenitom okruženju prelijepih stabala i blizine mora. Sve to čini cjelokupni festivalski doživljaj i događaje potpunim i očaravajućim iskustvom.
Ono što već par godina razlikuje Dimensions i Outlook od ostalih festivala je koncert otvaranja festivala, čiji početak je srijedom navečer u samom centru pulske Arene i obično traje do 2 sata u noći, a čija ulaznica se zasebno kupuje. (Onaj gubitak s početka priče se ovdje ogleda u dobitku jer sam ove godine pohodila otvaranja oba festivala.)
Kupovanje ulaznice moram naglasiti jer mi se po komentarima na koje naiđem internet putevima čini da još uvijek postoje ljudi koji ne znaju da se koncert otvorenja festivala i festival plaćaju odvojeno. Druga razlika je što na koncertu otvorenja koristite novce, hrvatske kune, pri plaćanju pića, hrane i ostalih popratnih sadržaja unutar Arene, dok je na festivalu ove godine uvedena novost - plaćanje putem čipa u obliku komada plastike koji se nalazi u sklopu festivalske narukvice, putem kojih pružatelji traženih usluga koje kupujete, očitaju i umanje iznos novca na čipu pomoću elektroničkog uređaja nalik na mali dlanovnik s tamnozelenim ekranom. Jednostavno objašnjeno, kupite pivo, date narukvicu s čipom na koji vam konobar prisloni uređaj i oduzme određenu svotu za tu pivu i prikaže ostatak novaca koji vam je ostao. Naravno, za to trebate prije znati cijenu pive, a ona je izložena na cjeniku koji se nalazi na šanku.
Prijašnjih godina se novac na festivalu zamijenjivao za tokene, male plastične krugove nalik na kovanice. Ovogodišnje plaćanje je praktično, dizajnersko rješenje u skladu s vremenu, ali nisu prvi u tome području. Inmusic je već par godina prije uveo bezgotovinsko plaćanje putem kartice koju dobiješ za vrijeme trajanja festivala i možeš nositi na privjesku oko vrata, kao i drugi inozemni festivali koji idu korake dalje u primjeni moderne tehnologije na festivalima, tipa Tomorrowland koji je otišao najviše od svih što se tiče festivalskog poslovnog svijeta, što nimalo ne čudi s obzirom na to da je smješten u Belgiji, a organiziran od strane nizozemske tvrtke koja je sad u većinskom vlasništvu američkog konglomerata. Još kad u to uklopimo brojku njihovih posjetitelja, rast i širenje u svijetu, naravno da su im i mogućnosti veće, a time inovacije potrebne.
Ono što nisam znala i što je novost je minimalni iznos koji moraš uplatiti na početku kad puniš čip ̶ 100 kn, dok kad se je kupovalo tokene tog uvjeta nije bilo, mogao si uzeti koliko misliš da ćeš potrošiti za tu večer ili za vrijeme festivala, naravno, ako znaš kako se cijene kreću, ovako ako dođeš na jedan dan minimalno moraš potrošiti 100 kuna ili čekati da ti se ostatak novca kasnije vrati. Minimalan iznos koji moraš imati da bi dobio povrat novca je 70 kuna, ostalih 20 kn se jednostavno - ne vraća. Objašnjenje koje sam dobila u vezi nepovrata tih 20 kn su troškovi poslovanja. Ako ti je ostalo 69 kn jedino što ti je preostaje je da ih potrošiš na festivalu ili dan poslije, do utorka, dok još rade dodatni sadržaji. Isto tako, ako želiš uplatiti ili doći do iznosa od 70 kn da ti ih se vrati onda opet moraš uplatiti 100 kn.
Nitko mi to nije napomenuo na početku dok sam stavljala novac, ali su uredno rekli da moram najmanje uplatiti 100kn. Možda je i pisalo već tada na natpisima na kućicama, ali sam tek pri završetku festivala čitala o minimalnom iznosu povrata, a imali su i Facebook post o tome. Svejedno bolje rješenje od tokena koje si moraš tražiti po torbici, džepu ili možeš izgubiti, a i manje brige oko nošenja gotovine sa sobom ostale dane.
Za preostale tokene nisam mogla dobiti povrat novca, isto si ih morao potrošiti, što je malo nezgodno ako ti ostane 10 kn, osim ako se udružiš s ekipom i potrošite preostale tokene na jedno piće ili nešto slično. Ovako je organizacija taj ostatak novca odlučila prenijeti u svoju korist. Ne mogu da se ne divim ovoj poslovnoj logici, ali me i smeta jer Inmusic daje kartice i uzme depozit za tu karticu, ali ako si vraćala karticu s računom o depozitu, mogao si i taj depozit dobiti nazad. Pretpostavljam da je razlog naplate 20 kn tiskanje čipova na narukvice, uređaji i ljudski rad. Poznavajući Dimensions razmišljanje, vjerojatno će čipu promijeniti dizajn iduće godine da ne bi došlo do zloupotrebe.
Na http://www.dimensionsfestival.com, službenoj festivalskoj stranici se nalaze sve potrebne informacije i ostalo povezano s Dimensionsom, objašnjeno na engleskom jeziku, od opisa lokacije do tekstova o izvođačima, dodatnih sadržaja itd., a putem koje nadodaju svake godine neku novost kako se i sami razvijaju, tako su prošle godine pokrenuli Dimensions Recordings, izdavačku kuću gdje zasad izdaju kompilacije s odabranim izvođačima koji su svirali na Dimensionsu i prezentiraju zvuk Dimensionsa, ali u budućnosti će se to proširivati. Za sve to izučiti treba vremena, a materijala je i više nego dovoljno. Prisutni su i na većini popularnih društvenih mreža i Internet servisa, od najpoznatijeg Facebooka do video servisa poput Dailymotion. Tokom festivala Facebook profil je često ažuran, ali i tijekom cijele godine. Nedugo nakon završetka festivala se već kreće i u pretprodaju karata za nadolazeću godinu za inozemno tržište, već ustaljena praksa svih festivala koji planiraju svoju budućnost.
Putem iste stranice ili Facebook profila za vrijeme trajanja festivala se može pratiti prijenos uživo s pozornice smještene na plaži unutar festivala, čija praksa se nije promijenila od početka, ili neke druge pozornice smještene oko tvrđave, npr. prijenos setova s Garden pozornice. U prijašnjim izdanjima je otvorenje festivala srijedom u Areni bilo također popraćeno putem prijenosa uživo (engl., live stream, streaming), u suradnji s Boiler Room. Odabir lokacije prijenosa svake godine varira tako da ako i niste u mogućnosti posjetiti festival i zapeli ste na poslu možete bar vidjeti dio atmosfere. Za osjetiti treba biti tamo, osim ako niste odlično tehnički potkovani putem zvučnog sustava, internet veze koja ne puca i dodatnim kriterijem na izbor ̶ okruženi većim brojem ljudi.
Za one manje engleski pismene ljude ili ako vas zanima što hrvatski dio Dimensions organizacije radi, informacije o festivalu se mogu naći na službenoj hrvatskoj verziji festivala, http://www.pozitivanritam.hr/ ili pretraživanjem Interneta.
Dimensions festival svake godine pripremi ili nadopuni za britanske posjetitelje pdf dokument naziva Customer Handbook u kojem se također nalaze bitne informacije o festivalu, poput mape lokacije, rasporeda izvođača, prosječnih cijena hrane, pića, pravila ponašanja itd.
Poveznica: http://www.dimensionsfestival.com/wp-content/uploads/2017/08/DM-Customer-Handbook-2017-inc-Set-Times.pdf
Ne znam koliko su ex yu* posjetitelji upoznati s ovom stavkom, ali znam da sam i sama doznala putem prijatelja ili kopala po Facebooku da bih došla do ovog saznanja i dokumenta prijašnjih godina, možda bi trebalo stalno pratiti im profil ili pregledati prije festivala, ali ove godine sam vidjela tek naknadno da su imali i post o tome. Pretpostavljam da oni koji kupuju ulaznice preko njihovog weba to automatski dobivaju putem E-maila.
*Ex yu posjetitelji, oznaka za ljude s područja Hrvatske i susjednih zemalja, po nazivu se da naslutiti da tu spadaju države koje su prije bile u sastavu Jugoslavije, ali su ujedno nadodali i druge države istočne Europe pa su se tako pored Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije, Slovenije našem društvu pridružile Bjelorusija, Bugarska, Češka Republika, Estonija, Litvanija, Mađarska, Rumunjska, Rusija, Slovačka i Ukrajina. Sličan dokument s malo manje informacija i stranica dobiju i mediji, kao i ljudi unutar organizacije, sve zavisi iz kojeg ste područja. Dimensions me s tom ex yu oznakom, koju su i drugi festivali prisvojili, podsjeti na povijest jer se odjednom nađem kako opet čitam kako se sve zvala Jugoslavija tokom svojih raznih oblika postojanja, ali već me je prije toga jedna objava na Facebooku i rasprava koja se razvila oko nje odvela u te vode. Začudim se zapravo koliko smo malo učili ili koliko zapravo znamo o vlastitoj povijesti zbog koje i dalje većina daje za pravo političarima da ih obmanjuje sa stalno istim pričama o ustašama i partizanima, o Domovinskom ratu se jedva i priča u školama, bar nije u dovoljnoj mjeri u moje vrijeme, nekako se uvijek premalo vremena ostavljalo za taj dio povijesti, zato i dalje jesmo tu gdje jesmo, bez nekakve suvisle vizije i misije za pametniju budućnost na ovim područjima, uvijek zavisnu o onim drugima spasonosnim dobročiniteljima koji će nas izbaviti iz samog zla u koji smo se zakopali ili prihvaćanja vlastite krivice za to gdje jesmo.
Moram pohvaliti ovogodišnju primoranu promjenu svijesti u većini festivala održavanih u Hrvatskoj. Sve ih je više pa konkurencija stišće, zato su se počeli mijenjati. Ove godine su svi koje sam popratila objavljivali raspored nastupa izvođača. Dimensions praksa je naplata tiskanog rasporeda, ali ga objave na Facebooku. U to zlatno doba 2012., godine rađanja ljetne inozemne festivalske scene u Hrvatskoj, neki drugi britanski festivali su ga djelomično znali objaviti na Internetu, a njegov potpuni raspored su prodavali na festivalu, kad gle opet iznenadne stavke, kiša poremeti sve pa se raspored mijenjao. Valjda je to ukorijenjeno u britanskim i zapadnim načelima da naplate sve što se može naplatiti, nešto što je Hrvatska također počela primjenjivati s dolaskom stranog kapitala i procvatom turizma. Doduše, pošto na Dimensions dolaze i ostale nacije koje nisu navikle da moraju plaćati za takvu bespotrebnu stvar, koje sam i sama dijelom, hrvatski dio organizacije je mislio na nas i pobrinuo se da nam je dostupan raspored putem Facebooka. Prijašnje godine raspored je bio dostupan putem službene aplikacije koja je lijepo funkcionirala, mogao si vidjeti tko je sve u isto vrijeme na kojoj pozornici, ali isto tako je lijepo i padala kako mreža u Hrvatskoj nije jednako razvijena na svim područjima, brda i šume su joj još uvijek slaba točka, uz to trošiš svoj internet promet, a sad zamisli kad se više od tisuću ljudi odjednom spoji na aplikaciju putem hrvatskih pružatelja internet usluge u Hrvatskoj. Organizacija je ove godine vjerojatno shvatila da i sama troši svoje novce jer treba platiti informatičare koji će tu cijelu infrastrukturu održavati na okupu, pa eto na kraju smo svi na dobitku primjenom starog jednostavnog načina, stavi na Internet, nešto tiskaj i riješena stvar. Povodeći se jednim izvrsnim internet komentarom na engleskom jeziku koji se također pita zašto uopće plaćati za raspored ili još bolje, na što me je i samu podsjetio, zašto uopće znati tko svira i kada, pitanje s kojim se mislim u sljedećim paragrafima baviti.
Srijedu sam odgledala i uživala na koncertu otvorenja. Da nisu najavili Grace Jones, ne bi bilo ni mojeg drugog Dimensions pohoda na Arenu. O Grace je kolega već napisao izvještaj i s njime se većinu slažem pa nemam što pretjerano dodati osim da je diva bila, diva i ostala, predivna žena i zabavljačica, a za uvjeriti se u to ste trebali doći u Arenu. Dodatni plus je Moderat, čiji sam fan od Hartere 2010., a kako im je to ujedno jedan od zadnjih najavljenih nastupa, mogućnost da ih ubrzo vidim u nadolazećim godinama je automatski postala mala. Obično je to marketinški trik većine bendova da kasnije najave svoj povrat, ali Moderat su u danima prije Arene najavili pauzu od ovog projekta i posvećivanje njih trojice svojim solo karijerama, a prema povećem postu putem Facebooka, jednostavno znam da je došlo vrijeme za odmor kad pribrojim tome da je za vrijeme turneje drugog albuma 2013. jedan dio trećine benda, Apparat, odnosno Sascha imao motorističku nesreću, u to neko vrijeme mi je bilo upitno hoću li ih uspjeti vidjeti na ljeto 2014. kako su mi bili jedan od glavnih razloga odlaska na festival.
Ono što me je iznenadilo je velik broj odlaska posjetitelja nakon Grace Jones, iz čega se dalo naslutiti da je većina posjetitelja bila s naših područja, a zna se kako to kod nas ide, ili si tim rock ili si tim elektronika, a postojimo i mi hibridi koji slušamo obadvoje. Dio te publike nije odlučio dati priliku Moderatu, što smatram jako uštogljenim i žalim umjesto njih, ali razumijem, ako ćeš birati između više sati sna i pripreme za radni dan ili slušanja tebi tamo nekog nepoznatog benda, i to još elektroničkog, i sama bih se odlučila za ovo prvo, valjda. Nakon predivnog glazbeno-vizualnog završetka koje nam je priuštio Moderat, Arena mi je uštrcala potrebnu doze energije za nadolazeće festivalske dane, te priuštila moj najdraži spoj, koncert i party. Sad bih tu umjesto party napisala zabava, ali u današnje vrijeme zabava ima višestruko značenje, ovako u engleskoj inačici dobiva uže shvaćanje. Ne mogu se oteti dojmu da me Moderat djelomično rastužio sa svojim oproštajem s kojim se mogu poistovjetiti. Glazba pomalo sjetna i zamaskirana melankoličnom, na trenutke minimalističkom elektroničkom podlogom, dok u drugom trenutku odjednom bombadiraju s više zvukova koje pokušavaš sve popratiti sluhom, uokvirena na prvi pogled jednostavnim riječima teksta, dok se pomnijim slušanjem zadubiš i uhvatiš u razmišljanjima što je pisac htio reći, u nekim pjesmama pjevana nježnim Saschinim vokalom, dok između tih dionica s vokalima se isprepliću instrumentalni, djelomično moderni ambijentalni dijelovi, pa opet nastupaju isprekidani ili ritmični dijelovi, u pozadini popraćeno pretežito utjecajnim crno bijelim video vizualima u kojima ako i koriste boje onda se ograničavaju na minimalistički izraz oblika kao što je prikazivanje pulsa ili longituda crvenom bojom. Sve to međusobno povezano čini zaokruženu cjelinu kojom napadaju cijelo moje biće, tip glazbe koji te prenese u neka podsvjesna putovanja, obilježje koje velikim dijelom sačinjava većinu elektroničke glazbe. No u tu kategoriju ne mogu svrstati svu elektroniku, neka je namijenjena zabavi, neka istraživanju zvuka i stvaranju, a neka profitu i slavi. Budući da sam im već tri puta bila na koncertu svaki put me iznova oduševe jer svaki put imaju i drugačiji nastup. Jedino je popis pjesama možda isti jer tko u svom repertoaru ne sadrži svoje najslušanije pjesme, njihove su Bad kingdom i Rusty Nails, pjesme koje nećeš čuti tako često putem radija pa te neće ni izluđivati ako ih poslušaš svaki put na koncertu ili putem Youtubea. Moderat svrstavam u onaj tip benda/izvođača koji više uživam slušati uživo nego kod kuće putem albuma. Dok je na albumu zvuk još više ispoliran do savršenstva, jednako je tako savršen i uživo, što iznimno cijenim. Nije ni čudno što su proglašavani jednim od najboljih nastupa uživo od strane čitatelja elektroiničkih online portala. Ako uzmemo u obzir njihovo podrijetlo, njemačko, težnja savršenstvu ne čudi. Osim što imaju taj koncertni dio, jednako je zastupljen i plesni dio, teško ih je kategorizirati, što mi je drago, ali ako ih malo istražite vidjet ćete da Wikipedia Modeselektorov zvuk definira kao IDM, glitch, electro house i hip hop, dok je Apparat na početku vođen plesnim technom prešao u ambijent područje, izražavajući želju da stvara zvukove umjesto taktova, a sad kad se sva trojica spoje u Moderat, što je po meni samo bilo pitanje vremena da takvi izvođači međusobno surađuju i stvore novi projekt, naravno da je rezultat i više nego odličan. Ni sama u početku nisam bila vična njihovom zvuku kad sam ih prvi put čula na Harteri, bili su mi nešto neobično i nepoznato, zakačila sam se za njih ponajviše zbog Rusty nails i pogrešno sam mislila da im sve pjesme djeluju plesno, moram priznati da ih nisam u potpunosti razumijela kad sam ih prvi put čula, ali me je taj spoj video zida i glazbe ugodno iznenadio, osobito jer u to doba nisam bila toliko vična instrumentalnim elektroničkim dijelovima, posebice ne glazbi poput njihove, ali s godinama i sve većim udubljivanjem u elektroničku glazbu je rasla i moja zainteresiranost za njih, Hartera mi je postavila temelje kojih sam postala svjesna tek u kasnijim godinama.
Ako Moderat nešto znaju raditi, to je da ne isporučuju polugotove proizvode već i sami od sebe traže samo najbolje. Čini mi se da će s vremenom Moderat sve više dobivati na značajnosti u glazbenim krugovima i mimo njih. Ne sumnjam u njihov povratak, samo ne u tako skorije doba.
(Nastavlja se:
http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=26848)
terapija // 18/09/2017