Iako je Močvarino otvaranje punk sezone najavljeno za ovu nedjelju (gdje će zapravo samo jedan od dva benda svirati konzistentni punk), svoje neslužbeno otvaranje ipak je doživjela ovog četvrtka. Svašta se tu pankerskog izdogađalo što naočale Štreber Bookinga zacijelo nisu predvidjele. Pokušajmo atmosferu "Školskog pritvora" podrobnije dočarati.

Oko desetke se na obzoru od 12 sati ukazala pank trojka Srbi. No, ovoga puta u nešto drugačijem sastavu. Basistica je otkazala svoj nastup iznenadno presloživši listu životnih prioriteta. Pritom je pank žrtvovan zarad cjelonoćnog učenja za ispit koji je spletom okolnosti u zadnji čas prebačen na petak. (Za Filozofski ništa neobično, jel'te). Zamjenik podtajnika administrativnog tajnika kriznog odbora za koordinaciju sustava procjene učinka izdaje panka osnovanog na izvanrednoj sjednici Pank Komisije bilježi Šantićevoj minus u pank knjižicu. Ali prikriveni ljubitelji akademskog građanstva u nama navijaju za prolaz ispita o kojem joj ovisi godina. Na njenu funkciju se s bubnjeva prebacio "Srbin" kodnog imena Jura Pura i nevjerojatno je da je u roku od nekoliko sati prije giga uspio pohvatati sve bas dionice. Nije to ništa komplicirano za svirati, možda ih je znao i otprije, ali svejedno mi dopustite da budem impresioniran time onoliko koliko nisam njegovim bubnjanjem. Lik inače bukvalno gladi bubnjeve palicama kao da briše prašinu s vitrine, ne dajući tako muzici nikakav šus koji zove na pogo, već samo ambijentalni šum iz pozadine što, dakako, nije funkcija bubnja u panku. Zato je sva sreća da je bubnjeve za potrebe koncerta preuzeo njihov bivši član Njec. Nije ni on neki pojam bubnjara, ali je barem nabijao taj bubanj, pa ako ništa drugo, bolje je pokrio Miyuine standardno nepogrešive pogreške u sviranju. Jest da su mu palice ponegdje ispadale, u pjesmi "Srbi su moji prijatelji" i po nekoliko puta, ali tko leti, taj i pada. Jura je na bubnju i bez ispadnute palice svirački pojam za potkresana krila. Uostalom, olako ustupanje Jurinog bubnja Njecu je priznanje da mu bubnjanje baš i ne ide od ruke te da se očigledno bolje snalazi na basu kao svom primarnom instrumentu. Nadijine vokalne dionice je također Njec preuzeo dajući Srbima Abergazovski štih. Sve to skupa je rezultiralo da svjedočimo možda tehnički najboljoj izvedbi Srba ikad, koja se pristojnošću usviranosti mogla mjeriti s izvedbama Biciklića u predgrupnoj fazi dok im članovi tek otvaraju treću pivu. Srbi su počašćeni i vrlo pristojnim pogom, kojeg su uglavnom predvodili novi pank naraštaji, ali o njima ćemo više reći nešto docnije, tj. vrlo skoro. Neki dan na pank štali u Rutu (ipak je, znači, bila laž da tamo više neće biti pank koncerata nakon proljetnog incidenta s ogrankom BBB-ovaca zvanim Budale Bez Budućnosti) sam se upoznao s postojanjem glazbenog sastava Besni Pacov. Mislio sam da su Srbi kao što Srbi prije njih nisu, a kad ono, eto ti novih nada iz redova zagrebačkih pank nomada. I eto njih za 6 dana na novom koncertu u istom kvartu. Sviraju brzi hardkor pank s uplivima rudimentarne melodičnosti i rade to dosta dobro. Najsjajnija točka im je basist. Njegovi sitni, ali precizni istrzaji ne svode se nužno na monotono trzanje gore-dolje ili bjesomučno "tamburaško" istrzavanje, već ih odlikuju raznolike ritmičke kombinacije trzalačkih finesa koje su meni kao metalcu u duši vrlo mile. Mudro je što bend zna istaknuti njegove prednosti, pa često pribjegava bass bridgeu kao aranžmanskom rješenju. Najslabija škarica im je vokal, iako je stvar subjektivnih preferencija da više volim konkretnu dernjavu, melodično pjevanje ili oboje naizmjenično od ovog tipičnog to-je-pank-pa-je-u-redu vokala koji niti ima urlik vrijedan strahopoštovanja, niti se uspijeva sastati s pjevačkom intonacijom. Ipak, bend već sada u srednjoškolskoj fazi svojim prvim javnim prezentacijama prevazilazi kategoriju "smijem im se, jer su blesavi i mladi" i nameće se kao ozbiljan pretendent na titulu novog benda za rauzdane pank štale. Razvidno je da je u Močvaru najmanje 20 ljudi došlo samo zbog Besnog Pacova. Zlobnici bi rekli da im je na gig došlo pola razreda ili točnije svi pankeri iz popodnevnog turnusa. Čak i da jesu, to smatram vrlo pozitivnim znakom solidarne podrške. Ti ljudi su letjeli na sve strane, skoro srušili razglas s postolja, prolijevali pive po podu, padali i dizali se, poderala se i pokoja majica, a viđen je i jedan čovjek u treš kostimu. Ukratko, atmosfera je zaista bila na nivou obijesne zabave u školskom pritvoru. Sve to ne bi bilo neobično da se koncert nije održavao u "malom pogonu" Močvare koji je inače poligon svriki za pristojniju raju. Od osnutka Močvare nisam svjedočio većoj šutki u prostoru ispred šanka. Prostor od svojih 30-ak kvadrata bio je premalen da proguta toliku količinu ludila i ljudi. Naprotiv, publika je progutala prostor. Dio njih koji nisu (više?) vični poganju je stajao na onom stolu i klupama koji inače znaju poslužiti kao merch štand, a dio je sjedio na šanku koji je unutar kluba bio zatvoren. Rijetki su trenuci kada je "mali pogon" Močvare napunjen od partera do "tribina", a to se ove večeri dogodilo. Najveća pozitivnost u cijeloj priči je što bend dovlači na koncerte "neke nove klince" koji kao recentne generacije pank partijanera upravo ulaze u igru kao vrlo jaka pogo reprezentacija spremna da i tek 5 godina starije momčadi pošalje u drugu ligu. Death Row Groupies su za jednu grupu iz Beča česte gošće (nisu gosti, pošto je bendovski omjer estrogena i testosterona 2:1) zagrebačkih pank večeri. Same priznaju da rado dolaze u Zagreb, ostajući ponekad u njemu i par dana nakon svirke. Ovo im je po mojoj evidenciji treći put (moguće da su gostovale najmanje 5x), a ujedno i prva destinacija na prvoj mini turneji. Njihov post/punk/noise je izazvao solidno gužvanje u prvim redovima, ali ne i neke plesne eskapade među publikom. Razlog tome leži u samoj prirodi njihove glazbe. Kod DRG nećete čuti reske i našpanate riffove, brze bubnjarske pogo-party ritmove, niti neke sinagalong refrene koji bi vam se urezali u uho. Marian u ritualnoj maniri drži mid tempo ritmove preko kojih se grčevito razvlače trpke gitarske pasaže podebljane pulsiranjem brujajućeg basa. A sve je to podloga za grmljavinu bijesa kojom vam vokalistice Thekla i Julia tresu kosti.

Njihova muzika vam zasigurno neće biti ni među 10 najboljih noise punk bendova koje ste ikad čuli, ali sumnjam da sam ikada vidio ubojitiji i dinamičniji frontwomanski tandem od ove dvije razuzdano karizmatične Bečanke. Thekla (sitna, ali dinamitna) i Julia (velika, ali od čelika) jedna su duša s dva grla. Svaki urlik, gestu i potez po žici izvode kao da im život o tome ovisi, bez imalo foliranja u vidu izrežiranih pokreta i naštrebanih parola za dodvoravanje publici. Njihove vokalne i scenske eskapade toliko su organski sinkronizirane da je nemoguće identificirati koja je glavna. Toliko ih doživljavaš jedinstveno da se ne možeš zapiljiti samo u jednu čak ni da ti je zgodnija od druge. Čak su i izvan scene vrlo vedrog, druželjubivog i šarmantnog soja, pomalo i sklone zdravoj dozi podjebavanja, pa vam u njihovom društvu nikad nije dosadno. Ipak, u Zagrebu smo ih vidjeli u kudikamo divljijim i raspoloženijim izdanjima. Ovoga puta nisu na predgrupama imale tendenciju biti glavne zvijezde dancefloora, nije bilo valjanja po podu za vrijeme svirke i zadirkivanja ekipe u prvim redovima, a izostao je i after zapijanja na klupicama obližnjeg parka. Čak je i setlista bila skraćena bivajući školskim primjerom hit & run taktike. Cure su pola sata djelovale kao da proživljavaju provod života (nije im ni prvi ni zadnji put da tako djeluju) i onda se odjedanput nadrkano pokupile s bine uz Thekline povike: "that's all, fuck you, get lost, no more songs!". Pritom nije bilo jasno radi li se o njenom zajedljivom humoru ili PMS afektu. Ja bih ih satima mogao gledati kako žderu te mikrofone i prčkaju po žicama, pa mi je bilo žao što su tako brzo svršile nastup. Jedno od Theklinih postkoncertnih objašnjenja za to je bilo: "30min je pank, 45min je za indie rock pičke!", a drugo da ni nemaju više od 30min materijala, što je klimavo jer na zadnja dva giga su svirale 45min, a ja nisam bio toliko pijan da punk zamijenim za indie rock. Sve u svemu, ipak im je Zagreb na turneji prvi od osam (+TBA) gradova, pa je moguće da je ekipa malo i štedila snagu za kasnije.

Ali to nije sve! Nakon kraja službenog dijela koncert se nastavio. Cure iz DRG su otišle ordinirati na merch štand (koji je za vrijeme njihovog nastupa bio bez prodavača i nitko nije ništa ukrao, osim naljepnica koje su se ionako davale za džabe), a neki mladi pankeri su preuzeli instrumente i počeli svirati. Koliko sam shvatio, trojica od četvero imaju svoj pank bend, pa je after počeo njihovom javnom probom na kojoj je gostovao bubnjar Besnog Pacova. Ona se ubrzo pretvorila u kombinaciju bloka covera i jam sessiona tijekom kojih se pola preostalog ljudstva u Močvari izrotiralo na instrumentima, a ostala polovica je pravila šutku. Da se sve ovo događalo na nivou škole, nema onoga tko ne bi pobrao ukor pred isključenje, ako ne i školski izgon. Spontano prerastanje eventa u Open Stage Night sam doživio u Rutu i Ražinama, ali nikada prije u Močvari. Stoga mi je drago da je i taj meni oduvijek mio klub u četvrtak iza ponoći imao sluha za podržati takav blagotvorni vid pučke veselice gdje potpuni anonimusi, pa i i amateri mogu imati svojih pet minuta slave. Tijekom narodne uzurpacije instrumenata u toncu se vodila "should I yes, or should I no?" borba. Odgovorno lice u njemu pod diktatom razuma je htjelo prekinuti program, ali srce ga je vuklo da svako malo popusti, nasmije se i ode do miksete pijanoj bagri malo poštelati sound. Zahvaljujemo se što nije imao srca prekinuti live after, koji je tako na sveopću radost naroda potrajao dobrih 40 minuta.

"Školski pritvor" će se mnogima urezati u pamćenje kao najbolji koncert u "malom pogonu" Močvare. Večer je imala sve što provod čini nezaboravnim: opuštenu pank briju, pun podij, neobuzdano pogo divljaštvo, heterogenu publiku bez međugeneracijskih trzavica, homogeno radosna lica i iznenadni Open Stage After Party. Još da je bio vikend, da nije bilo kiše i hladnoće, da je after trajao do 4 ujutro, bilo bi savršeno. Ali zašto bi bilo kada savršenstvo nije pank. Njega upravo nesavršenstvo čini primamljivim.

ognjen bašić // 16/09/2017