Još jedno festivalsko ljeto bliži se kraju. Nakon Tabora, Regiusa i No Sanctuary-ja usljedilo je vrlo euforično, ali i burno spajanje nezaboravnog Ferragosta i fantastičnog crnogorskog Lake Festa. Iz prijestolnice Nikšićkog Piva u Zagreb sam se vratio bez glasa, kašljući i pljujući žuti šekret. Svaki iole razuman čovjek ovdje bi stao na loptu i označio kraj festivalske sezone. Ali ne i stanoviti izvjestitelj portala Terapija.net (skoro sam napisao Psihijatrija.net). On je do četvrtka navečer sam sebe lagao da mu je dosta festivala za ovo ljeto, ali emocije su pobijedile razum i pala je odluka da se unatoč još uvijek prisutnoj promuklosti i kašljanju te najavi subotnjeg pljuska Hoomstock ove godine ne smije propustiti (kao prošle kada je u to vrijeme bila posrijedi prijateljeva svadba). Nakon beskrajnog putovanja u Crnu Goru, odlazak do Huma na Sutli mi se činio kao vožnja do susjednog kvarta. U zadnji čas sam se uspio ubaciti u bus koji je posjetitelje iz Zagreba besplatno vozio na Hoomstock. Prema službenim informacijama autobus je bio popunjen, ali neslužbeno smo se na licu mjesta uvjerili da je važnije svoje mjesto rezervirati nego se na njemu pojaviti. Tako je bus prema Humu krenuo s 30 praznih sjedišta (50% kapaciteta) čime je nadmašio i prosječan broj praznih klupa na sjednici hrvatskog sabora.

Festivalska lokacija zadovoljava gotovo sve preduvjete festivalskog komfora. Kamp i koncertnu binu dijeli samo ograda, tako da se odmah iz kampa čuje i vidi tko nastupa, a dućan je na dvije minute hoda od festivala. Jedino što nedostaje je blizina uređenog kupališta. Doduše, Sutla teče odmah kraj kampa, ali u njoj je kupanje moguće jedino na divljaka. Točnije, treba se provući ispod ograde kampa i spustiti kroz koprive i granje do vode, a na takvo nešto će se odvažiti samo dežurne kamperske budale poput mene i stanovitog Hiketa. Prvi dan festivala otvara grupa Razdor. Nakon oduže tonske probe koje je nalikovala neobaveznom jammanju, ispostavilo se da bend svira isključivo covere Majki. U regiji postoji dovoljno kvalitetnih i neafirmiranih bendova u scenskom proboju koji su mogli otvoriti festival. Stoga zaista nema potrebe da se umjesto njih rupe u programu popunjavaju cover/tribute bendovima kojima je mjesto na Motorijadama i gažama u lokalnim birtijama. Bend je sve odsvirao korektno po PS-u, ali bilo je pomalo tragikomično gledati kako za festivalsko osoblje sviraju repertoar Majki koje su prošle godine bile zvijezde festivala. Došlo mi je da im iz čistog cirkusiranja nakon svake pjesme iz publike dobacim: "Dobri ste, Majke mi!".

Program se nastavlja s ljubljanskim bendom Persons From Porlock koji su svoje suzvučje post rocka, garaže i psihodelične prog rockerije upotpunili šarenim tripoidnim projekcijama nalik na one apstraktne vizualizacije kakve proizvode razni screensaveri i Windows Media Player. To je sasvim dovoljno da muzika zazvuči kao soundtrack za priču o modernoj YOLO Crvenkapici, koja je na putu do bake srela vuka, skupa su se najeli "krivih" gljiva te se nastavili dementno gubiti po šumi do zore. Kada su PFP u jednom intervjuu rekli da se u budućnosti vide "natrpani u kombiju", automatski sam to pročitao kao "natripani u kombiju". Koncertno spojiti Persons From Poriluk s Porto Mortom i Pridjevima bio bi pun pogodak. To bi efektno ilustriralo da nam se regionalna muzika psihodeličnih kontura nije razvodnila u rezignirana i melankolična indie/post rock prenemaganja. Često se ponavlja da je Jonathan domaća varijanta mješavine Franz Ferdinanda i The Strokesa. I ta kvalifikacija očito nikome ne smeta. Iz toga možemo zaključiti da bend točno tako želi zvučati i da publika točno to želi čuti. A publike se okupilo podosta i znali su tekstove napamet. Bend je zvučao profesionalno, neću reći "kao da nije odavde", jer će ispasti da strani bendovi nužno imaju bolje zvučne performanse od domaćih. Jedino po čemu je zvučao kao da zaista nije odavde je zbog muzike koju svira. A ona ni po čemu ne pokazuje da je u kreativnom smislu spremna ići dalje od svojih glavnih inozemnih uzora, već se zadovoljava savršenim repliciranjem. Ponekad je zaista bolje čuti da bend svira tuđe stvari na svoj način, nego svoje stvari na tuđi način. Iako ću vam priznati da sam kvalitetnu fabrikaciju nauštrb autentičnosti spreman popušiti ako se radi o nekom stilu muzike kojeg osobno preferiram. Za razliku od Jonathana, Repetitor je bend koji svoj stilski eklekticizam uspijeva satkati od autentičnih niti i time otkloniti svaku sumnju da su nastali kao projekt za polučivanje komercijalnog uspjeha. On se naprosto dogodio na način kako većina bendova o njemu sanja: kreneš od nule, sviraš ono što voliš i ljudi te s vremenom prepoznaju i prihvate. I tako malo po malo postaneš dežurni inventar svih ljetnih festivala, uvijek rado viđen od naroda. Kod Repetitora količina energije isporučena uživo na bini višestruko nadilazi okvire žestine zadane studijskim snimkama. Uživo je zvuk gitare duplo distorziraniji, a kompletno članstvo benda manijakalno uživljeno u performans. Repetitor ne muzicira samo udovima, nego cijelim tijelima. Na te načine njihovi pomalo introvertni tekstovi prelaze u ekstrovertni adrenaline rush sirovog buntovničkog naboja. Neverbalna ekspresija tako u svojim dosezima nadilazi verbalnu, pri čemu prividna ili stvarna osobna nemoć izražena u tekstovima dobiva snagu moćnog apela za društvenom promjenom. Zato tijekom nastupa uvijek povrh stvarnog teksta čujem između redaka sve Vlasteličine urlike protiv društveno-političke nepravde o kojoj priča u intevjuima i raspisuje se po Facebook statusima. I kako se onda rulja na njihovim koncertima neće ponašati agresivno u prkos sistemskoj nepravdi, a opet obzirno prema svojim suborcima na plesnom podiju. Repetitor je vjerojatno trenutno najjači regionalni bend u kategoriji moćnog izražavanja nemoći. Zato uživo uspijevaju isporučiti muziku koja te neće natjerati da pred naletom nemoći pogneš glavom, niti da zbog osjećaja moći ponižavaš slabije od sebe. Ne znam ima li od toga bolje lekcije koja se može naučiti iz njihovog nastupa. Poslije Repetitora na scenu dolaze Kojoti. Nakon povratničkog koncerta zimus u Boćarskom domu već se zaredalo dovoljno repriza da ne trebamo strahovati od njihovog skorašnjeg opetovanog povlačenja. Nakon eksplozivnog nastupa Repetitora koji čak i nije spadao u njihova najžešća scenska izdanja, iluzorno bi bilo očekivati da Kojoti "pobijede" festivalski petak. Ipak, nisam još vidio bend iz 90-ih koji se s više zanosa vraća na scenu od Kojota. Mnogi generacijski kolege bi im mogli pozavidjeti na scenskom elanu. Ljudstvo se prorijedilo, ali tulum je i dalje bio daleko od propasti. Čagalo se, bacao se pogo, a čak su i reflektori počeli sijati u svjetlijim bojama, pa noć nije izgledala tako tamno. Generacijski suborci Kojota se vjerojatno već smatraju prestarima za pohađati festivale, ali mlađe generacije koje ih nisu slušale na vrhuncu popularnosti su na Humu dobile sasvim reprezentativno izdanje benda daleko od prizora nekoga tko gažerski odrađuje nastup ne bi li na račun stare slave malo pokrpao rupe u kućnom budžetu.

Cold Snap je scenski iskusan bend s puno sviračkog staža. Gustoća njihovog koncertnog rasporeda po Hrvatskoj i Europi (osobito turneje s Ektomorf i Pro Pain) nam kazuje da za groove/nu-metal bend (doduše, u novijem materijalu s dozom djenta malo prilagođen suvremenim trendovima) ima publike i u 2017. godini. Međutim, na Hoomstocku je interes raje za njih bio poprilično skroman. Šačica ljudi se zabavljala pred binom, dok je preostali narod jedva gledao od umora, a nije ni djelovao pretjerano zainteresirano za metal s urlajućim vokalima. Nije pomoglo ni gitaristovo silaženje pred ogradu, niti poduplana vokalna postava koju je uz Jana činio frontman Logic System Disordera ubrizgavajući bendu dodatnu dozu živahnosti. Sumnjam da je itko na festival došao samo radi njih. To je u njihovom slučaju moguće jedino na festivalima specijaliziranim za metal i naravno na headlinerskim koncertima gdje pokazuju moć ugodnog popunjavanja dvorane. Obično u kontekstu festivala gdje je line up složen po principu "za svakoga ponešto" metal bendovi najviše fasuju. Volim metal, ali metalci su generalno publika s najmanje tolerancije prema ostalim žanrovima glazbe i socijalno se najslabije snalaze u okruženju heterogene festivalske ekipe. Ovdje su publiku činile časne iznimke od tog pravila. Ali one nisu dovoljne da bi se Cold Snap poštedio dijagnoze nalaženja na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Drugog dana festivala uspio sam popratiti izvođačice na akustičnom stageu, koji zapravo i nije stejdž, već tepih na travi ispod drveta u obližnjem parku. Tamo su prve taktove zvonke radosti povele Goga i Ivana, poznatije pod imenom Auguste. Svojim ugodnim višeglasjem uz laganu pratnju gitarskog strumminga iznjedrile su milozvučni i opuštajući soundtrack za idiličnu chill out sjedeljku na travi. Auguste su tijekom muziciranja postale jedno s mjesecom augustom, koji je tog dana bio vedar i topao, a opet pomalo oblačan sa slutnjom na kišu - baš kao i njihova muzika. Isti ambijent, ali s više dramskog nego lirskog sentimenta, nastavila je održavati Nina Romić, zagledana u "Daljine" pjevajući poput "Ptice" dok se ponad nje uzdizalo "Stablo". Odsvirala je i neke pjesme s nadolazećeg albuma, koji će se po svojoj prilici zvati "Trzalice i pedale" zbog očiglednije upotrebe dotičnih pomagala za potrebe izvođenja istih. Sjedeći prikopčan na akustične punjače Augusta i Nine, narod je u sat i pol vremena napunio baterije pred potrošnju zbog mobilnosti koja ima uslijediti večeras na glavnoj bini. Znate li one fejzbučne statuse kada uz sliku izležavanja na plaži dodaju komentar "joj, kak nam je teško"? E, pa upravo u tom kontekstu treba tumačiti "teško" u pjesmarici tišnjanske grupe Teški Osjećaji. Nema tu nikakve pretencioznosti i teških tema, njihove stvari govore o ljetnom bezbrižju na najopušteniji mogući način i za to nema bolje muzičke podloge od rock/ska/popa. Jedini problem je što ne mogu 50 ljudi skupiti ni na šibenskom Regiusu 25km od Tisnog, a kuda će u 400km daljem Humu na Sutli. No, da ironija bude veća, ovdje im je čak 70 ljudi bilo prisutno na nastupu. Ali većinom su stajali tamo iz pristojnosti. Plesalo ih je svega troje. Teško je reći kakav se splet okolnosti u 2017. mora odigrati da bend izađe iz pozicije vječnih otvaratelja festivala. Na red dolazi Lika Kolorado, pobjednički bend ovogodišnjeg HGF-a. Svaki bend nakon osvajanja dotične titule dobije par mjeseci medijske pompe, ali ne sjećam se kada je neki pobjednik HGF-a počašćen ovako luksuznim tretmanom. Bend postoji nepune dvije godine i nakon pobjede su zaredali (i još uvijek redaju) neviđen broj festivalskih svirki (više nego ijedan pobjednik do sada), a nemaju niti album snimljen. Možda ih se kao i većinu ostalih zaboravi kada početni hype utihne. Ali kako je krenulo, čini se da netko ima ambicioznije planove sa ovom četvorkom koja ne odoljeva iskušenju da okuša sreću s trendovskim brit pop/indie rock zvukom. Bez obzira je li stilsko usmjerenje rezultat dogovora bendovskog vijeća mudraca sastavljenog od glumca (Riđija), dizajnerice (Ane drvodJelić), znanstvenika i filozofa s ciljem instantnog proboja na scenu i/ili neuvjetovana i nevina želja koja nepogrješivo odgovara zajedničkom senzibilitetu njihovih duša, Lika Kolorado zvuči kao try-hard pokušaj kloniranja ovce od genetskih otpadaka Pipsa i Ramireza. Nađe se tu i odista maštovitih groove rješenja na bubnju, poneko "hakiranje" stilske jezgre pomoću disonantne gitarske harme ili se scenska statičnost razbije pankerskim stage presenceom basistice. Ali sve je to slabašna žbuka preko osnovne zvučne fasade koja je mlitava i bezlična, a nazalna i lijena vokalna ekspresija čini pokušaje liričke psihologizacije i elokvencije jalovim.

Publike je na prvoj polovici igrališta bilo blizu stotinjak (ove iza ne brojim, jer nisu na bend obraćali pažnju). Većina ih je mirno stajala i poluodsutno promatrala što se tu događa. Nekolicina je nabacila i lagani muving što možemo ponajviše zahvaliti zadovoljavajućoj ritam sekciji. Poznavanje tekstova sam promatranjem svakog lica ponaosob primijetio kod svega dvije cure. Njih sam ugnjavio radi male ankete o afinitetima ka bendu. Izdvojit ću dva odgovora na moje upite. Jedna je na pitanje "koliko su ti dobri od 1 do 10?" odgovorila "osam", a druga je na "zbog čega ti se najviše sviđaju?" rekla: "nekako su drugačiji, posebni". Eto, drago moje čitateljstvo, sada imate izbor hoćete li vjerovati meni ili njima. Ili naprosto samima sebi ako jednom naletite na Liku Kolorado. A kako su krenuli sa iskakanjem iz paštete, to će vam se kad-tad dogoditi, htjeli vi to ili ne. Mayales i njihov dream pop/funk/rock đir s natruhama jazza također nije isporučio naročitu dozu ekspresivne potencije, čak niti u dijelovima gdje provlače muziku kroz Pink Floydovske filtere. Instrumentalno bi još mogli proći radi zanimljivih detalja i aranžmanskih finesa, ali tanašni i jednodimenzionalni vokali joj kvare konture. Više su nekadašnja gostovanja Yaye i Valerije Nikolovske te večerašnje gostovanje Nine Romić dala vokalne energije u tri pjesme, nego njihov pjevač u ostatku opusa. Na svjetskoj razini sličan problem imam s prog rockerima Yes, koji rade izvanrednu muziku, ali njihov pjevač naprosto u glasu nema snagu da nosi pjesme s tolikom bujicom perpetuirajuće polifonije. Nisam siguran ni koliko se festivalska raja poistovjetila s takvom ekspresijom. Uvjeren sam da su u Mayalesu uživali uglavnom glazbenici snobovskih tendencija koji ostale bendove večeri smatraju kategorijom nedostojnom svog "uzvišenog" ukusa.

Pred punim igralištem nastupila je Sassja, samouvjerena i dobro raspoložena okupiravši raju dovoljno da ne razmišlja o povlačenju radi kiše. Ista ta kiša je učinila da se Sassja upiše u najgledaniju subotnju izvođačicu, jer preostalim bendovima na kojima se očekivao vrhunac posjećenosti su sve jače padaline polako tjerale ljude. Tako je i Elemental prošao mimo moje pažnje. Otišao sam u šator po duge rukave i ostao unutra da se malo ugrijem. Taman kad sam mislio poći do bine, kiša je uznapredovala. Što sam se duže držao šatora u nadi da će kiša oslabiti, to je padala sve jače. Znajući iz iskustva potopa na Lake Festu da mi šator ne prokišnjava mnogo odozgo, nego se odozdo puni vodom preko natopljene zemlje, krenuo sam slagati stvari na vreću za spavanje i karimat kako bi bile dovoljno visoko da se ne natope. I tako dok sam se borio s nedaćama poplave, nastup Elementala je već bio gotov.

Za vrijeme Brkova je već počeo pravi pljusak. Unatoč borbi da sačuvam stvari u šatoru koliko-toliko suhim, havarija ih je sve natopila. Boravak u šatoru više nije bio moguć, pa sam se preselio kod bine u natkriveni prostor kod šanka i od tamo pratio nastup. Nažalost, bio sam previše promrzao i sjebanog grla da bih riskirao s obijesnim plesom na kiši kakvog je stotinjak najhrabrijih fanova upriličilo pred binom. Ako se na muci poznaju junaci, Brkovi su se definitivno upisali u heroje večeri skupa s rajom koja je divljala kao da nema sutra pomirivši se da će ionako svi biti mokri do kože. Kada bend ima takvu publiku ne može si dopustiti nastup s pola snage izvlačeći se na kišu. I zaista, bend je bio vrhunski usviran i raspoložen odsviravši kompletnu setlistu. Šemso nije laprdao ništa manje nego što bi po suhom vremenu, a vrhunac frontmenske angažiranosti je pokazao silaženjem u publiku. Tamo se pjevajući mokar pod rizikom da ga prodrma struja solidarizirao s pokislom rajom. Zbog toga bi mu i najveći hejter morao skinuti kapu. Baš kao što i ja kao hejter Kukus Klana nisam mogao ne pomisliti "svaka čast!" kada su nakon crknuća trafostanice na Ferragostu ostatak nastupa u gerilskoj maniri odradili a capella uz pomoć stotinu krijesnica u vidu upaljenih mobitelskih lampica u publici.

Za kraj se moram požaliti kako mislim da je ograda bila preudaljena od bine. Na taj način se povećava ne samo fizička, nego i emotivna distanca između izvođača i publike. Na 10 puta većem Ferragostu, ograda je bila bliža izvođačima. I onda normalno da se neki ljudi u naletu emocija pokušavaju bez ekscesivnih namjera približiti izvođačima prebacivanjem preko ograde. I ne trebaju ih "redari" zbog toga odmah izbaciti napolje kao pse i prebiti. Valjda se prvo pošalje upozorenje, pa se tek onda opetovanim "prekršajem" (iako se pitam kakav je to prekršaj protiv sigurnosti preći ogradu i skandirati "hoćemo još!"?!) čovjeka isprati van.

Na ostale aspekte festivala nemam prigovora. Raznovrsni line up, bogat popratni dnevni program za djecu, blizina dućana, džabe bus, jeftina ulaznica, ažurnost u čišćenju i održavanju kemijskih wc-a. To su samo neki od pozitivnih aspekata koji zovu da se vidimo i nagodinu. Možda do tada i na Sutli iskopaju umjetno jezerce s branom, pa tako festival dobije i službeno kupalište. Ok, to neće napraviti, ali produženje festivala na tri dana je realna opcija za koju možete glasovati i u ovoj ANKETI. U navedenom upitniku također možete organizatorima poslati feedback u vidu toga što mislite o festivalu, kako ga poboljšati i slično. Pritom je dovoljno napisati par riječi, ne morate ih potrošiti 2683 kao ja.

ognjen bašić // 23/08/2017