Kod Nouvelle Vague stvari nikad nisu jednostavne. Njihovi koncerti nikad nisu samo izvođenje glazbe uživo već je to uvijek performans nabijen senzualnošću kao i posveta originalima, uvijek negdje na granici kabarea i erotskog plesa uz zadržavanje dobrog ukusa. Budimo realni, izvođenje hoitova iz osamdesetih u bossa nova i lounge stilu i nije neki vrhunaravni umjetnički doseg, ali treba respektirati način na koji je tako banalna ideja pretvorena ne samo u jedinstveni umjetnički izričaj već u lukrativni biznis koji je omogućio velikom broju aktera uspješne samostalne karijere i poigravanje sa drugim glazbenim rukavcima (Marc Collin sa Hollywood Mon Amour, obrade klasičnih pjesama iz filmova, Olivier Libaux sa Bristol, obrade trip-hop prvoboraca). Kao prva predgrupa nastupili su Markiz koje sam prospustio što mi je žao jer njihovog radiofoničnog hard-rocka kronično fali na ovim prostorima, a i Red je jedna zanimljiva pojava na pozornici, ništa čekamo samostalni nastup. Druga predgrupa je bila Slow Motion Suicide. Sa ovakvim imenom, ili si nekakav ekstremni metal bend ili želiš privući pažnju kontroverznim imenom. Metalci nisu tako da ostaje ovo drugo. Što se tiče onog što sviraju, to je tipičan akustično-električni mainstream rock iz devedesetih, nešto kao Hootie & Blowfish, znači nenametljiv, lagani, melodičan rock umjerenog ritma koji je idealan za pozadinsku glazbu, ali pomalo dosadan za aktivno slušanje, ali to je samo moj dojam sa ovog kratkog nastupa. Umjesto bubnjeva koriste onu tuckalicu na kojoj se sjedi tako da nekakve progresivne perverzije ne dolaze u obzir, ali zato gitarist zna odvaliti koju žešću kada pjesma to dopusti, po melodijskim afinitetima daje se naslutiti kako sluša dosta Interpola pa možda ne bi bilo loše ubuduće zakrenuti u tom smjeru. Nouvelle Vague predstavljali su prošlogodišnji album I Could be Happy kojim su nastavili svoju misiju obrada legendarnih pjesama iz osamdesetih. Glavnom dvojcu Marcu Collinu i Olivieru Libauxu pridružile su se dvije pjevačice, veteranka Melanie Pain koja je u bendu više-manje od početka te glumica Elodie Frege. Performerski dio nastupa nije razočarao tako je sve bilo puno izvijanja, senzualnih pokreta i ostalih pripadajućih elemenata, pogotovo što se tiče Elodie koja je stvarno dala sve od sebe ne bi li zabavila ljude dok se Melanie pridržavala minimalizma i sugestivnih pokreta. Osim uobičajenog repertoara starijih favorita poput Blue Monday, Metal, Ever Fallen in Love i Just Can't get Enough, odsvirali su naramak pjesama sa novog albuma od kojih neke spadaju u vrhunce nastupa. Tako se I Wanna be Sedated pretvorila u molećivu uspavanku kojom se traži samo malo mira, Love Comes in Spurts je postala gnjevno ljubavno pismo, original Maladroit koje je jedina uz La Pluie et le Beau Temps bila izvedena na francuskom, a po meni najbolja od novih pjesama je Athol-Brose od Cocteau Twinsa koja bi se u izvedbi Elodie glasom i pokretom lako mogla naći u nekom novom filmu Von Triera ili Lyncha. Odlično je vidjeti kako su uspješno počeli obrađivati malo zahtjevniji materijal. Apsolutni vrunac nastupa je bila Human Fly gdje je Elodie uz Doors-oliku pozadinu praktički odglumila pjesmu na takav način da bi čak i Lux Interior bio zadovoljan. Na bisu su nakon klasičnog intermezza odsviranog na kontrabasu izvedene In a Manner of Speaking i Love Will Tears Apart koja za divno čudo nije zvučala kao predsuicidalna poruka već kao nešto što jest tužno, ali je isto tako dio života. U Boogaloou je bilo nekih tristotinjak ljudi, pomalo razočaravajuće za bend ovakvog renomea, ali smatram da to treba pripisati produženom vikendu kojeg su svi koji su mogli spojiti i otići nekamo to i napravili, a ostale su samo izgubljene duše koje nisu imale mogućnosti i/ili sredstava za tako nešto pa su bili primorani, kako bi rekla Blanche DuBois, ovisiti o ljubaznosti stranaca. Sve u svemu, standardan nastup koji je donio neke nove pomake u dosadašnjem načinu djelovanja, obzirom na učestalost nastupa i odnos prema hrvatskoj publici, možemo očekivati novo druženje vrlo skoro.

tomislav // 24/06/2017